Povezivanje s tom stranom me iznenađuje jer sadašnji ministar Stier bio je europarlamentarac u sklopu EPP-a i nije pokazivao ultrakonzervativne stavove - Neil Datta / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Vanjska politika je samo indikator onoga što bi se moglo dogoditi u Hrvatskoj u nekoliko sljedećih godina. Hrvatska riskira da bude usamljena u vrlo uskoj skupini zemalja u kojoj su trenutačno Poljska i Mađarska
Posljednjih godina primjetno je snaženje ultrakonzervativnih i kršćanski fundamentalističkih skupina u Europi. Taj fenomen nije zaobišao ni Hrvatsku i on se manfiestirao na referendumu o braku, a u posljednje vrijeme u promjeni hrvatske vanjske politike po pitanju zaštite reproduktivnih prava žena i prava LGBT osoba.
Ovoga je tjedna u Hrvatskoj gostovao Neil Datta iz Europskog parlamentarnog foruma za populaciju i razvoj, vrstan poznavatelj tih skupina i načina njihova rada.
Brinu vas neokonzervativne skupine i skupine kršćanskih fundmanetalista koje djeluju u Europi i cilj im je smanjiti razinu ljudskih prava, posebno reproduktivna prava, prava LGBT osoba i ravnopravnost spolova.
Zašto ste zabrinuti?
– Zabrinut sam zato što mnoge grupe koje zovem »anti-choice« skupinama koje djeluju protiv ljudskih prava žena i LGBT osoba postaju znatno organiziranije u posljednjih pet do deset godina. Razvile su infrastrukturu koja se tiče kreiranja politika, lobiranja, pravnih postupaka i to u cijeloj Europi. Njihova su meta pojedine države i pojedine institucije. Brojne inicijative stvorene su zato da bi doprle do političara uzduž Europe.
Spomenuli ste pojedine države. O kojim je državama riječ?
– Različite države su zahvaćene na različite načine. Te »anti-choice« grupe su prisutne u svakoj europskoj državi i pokušavaju organizirati i povećati svoju prisutnost u raznim državama, čak i onima koje smatramo progresivnima poput Francuske i Švedske. U nekim državama te su skupine ostvarile utjecaj. To su primjerice Poljska i Mađarska, a zabrinut sam zbog Hrvatske koja bi mogla krenuti tim putem.
Konzumenti američkog know-howa
Slične skupine nastale su u Sjedinjenim Američkim Državama prije 30-40 godina. Što se dogodilo? Kako se dogodio taj prijenos know-howa i interesa iz SAD-a u Europu?
– Definitivno postoji veza sa Sjedinjenim Državama. »Anti-choice« skupine u SAD-u su dio onoga što se zove »pokret za prava kršćana«, a što je nastalo kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća. Te skupine su 30 godina ispred sličnih skupina u Europi. No, one su došle u Europu, razmijenile know-how, svoje sposobnosti sa sličnim akterima koji su i prije postojali u Europi. No, sada, uz podršku američkih skupina su mnogo sofisticiranije, a europske skupine su zapravo konzumenti tog američkog know-howa, posebno u modernim komunikacijama, brandingu, lobiranju i pravnim postupcima.
Što je pravi cilj takvih skupina? Izbrisati vrijednosti proklamirane za vrijeme Francuske revolucije i nakon toga razvijene – sloboda, bratstvo, jednakost – ili nešto drugo?
– Te »anti-choice« grupe pokušavaju remodelirati društvo i to vrijednostima koje oni zagovaraju, a to su vrijednosti nadahnute vjerom. Pokušavaju transformirati društvo tako da ljudi i zakoni budu usklađeni s njihovom interpretacijom vjere. To je ono što oni žele. Oni zagovaraju vjerske slobode, ali ono što misle pod vjerskom slobodom je njihovo pravo kao vjernika da derogiraju zakonodavstvo na temelju svoje vjere. Zagovaraju život, prema definiciji života od začeća do prirodne smrti, što znači da bi abortus bio otežan ili zabranjen. Zagovaraju obitelj, nešto što svi podržavamo, ali njihova definicija obitelji je restriktivna i uključuje samo tradicionalnu, heteroseksualnu i patrijarhalnu obitelj. To je tip društva za kojega se zalažu.
Što je na kraju tog puta za kojega se zalažu fundamentalističke organizacije? Kraj sekularizma?
– Da, u konačnici je riječ o kraju sekularizma u Europi. Osim toga uveli bi i znatna ograničenja liberalne demokracije.
Monitorirate te skupine. Tko su najvažniji predstavnici tih fundamentalističkiho organizacija?
– Postoji nekoliko grupa koje su postale poznate u posljednje dvije-tri godine. Riječ je o američkoj skupini koja sada djeluje i u Europi Savez za obranu slobode. Oni su odvjetnici »anti-choice« grupa i bave se pravnim postupcima, zagovaranjem, a neke napredne grupe u SAD-u ih navode kao skupinu koja mrzi LGBT osobe. Druga poznata organizacija je Europski centar za pravo i pravdu sa sjedištem u Strasbourgu. I u ovom slučaju radi se o europskom ogranku američke skupine. Postoje skupine koje su potpuno europske, poput francuske Fondacije Jerome Lejeune, organizacija u Španjolskoj. Postoji mreža koja se pojavljuje u više zemalja kao mreža »Tradicija, obitelj, vlasništvo« a koja djeluje pod različitim nazivima u različitim državama.
Taj pokret »Tradicija, obitelj, vlasništvo« je nastao u Brazilu prije nekoliko desetljeća.
– Da, a danas je prisutan u desetak europskih država.
Je li Hrvatska jedna od tih desetak država.
– Da. »Tradicija, obitelj, vlasništvo« djeluje na standardiziran način u gotovo svakoj državi u kojoj je prisutan. Takav način djelovanja u Hrvatskoj prepoznajemo u Zakladi Vigilare, Centru za obnovu kulture i Ordo iuris. Izvorno je to bio vjerski pokret i grupa za politički pritisak, a sada djeluje primarno kao grupa za politički pritisak specijalizirana za društvena i ekonomska pitanja pri čemu zastupa ultrakonzervativne stavove.
EPP podijeljen o društvenim temama
Čovjek koji u Hrvatskoj djeluje i u Vigilareu i u Centru za obnovu kulture je Vice Batarelo.
– Jedan od načina na koji djeluje pokret »Tradicija, obitelj, vlasništvo« je taj da pronađe vodstvo u jednoj organizaciji koja je povezana s drugim sličnim organizacijama. Tako je predsjednik jedne organizacije u odboru druge organizacije, blagajnik u trećoj organizaciji. Uspostavljaju mreže na nacionalnoj razini, ali i na regionalnoj, pa ljudi iz drugih zemalja mogu biti uključeni u rad organizacija pokreta »Tradicija, obitelj, vlasništvo« primjerice u Hrvatskoj.
Konzervativci su na razini Europske unije najzastupljeniji kroz Europsku pučku stranku koja ima i najveći klub zastupnika u Europskom parlamentu. Koliko su zastupnici EPP-a povezani s pokretima poput »Tradicije, obitelji, vlasništvo«?
– Unutar EPP-a »anti-choice« političari postoje i dolaze iz raznih stranaka. Riječ je o demokršćanskim strankama i razumljivo je da među njima ima onih koji su »anti-choice«. Većina članova EPP-a nije »anti-choice«. Ono što vidimo je da pojedini »anti-choice« članovi EPP-a nastoje zauzeti utjecajne pozicije unutar svoje političke skupine i utjecati na cijelu skupinu i njene stavove. Unutar Europskog parlamenta je EPP je veoma podijeljen kada je riječ o društvenim temama.
Na koje konkretno članove Europskog parlamenta mislite?
– Jedna od najpoznatijih »anti-choice« političarki u Europskom parlamentu je Slovakinja Anna Zaborska. U svom prvom mandatu bila je predsjednica Odbora za ženska pitanja što znači da je mogla zaustaviti svaku inicijativu koja se ticala ženskih prava, poput reproduktivnih.
Znate da je hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Davor Ivo Stier imao određene primjedbe na stavove EU u pitanju ljudskih prava u tijelima UN-a upravo u pitanju pobačaja i prava seksualnih manjina.
– Znam za tu novu orijentaciju hrvatske Vlade i novog ministra vanjskih poslova. To brine jer to nije na liniji politike koju je Hrvatska zagovarala i branila u prošlosti. Takva politika nije sukladna niti mainstreamu u većini članica Europske unije. To nije u skladu sa sporazumima koji su postignuti unutar institucija EU i, još šire, na razini UN-a. To je vrlo čudno zastranjenje i povezivanje s ultrakonzervativnom strujom u odnosu na prethodno. Povezivanje s tom stranom me iznenađuje jer sadašnji ministar Stier bio je europarlamentarac u sklopu EPP-a i nije pokazivao ultrakonzervativne stavove.
Jeste li ga upoznali kao zastupnika u Europskom parlamentu?
– Osobno ga nisam upoznao, ali pratio sam njegov rad. Radio je pristojan posao kao član Europskog parlamenta.
Široko promoviran prigovor savjesti
Koje su moguće posljedice po Hrvatsku i njenu vanjsku politiku ako ostane povezana s takvom ultrakonzervativnom politikom? Znate i da ratifikacija Istanbulske konvencije u Hrvatskoj ide sporo, kao i za probleme u vezi Nacionalnog i Akcijskog plana borbe protiv diskriminacije iz čega su posljednjih mjeseci maknuta prava LGBT osob i pitanje pobačaja.
– Takva vanjskopolitička pozicija prema reproduktivnim pravima je samo početak. Ako su sposobni učiniti to i ako Hrvatska krene putem destrukcije u tom području, onda će pokušati promijeniti tu politiku i za same državljane Hrvatske. Vanjska politika je samo indikator onoga što bi se moglo dogoditi u Hrvatskoj u nekoliko sljedećih godina. Hrvatska riskira da bude usamljena u vrlo uskoj skupini zemalja u kojoj su trenutačno Poljska i Mađarska.
Ako je to, kako ste rekli, tek početak, što je sljedeći korak?
– Mijenjanje politika na nacionalnoj razini što se, kako shvaćam, u Hrvatskoj već događa s Istanbulskom konvencijom i Nacionalnim planom borbe protiv diskriminacije. Znate što je nedavno vaš Ustavni sud odlučio o pobačaju i ta tema također će biti podložna raspravi. Područje s kojime se doista mora biti oprezan je vjerska sloboda. Prigovor savjesti u zdravstvu može se koristiti i kao sredstvo za onemogućavanje pobačaja. Dakle, pobačaj može ostati legalan, ali gotovo neizvediv jer bi prigovor savjesti bio široko promoviran ne samo među zaposlenima u zdravstvu nego bi ga mogle promovirati i lokalne vlasti.
Što je na kraju te ideje? Neka vrsta remodeliranja, preformiranja društva i neka vrsta propisivanja vrednota jedne skupine, koja nije dominantna, kao svojevrsnu obvezu za sve, i to ne samo u javnoj sferi nego i u privatnim životima?
– Da, upravo to je vjerojatno konačni cilj: da se i ljude koji ne vjeruju u vjerske istine prisili da ih prihvate i žive po njima pri čemu i mnogi koji prihvaćaju vjerske istine zapravo ne žive i ne žele živjeti potpuno u skladu s njima ili načinom na koji ih pojedine skupine interpretiraju.
Dakle, kotač povijesti se kreće unazad.
– Moramo shvatiti da napredak nije povijesno zajamčen i da se može krenuti nazad. Pogledajte što se dogodilo u Rusiji prije samo nekoliko tjedana gdje je praktički dekriminalizirano nasilje u obitelji nad ženama.
Rekli ste da taj proces snaženja ultrakonzervativizma u Europi traje posljednjih pet do deset godina. Prije dvadesetak godina svatko bi mislio da su takvi procesi u praksi nemogući, a sada su prisutni. Zašto, što se dogodilo?
– Dogodilo se je to da su konzervativci i ultrakonzervativci na neki način izgubili tlo pod nogama devedesetih godina. Nakon toga su se reorganizirali. U pitanju pobačaja i kontracepcije izgubili su prije nekoliko desetljeća, zatim su izgubili u pitanju prava LGBT osoba. Prije desetak godina počeo se konceptualizirati taj ultrakonzervativni protuudar, a jedan od centara toga je rodna ideologija.
