Možemo li govoriti i o sukrivnji hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je izbjegla službenu obljetnicu Jasenovca, ali je, doduše također u svojoj režiji, posjetila Bleiburg? Osim toga, predsjednica nikad nije osudila vikanje »Za dom spremni« na hrvatskim stadionima.
– Prošle godine u Yad Vashemu slušao o tome kako na mjestima stradanja svakako valja izbjeći sve ono što skreće potpunu predanost sućuti žrtvama zločina, a tu se prije svega misli na javna politička okupljanja i govore, što je do sada bilo neizbježan folklor kod nas. S obzirom na to da je aktualna predsjednica, koliko znam, za savjetnicu u vezi Holokausta izabrala ravnateljicu Spomen područja Jasenovac, pretpostavljam da se pridržavala baš tih novih preporuka i smjernica. Jako je bitno za nas građane, razlikovati očekivanja koja trebamo imati prema Vladi od onih koja trebamo imati od predsjednice. Od vlade se u demokratskom društvu očekuje operativno rješavanje problema i dugoročno planiranje odgojno obrazovnih programa kroz koje bi se društvo sa svim građanima, svojevoljno opredijelilo za vrijednosti suprotne simbolima zla. Od predsjednice, se očekuje više učestale i jasne komunikacije o tim simboličkim, ali emocionalno još uvijek užarenim temama. Taj dnevni doprinos demokratskom osvješćivanju sugrađana, uvijek a posebno u ovo vrijeme jedna je od iznimno bitnih odgovornosti institucije predsjednika. Jasna i izravna osuda spomenutog pozdrava, bila bi korak od »sedam milja« demokratskom ozdravljenju našeg društva.
– S kakvim god je motivom netko nacrtao svastiku, ne znam je li svjestan kakvo i koliko zlo priziva tim simbolom? Ono što će se dogoditi kao namjeravana posljedica u nogometu i oko njega je doslovce ništa u odnosu na zloćudnost samog simbola, koji sadrži svako zamislivo zlo i označava pakao u koji ljudski um može upasti i za sobom povući milijune žrtava. S obzirom na to da smo i sami nedavno prošli prijetnju uništenjem i porobljavanjem, simbol takvog zla ne bi smio nikada više biti dio naših života, niti bilo kakve posredne poruke. Sada smo svjedoci opće zgroženosti i jednoglasne osude i naravno da bi to trebala biti posve normalna reakcija, ali ovo se dogodilo, upravo zato jer je ta osuda do sada uporno izostajala, a s njom i niz planskih institucionalnih odgovora, koji bi, ne zbog straha od sankcije, već zbog usvojenih humanih vrijednosti, svastiku učinili odbojnom svakoj osobi.
Država u državi
S obzirom na činjenicu da se hrvatske elite – u prvom redu političke i nogometne – sada unisono zgražaju, možemo li govoriti o licemjerstvu tih poluga vlasti. Naime, društvene elite dosad nisu dovoljno glasno osudile veličanje totalitarnih sustava, kojih je u Hrvatskoj bilo napretek, čak nekad nisu ni reagirale?
– Godinama smo suočeni s izbjegavanjem preuzimanja odgovornosti i to baš od strane društvenih aktera, čija bi odgovornost zbog moći s kojom raspolažu, trebala biti neupitna. S jedne strane političke garniture, umjesto da prihvate uloge koja im je namijenjena u demokratskom društvu, a to je briga za strategiju društvenog razvoja, u kojoj će svi potencijali biti iskorišteni, mi gledamo ustrajnost u politikantskim kalkulacijama i igranje vatrom svake vlasti i svake oporbe. Previše praznih riječi a bez ikakve ideje za osmišljavanje djelotvorne strategije za istinski humani i demokratski odgoj. Na drugoj strani nedodirljiva država u državi tj. krovna nogometna organizacija, čija je odgovornost zbog upornih mlakih reakcija ili podilaženja skandiranju i simbolima čiste mržnje, u ovom konkretnom slučaju gotovo jednaka odgovornosti samog autora svastike. Vrhunac je licemjerja, što danas najglasnije osude slušamo s te dvije strane, koje su svojim nedjelovanjem i neodgovornošću prema kulturi destrukcije, odradile svu potrebnu logističku pripremu za ovaj završni čin. Ono što je najgore, u njihovom lamentiranju osjeća se samo prizvuk straha od posljedica, i to onih koje će sami snositi, ali nema ni naznake priznanju vlastitih propusta, a naravno da potpuno izostaje nagovještaj promjene logike razmišljanja i djelovanja. To je uglavnom siguran znak da se neće dogoditi nekakva strukturalna pozitivna promjena.
Dakle, nije realno očekivati to da će se nomenklature, posebice političke, odmaknuti od tumačenja događanja iz prošlosti, s obzirom na rašireno shvaćanje o tome da su takve teme dobra poluga za motiviranje biračkog tijela i sakupljanje jeftinih bodova kod demosa? U tome ipak prednjači HDZ koji, kako vidimo, proganja nepostojeće komuniste, čak i Jugoslavene.
Jednaka mjerila za ista djela
Ovaj slučaj ponovno propituje odgovornost našeg represivnog aparata, posebno sudbene vlasti, koja očito nema isti pogled je li »Za dom spremni« kažnjivo vikati ili nije, s obzirom na to da sudovi donose različite pravorijeke?
– Jednaka mjerila za ista djela su osnova demokratskog i s posebnim naglaskom, pravednog pravosudnog sustava, a različite presude za ista djela su pokazatelj dezorijentacije i kaosa. Međutim, ništa posebno se neće promijeniti, ako se odricanje od zloćudnih simbola i pozdrava, bude događalo samo zbog straha od sankcije. Jedino istinsko i dugoročno jamstvo da neko društvo i bilo koja osoba neće ponovo postati žrtvom ili nasilnikom, jest individualno opredjeljenje za humane i demokratske vrijednosti. To je dio one zajedničke strategije razvoja, za čiji su dosadašnji izostanak, najzaslužniji oni akteri kojima iz izbora u izbore predajemo ovlasti i još uvijek uzalud očekujemo odgovornost.
– Po svemu sudeći, teško ćemo izbjeći te teme, jer kako kažete, prepoznate su kao dobra poluga za motiviranje biračkog tijela i sakupljanje jeftinih političkih bodova, bez ikakvog osjećaja odgovornosti autora koji potiču takav diskurs. Da politički lideri stvarno misle na budućnost ovog društva i da su istinski domoljubi kao što se predstavljaju, davno bi odbacili teme koje ne rješavaju probleme, ali mobiliziraju veliku emocionalnu energiju i uvijek predstavljaju povod mogućih sukoba. Političari bez vizije i bez dobrih namjera rado se upuštaju u takve verbalne avanture, i prava su opasnost za društvo upravo oni, a ne zombiji i aveti prošlosti, koje svojim govorom žele oživjeti. Ipak osnovno je pitanje zašto mi kao građani pristajemo na takve Ne-teme ili Anti-teme, i koja je zapravo razina naše demokratske svijesti i sposobnosti autonomnog mišljenja? Koliko se lako dam upregnuti u egoistične motive onih za koje u politici nekritički navijam, i kako tako dugo dopuštam biti objekt njihove manipulacije? Odgovor sigurno zna svatko od nas i trebao bi imati hrabrosti, taj odgovor priznati sebi u lice.
Autogolovi HNS-a
U tom smislu treba naznačiti i to da predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko dobar dio svog političkog diskursa gradi na nužnosti provođenja lustracije. Ima li ikakve svrhe danas provoditi lustraciju eksponiranih komunističkih funkcionara?
– Još jedna od mnogih anti-tema, koja bezumno uspaljuje strasti, a realne probleme gura pod tepih, jer su u ovom slučaju osnovne teze zamijenile mjesta. Ne može nečija pripadnost biti opravdanje za bilo kakvu sankciju, u ovom slučaju lustraciju, već samo nečije dokazano nedjelo. Istodobno se zaboravlja da društvo koje drži do sebe i svoje budućnosti, mora sustavno sankcionirati sve aktivnosti koje ugrožavaju živote, zdravlje, slobodu i ekonomsku sigurnost svojih članova, i u tom je smislu »lustracija« svih osoba, koje su se dokazano ogriješile o te vrijednosti, stalna obveza društvenih institucija.
Ratno profiterstvo, slučajevi premreženosti političkih i ekonomskih moćnika s podzemljem, osobe koje su uzurpirale nekadašnje zajedničko bogatstvo i pretvorile ga u privatno, nositelji korupcijskih afera i svi koji su svoju obvezu da s javnih pozicija služe građanima iskoristili za privatne i specijalne interese, zaslužuju biti bez iznimke sankcionirani i naravno lustrirani, tj. onemogućeni i dalje činiti zlo, i uživati u plodovima nepoštenja i zločina. S obzirom na to da takva nedjela ne zastarijevaju, logično je da takva vrsta lustracije treba zahvatiti i osobe koje su u bivšem režimu koristili moć protiv života i slobode građana.
Konačno nemojmo zaboraviti da je političar koji danas poziva na lustraciju, do nedavno bio na pozicijama s kojih je upravo tada kao operativno odgovorno osoba, a nikako sada kao političar, imao dužnost prikupiti podatke i pobrinuti se da nositelji odgovornih dužnosti kako u bivšem tako i u sadašnjem sistemu, čija su nedjela i progoni građana nedvojbeno dokazani, zasluže pravednu sankciju, pa tako i lustraciju.
No, u slučaju svastike nikako ne smijemo zaobići odgovornost Hrvatskog nogometnog saveza koji sada na sva usta promiče vrijednosti tolerancije i snošljivosti. Pri tome u savezu zaboravljaju to da se njihov predsjednik Davor Šuker svojevremeno hvalio time da je posjetio madridski grob ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Osim toga, HNS je propustio priliku sankcionirati reprezentativca Josipa Šimunića zbog onog pozivanja publike na skandiranje Za dom spremni. To je, također, hipokrizija?
– Teško mi je shvatiti njihove individualne motive, ali neka vrsta javne isprike, zbog posljedica koje sad svi snosimo, bila bi minimum preuzimanja osobne odgovornosti. Ono što je nedvojbeno, da odgovorni u HNS-u imaju na raspolaganju sve potrebne instrumente koji se mogu i trebaju upotrijebiti za promociju i afirmaciju humanih i demokratskih vrijednosti u nogometu i oko nogometa. Umjesto toga, propuštali su prilike i najblaže rečeno, zabili dosta autogolova, a sad se čini kao da žele da netko poništi dosadašnji dio utakmice i da se krene s centra od početka. Zbog nevjerojatnog nedostatka samokritičnosti, teško je povjerovati da bi uopće promijenili strategiju i samo je pitanje s koliko bi razlike izgubili i novu utakmicu.
Jednoglasna osuda
Dobro, sa sociološkog stanovništva koja bi sankcija hrvatskom nogometu bila primjerena ili najučinkovitija – je li to ipak izbacivanje s nogometnog prvenstva pa da još jednom pokušamo naučiti lekciju iz povijesti?
– Kakva god bila kazna, dobro je to da nitko neće govoriti o nekakvoj zavjeri i o nama kao o žrtvama, jer je »lopta dovoljno vremena bila u našem posjedu«.
Iz osude tog potpunog društvenog licemjerstva, međutim, ne treba izuzeti ni vladajući SDP, koji sada proziva HDZ zbog trenda ustašizacije zemlje, s obzirom na to da je njihov splitski gradonačelnik Ivo Baldasar prisustvovao otkrivanju spomenika jedinici HOS-a koja nosi ime ustaškog zločinca Rafaela Bobana?
– Još jedan primjer spektakularnog autogola, ali ništa neočekivano za svakoga tko bez predrasuda i neopterećen stranačkom ili bilo kojom stijegom, slobodno misli svojom glavom. Ako je nešto trajno i sigurno, tada su to spinovi i promjena smjera prema trenutnoj situaciji, koje nam sustavno plasiraju vladajući i oporba, i bez obzira na kojoj se poziciji trenutno nalaze, za sve svoje promašaje i probleme kojima nisu dorasli, optužuju jedni druge. To nije politika u smislu predanog rada za zajedničko dobro već besprizorno licemjerje i zloporaba povjerenja, vremena i novca svojih sugrađana.
S druge strane, opća osuda kukastog križa koja se sada događa i glasna poruka da se više neće tolerirati isticanje nacističkih, fašističkih i ustaških znakova, sugerira na zaključak da je hrvatsko društvo spremno krenuti stopama svoje katarze. Ili je ipak to prenaivno tvrditi?
– Ako bi ovaj slučaj konačno bio neki oblik dovoljno jakog strujnog udara, to bi uistinu bio najbolji mogući ishod. Istina, ne mogu se sjetiti kada se dogodila neka slična jednoglasna i toliko oštra osuda, a koliko znam ovo je i prvi puta da se također jednoglasno od strane niza javnih aktera s različitih političkih pozicija, u istu listu onoga što je potpuno neprihvatljivo svrstava »isticanje nacističkih, fašističkih i ustaških znakova«. Ako se već i slučajno poklopilo da od najodgovornijih slušamo izravnije i jasnije osude nego prije, to bi od sada trebao barem ostati najniži prag. Budući da je s političkim životom usko povezano tzv. kratko pamćenje, bit će potrebno ustrajno »podbadanje«, a ta »noga u odškrinutim vratima«, postaje još veća prilika i odgovornost svih koji su do sada to činili. Tu mislim na sve civilne aktere, udruge, intelektualce i sve građane koji iskreno i bez fige u džepu žele naše društvo vidjeti oslobođeno aveti zločinačkih simbola i ideologija.
Najveća prijetnja povijesti
Je li svastika svojevrsna poruka da se povijest konačno prepusti povjesničarima, ali tako da se oni s njome bave sa znanstvenog, a ne ideološkog aspekta?
– Bojim se da nismo još došli do stupnja razvoja kad bi tako olako mogli povijest prepustiti povjesničarima. Onog trenutka kad povijest uistinu za svakoga od nas postane učiteljica života, pa kad o toj povijesti budemo znali činjenično razgovarati, izbjegavajući mitove i tumačenja za trenutne potrebe, moći ćemo mirno povijest prepustiti povjesničarima, jer neće više biti opasnosti od njezine ideologizacije. Do tada, trebalo bi puno toga učiniti u pripremi, a tu prije svega mislim na znanstveno utemeljenu suglasnost oko činjenica i tako usuglašeni program prenositi u školama. Individualne interpretacije činjenica su očekivan i poželjan dio znanstvene dinamike, ali one ne mogu biti osnova u školskim programima.
Blizanačka opozicija
Unatoč čestom koketiranju s totalitarnim režimima i ideološkim revizijama povijesti, je li preteška ocjena da je suvremena Hrvatska profašistička država?
– Najnovije istraživanje pod nazivom Demokracija i sjene totalitarizma i populizma: europsko iskustvo, u kojemu je sudjelovalo 16 znanstveno istraživačkih institucija iz cijele EU, a koje je kod nas provodio Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, nudi znanstveno utemeljeni odgovor. Premda svi podaci još nisu službeno objavljeni, voditelj istraživačkog tima Instituta kolega sociolog Benjamin Perasović, u nedavnoj izjavi za jedne naše dnevne novine, navodi kako se Hrvatska kao društvo, s naglaskom na mlade, može po svim parametrima sklonosti totalitarizmu i populizmu, smjestiti u neku europsku sredinu. O pojedincima, grupama i partijama koje zastupaju fašističku i sličnu kriminalnu ideologiju može se govoriti kao o fašistima, nacistima ili kriminalcima. Nažalost u suvremenoj Europi također imamo slučajeve da su značajna mjesta u parlamentu zauzele neofašističke stranke, a osvoje li takve stranke vlast moguće je govoriti da je ta država skrenula prema fašizmu. U Hrvatskoj još nismo preblizu takvom scenariju i ponavljam politička je odgovornost ići sve dalje od toga. S obzirom na to da je i u vrijeme izloženosti agresiji, u onoj situaciji kad je logičnije opredjeljenje za neku vrstu totalitarnih rješenja, uvijek ostajalo dovoljno građanske odgovornosti, sumnjam da bi danas itko dobronamjeran Hrvatsku nazvao profašističkom državom. Tu ne ubrajam pojedince kojih u svakom društvu ima, i kojima je parola djelovanja »što gore, to bolje!«. Osim toga, nemojmo zaboraviti koliko je zla čovječanstvu donio upravo takav olako etiketirajući govor o narodima i državama. Nije li židovski narod gotovo uništen u Holokaustu zbog takvog govora mržnje, nisu li pripadnici srpskog naroda ubijani po logorima NDH – koja je nedvojbeno bila fašistička – upravo zbog takvog govora mržnje, a nije li Hrvatska doživjela agresiju i umalo uništenje, baš zbog takvog govora mržnje? Ako je netko istinski antifašist, borit će se protiv fašističkih simbola, razotkrivati govor mržnje i nositelje takvog govora, ali neće državu ili narod nazvati fašističkim, jer upravo je tako olako etiketiranje jedan od pokazatelja mentalne sklonosti fašizmu i svim totalitarnim rješenjima.
Sve u svemu, kako danas izgleda naša društvena i politička perspektiva?
– Po tko zna koji put gledamo isti scenarij: ekipa na vlasti sama dogura do točke nepodnošljivosti, a u našem se crno-bijelom svijetu, odjednom oni bivši nametnu kao jedino rješenje! U hrvatskom društvu još nije jasno, je li lagodnije biti na vlasti ili u blizanačkoj opoziciji? Dok si na vlasti, za svoju nesposobnost okrivljuješ one prije, a oni pak, bez brige i pameti, mirno čekaju nove izbore, i prije nego dlanom o dlan, eto ih ponovo na vlasti. Naglasak je na činjenici da im legitimaciju za takvo ponašanje, široke ruke nudimo mi građani. Zato, uistinu nema smisla više trošiti riječi na ljude u politici, jer puno je važnije pitanje gdje smo, i ako uopće mislimo, o čemu to mislimo mi građani. Koliko ćemo puta u životu dopustiti da nas iznova izigraju isti ljudi koji nam u svojim mandatima uporno dokazuju da žele brinuti samo svoje specijalne interese, a za opće dobro, ništa ili ako nešto ostane, a posebno da ih nimalo nije briga za to kako živimo? A mi ćemo ih potom, poslije par godina pauze, svejedno ponovno čekati raširenih ruku kao nekakve spasitelje. Oni će nas tada, svoje četiri godine uvjeravati, kako su ovi prije njih napravili toliki nered, da to nitko na svijetu ne bi uspio počistiti, ali eto sad se oni svejedno za nas žrtvuju, a mi nezahvalnici nemamo strpljenja i stalno nešto prigovaramo. Pa tako ponovno par godina, sve do trenutka, kada nam postane mučno od njihovih lica i glasova, a iz naftalina ponovno izrone oni bivši, uvjeravajući nas kako su se ovaj put stvarno popravili i kako sada »konačno imaju rješenja«. A potom, nakon nove četiri godine, sve to iznova … Pitam se jesmo li osuđeni na biblijskih 40 godina izlaska iz ropstva, ili ćemo i tu igrati na novi svjetski rekord?
