Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. listopada 2019.
Problem u Hrvatskoj

Očevi žrtve birokratskog nasilja? Ravnopravno roditeljstvo svedeno na razinu - statističke pogreške

Foto S. Drechsler
Foto S. Drechsler
Autor:
Objavljeno: 29. siječanj 2017. u 22:43 2017-01-29T22:43:00+01:00

Samo 3 posto djece nakon rastave dato je i jednom i drugom roditelju

Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo uputila je javni apel za pomoć smatrajući da u Hrvatskoj raste nasilje bivših partnerica nad muškarcima, točnije diskriminacija očeva od strane resornih centara za socijalnu skrb i sudova pri odlukama kome dodijeliti dijete tijekom i nakon brakorazvodne parnice roditelja.

Predsjednik Udruge Oliver Čanić upozorio je da je riječ o dugogodišnjem problemu o kojem se malo govori i da su centri i sudovi u svojim postupcima pristrani i naklonjeni majkama. Udruga u svom apelu naglašava da su očevi žrtve svojevrsnog birokratskog nasilja i nepisanog pravila da su majke sposobnije odgajati djecu od očeva, dok sudovi svojim odlukama, bez prethodne provjere konkretnog slučaja i razgovora s djetetom, potvrđuju prethodna paušalna mišljenja koja dobiju od centara za socijalnu skrb:

Sarnavka: Nezrele majke i očevi

– Još smo patrijahalno društvo pa kad govorimo o postocima, 90 posto žena rade sve moguće kućanske poslove. No, prije svega djeca su ta koja moraju ostati u prvom planu, neovisno o željama roditeljima i odlukama sudaca – upozorila je aktivistkinja za ljudska prava Sanja Sarnavka i naglasila:
– Oboje roditelja moraju se brinuti o djeci, a nijedan roditelj ne smije si uzeti za pravo priječiti kontakt s djetetom. Činjenica je da u konfliktnim brakovima i nakon rastava žene znaju priječiti viđanje s ocem a to je posljedica i nekih naslijeđenih vrijednosti kada jedino u tome žena vidi i koristi moć, što je, bez dvojbe, nezrelo i nije dobro za dijete. Kod očeva pak, nerijetko u prvom planu je moć kroz novac, jednako loše i štetno za dijete. Roditelji moraju shvatiti da imaju dijete i da ono ima pravo na oba roditelja. Naravno, jedno su konfliktne veze rastavljenih a sasvim drugo slučajevi nasilja u obitelji – upozorila je Sarnavka i osvrnula se na rad institucija koje bi trebale raditi u interesu djece:
– Centri za socijalnu skrb i ranije su bili metom kritika civilnog društva. Moj je dojam da su previše zatrpani svakojakim birokratskim poslovima, pisanjem razno-raznih izvješća pa slijedom toga oni i ne mogu ući u problematiku niti napraviti kvalitetnu procjenu za djecu kod kojeg bi roditelja bolje živjeli. Trebalo bi puno više novca i ljudskih resursa uložiti u centre i kadrove pa bi čovjek došao u prvi plan. Problem je u lošim zakonima i financijskim računicama. I kad se mijenjaju zakoni predlagatelji navode da za provedbu neće biti potrebna nikakva financijska sredstva. Meni je to neuvjerljivo. Čemu onda promjena zakona? – zapitala se Sarnavka aludirajući i na aktualni Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji koji se pojavio pred saborskim zastupnicama.

– Deseci tisuća rastavljenih očeva svakodnevno trpe nasilje, nepravdu, diskriminaciju i sustavno kršenje svojih ustavnih prava, samovoljom, neprofesionalnošću i pristranošću prema majkama. Na tu kriminalno - huligansku situaciju u državi rijetko tko je reagirao unatoč našim stalnim apelima. Svakodnevno se, kroz dijelove sustava socijalne skrbi, krše prava djece koja gube mogućnost podjednako biti s oba roditelja, a očevi ne mogu uživati u ravnopravnom roditeljstvu – upozoravaju iz Udruge zahtijevajući jednaka prava kod skrbništva i da se u praksi konačno počne primjenjivati Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava koju je Hrvatska potpisala.

O kakvom to interesu govorimo

Čanić smatra da su nepravedne odluke suda rezultat lošeg i neprofesionalnog rada centara:
– Porazna praksa pokazala je da su odluke sudova i mišljenja centara potpuno besmislena i nemaju veze s realnim životom supružnika i djeteta koje je dovelo do uništenog braka. U većini slučajeva sudovi u brakorazvodnim parnicama donose odluku po generalnoj tezi da je u interesu djeteta ostati s majkom. O kakvom to interesu govorimo? Može li itko objasniti zašto je u interesu djeteta ostati živjeti s majkom ako taj isti interes nije konkretno obrazložen.

Struka o interesu djeteta

Prema mišljenju struke Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba interes djeteta u procesu razvoda ima nekoliko ključnih točaka koje oba roditelja i nadležne institucije moraju uzeti u obzir:
Pozitivan stav roditelja prema kontinuitetu roditeljskog odnosa djeteta i drugog roditelja
Aktivno poticanje odnosa djeteta s drugim roditeljem i udjela drugog roditelja u životu djeteta
Zaštita djeteta od opterećivanja osobnim partnerskim svađama
Dostupnost i podrška obaju roditelja
Sloboda odnosa i iznošenja mišljenja i jednom i drugom roditelju
Suradnja roditelja vezano uz važne i zajedničke odluke o djetetu
– Neopterećenost djeteta narušenim roditeljskim odnosom
Tijekom razdvajanja i neposredno nakon njega roditelji su skloni vlastite osjećaje prenositi na djecu, najčešće nesvjesni da tako štete djetetu. Istovremeno, djeca namjerno počinju pred roditeljima skrivati svoju bol. Prema ekspertizi kliničke psihologinje Sanje Jusufović u stručnom radu »Podijeljeno skrbništvo – pitanja i dileme« zagrebačke poliklinike najčešći oblici animoziteta koji jedan ili oba roditelja imaju spram onog drugog manifestira se kroz nepoštivanje, onemogućavanje ili sprječavanje druženja djeteta s drugim roditeljem, prikazivanje »onog drugog« u negativnom svjetlu i optuživanje, kao i pokušaj obnove kontakata sa supružnikom radi izražene želje za zajedničkom brigom. Posljedica toga može biti da se dijete počinje osjećati odgovornim za razvod roditelja ili pak izbjegava susrete s jednim od roditelja.

Prikupljamo slučajeve iz cijele Hrvatske pa i one primjere s navodnim objašnjenjem zašto je u većem interesu djeteta ostati s majkom. Centar za socijalnu skrb imao je slučaj djeteta rastavljenih roditelja, zaposlenog oca i nezaposlene majke koje su proslijedili sudu s mišljenjem da je najbolje da mališan živi s majkom. Obrazloženje je bilo da će majka imati više vremena da se brine o njemu nego zaposleni otac. Sud je to prihvatio i dijete je ostalo živjeti s nezaposlenom majkom. Nedugo poslije na taj isti sud iz iste ustanove za skrb stigao je i drugi predmet, ali s obrnutom situacijom – otac je bio nezaposlen, a majka je imala puno radno vrijeme.

Porazne brojke

Državni zavod za statistiku pokazuje porazne brojke kako ukupnog broja djece razvedenih roditelja, tako i broja mališana koji uživaju u brizi i skrbi oba roditelja unatoč prethodnoj rastavi braka:
– Ukupni broj djece razvedenih 3321
– Broj djece dodijeljeno majkama 2867
– Broj djece dodijeljeno očevima 325
– Broj djece dodijeljeno majci i ocu 109

Centar je donio mišljenje a sud automatski prihvatio da je najbolje za dijete ostati živjeti s majkom jer ima više financijskih sredstava da se brine o djetetu. Naravno, obrazloženje je bilo isto kao i u prethodnom slučaju – da je u interesu djeteta ostati s majkom. Dakle, na ovom prostom primjeru vidimo u čemu je problem. Konkretno, naši podaci pokazuju da nadležni sudovi u 90 posto slučajeva prihvaćaju mišljenja centara ma kakva ona bila, a da ti isti centri u većini slučajeva nisu ni vidjeli dijete a kamoli pojedinačno komunicirali i dobili uvid kako je i kome dijete privržemo, kako mama i tata komuniciraju s njim i kako se ponašaju prema mališanu. Mi vidimo ovdje generalni problem – tko uopće pita dijete što želi?

Želi li majku, oca ili oboje? Dakle, dijete nitko ništa ne pita, a centri i sudovi donose odluke na neviđeno – upozorio je Čanić. Iako je općenito mišljenje da je ostanak s jednim roditeljem rezultat nepodobnosti drugog roditelja za odgoj i brigu o mališanu, Čanić smatra da se objašnjenja nadležnih centara olako prihvaćaju i u tzv. graničnim slučajevima.

A bake i djedovi?

Čanić podsjeća da Udrugu osim rastavljenih supružnika, nerijetko kontaktiraju bake i djedovi kojima se priječe susreti s unucima:
– Nažalost, imamo i poziva baka i djedova, kategorije članova obitelji koji su pomalo nezasluženo ostali u sjeni. No, treba podsjetiti da i oni imaju zakonsko pravo reagirati i po potrebi obratiti se centru za socijalnu skrb i pokrenuti postupak. Djeca imaju pravo na bake i djedove i to je u interesu njihove socijalizacije. Indikativno je da i tu praksa pokazuje kako se u najvećem broju slučajeva mališanima priječe kontakti s bakom i djedom, roditeljima s očeve strane – upozorio je Čanić na svojevrsnu matricu koja kažnjava i prethodnu generaciju, no, prije svega, samo dijete.

Treba li oca ili majku potpuno isključiti iz odgoja i komunikacije s djecom ako je netko do njih, primjerice ovisnik o alkoholu ili drogama, naizgled je tabu-tema s jednostavnim odgovorom:
– Prije svega je u interesu da dijete ima oba roditelja, od tog načela započinjemo. No, ako je netko od njih sklon porocima onda se treba provesti vještačenje struke psihijatra i utvrditi koliko je taj roditelj sposoban obavljati svoju dužnost i po potrebi odrediti mu nadzor i posredovanje stručnjaka. Odmah uskratiti pravo jednog roditelja jer ima zdravstveni problem dugoročno je kontraproduktivno za dijete. Primjerice, nama se javljaju i rastavljeni branitelji koje u centrima odmah diskvalificiraju zbog dijagnoze PSTP-a, i to zato što je tako odlučila jedna službenica centra.

U startu ih proglase nesposobnim za roditeljsku dužnost, bez ikakvih prethodnih provjera. Kakvu to poruku šaljemo djetetu i samom roditelju? – upitao se Čanić i dodao da je vrlo slična situacija i kod nevjenčanih parova s djecom koji su se razišli – djeca u većini slučajeva ostaju kod majki koja odlučuje hoće li i koliko viđati oca.

Narušena ravnopravnost

Princip prava i obaveza roditeljstva morao bi biti jednak neovisno radi li se o djeci roditelja iz rastavljenog braka ili partnerstva, naglašava Čanić smatrajući da je narušena ravnopravnost roditeljstva posljedica katastrofalnog Obiteljskog zakona i needuciranosti radnika u sustavu socijalne skrbi.

Za pozitivne promjene potrebno je uvesti edukaciju radnika socijalne skrbe i napraviti centralnu bazu podataka brakorazvodnih predmeta koja bi bila dostupna cijelom sustavu, predložio je predsjednik Udruge smatrajući da bi na taj način maksimalno učinilo u interesu djeteta i ravnopravnosti roditelja. Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da je samo tri posto djece nakon rastave dodijeljeno i jednom i drugom roditelju, dakle, kao da govorimo o statističkoj pogreški – ilustrativan je bio Čanić.

Tko će djetetu nadoknaditi život bez oca?

Kao još jedan od ekstremnih primjera, Udruga je navela i slučaj Zvonka Grgeca kojem je već dvije i pol godine uskraćeno pravo na viđanje vlastitog djeteta, a parnica još traje. Raspravna sutkinja dvije i pol godine vodi postupak a da nije donijela niti privremenu mjeru viđanja oca i djeteta. Indikativno je da je majka i bivša Grgecova partnerica visokopozicionirana državna službenica Vlade RH. U kraćem razgovoru za naš list Grgec je objasnio da je posrijedi – zlostavljanje djeteta od strane majke i bake.
– Sa suprugom sam živio u izvanbračnoj zajednici, a u istom kućanstvu bila je i njezina majka. Moje je dijete baka tukla šibom, a majka je to odobravala. Ja sam se takvom »odgoju« žestoko usprotivio i onda su počeli problemi. Više od 4 godine trpio sam fizička i psihička zlostavljanja moje partnerice, a svemu tome je nijemi svjedok bila naša malodobna kćer.
Prije tri godine kćer je teti u vrtiću sa strahom ispričala kako je mama doma davila tatu te je vrtić moju bivšu partnericu prijavio CZSS, a Centar Policiji. Želeći se zaštititi bivša partnerica uzima svjedoka, naše dijete i odvodi je iz našeg doma. Naravno da sam je prijavio za zlostavljanje. Podnio sam prijavu policiji i CZSS. Institucije sve znaju, a ništa ne poduzimaju.
Za dvije i pol godine koliko na Općinskom građanskom sudu traje spor oko skrbništva bivša partnerica poduzela je sve da odvoji dijete i mene. Cijelo to vrijeme koristila je svoj službeni položaj i manipulirala institucijama, a sve kako bi zataškala zlostavljanja i izmakla pravdi.
Postoje službeni dokazi u obliku nalaza Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba i Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež Kukuljevićeva u kojima stoji da majka psihički zlostavlja dijete.
Raspravna sutkinja uz svu dokumentaciju koja potvrđuje psihički zlostavljanje djeteta od strane majke te ne obazirući se na prijedlog i mišljenje CZSS da dijete do donošenja odluke o skrbi živi s ocem, dvije i pol godine ne donosi nikakvu privremenu mjeru o viđanju djeteta i oca. Sporost suda i nehumanost sutkinje dovelo je do otuđenja djeteta od oca. Tko će djetetu nadoknaditi izgubljene godine djetinjstva i život bez oca?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.