Kolinda Grabar Kitarović zbližava Milanovića i Josipovića?

Iako je do izbora još daleko, gotovo šest mjeseci, Josipovićeva pobjeda zaustavila bi SDP-ov negativni trend a možda i potpuno preokrenula trendove stranačkih rejtinga        

Naravno da sve slabiji rejting najprije Zorana Milanovića, pa onda njegove vlade, pa SDP-a i njegovih koalicijskih partnera slabi i položaj predsjednika Ive Josipovića u izbornoj kampanji. Iz mjeseca u mjesec SDP i Vlada klize prema dolje i teško je prognozirati kada će se pad zaustaviti.

  Josipović nikad dosad nije bio osobito kritičan prema vrlo teškoj ekonomskoj situaciji i bezidejnim, stihijskim i zasad bjelodano neučinkovitim odgovorima iz Vlade na depresivnu krizu. Sijaset puta mu je Tomislav Karamarko predbacio da nema odlučnosti zatražiti od predsjednika Vlade da sazove izvanrednu Vladinu sjednicu zbog gospodarske krize. Naravno, takvo izvanredno sazivanje Vlade imalo bi više jedan simbolični politički smisao, bio bi to samo Josipovićev politički potez kojim bi iskazao snažnije nezadovoljstvo Vladinom politikom ali tako i ušao u žešći sukob s premijerom. Jedna (paradna) sjednica na traženje Pantovčaka ne bi ništa riješila, možda bi samo unijela više dinamike i dramatičnosti u sadašnju situaciju i odnos snaga. Svakako, Josipović se ne želi zbog toga konfrontirati s Milanovićem.

  No, Josipović u predsjedničkoj kandidatkinji HDZ-a Kolindi Grabar Kitarović dobiva ozbiljnu protivnicu pa iako su šanse i dalje na njegovoj strani, ništa ne jamči da njegov rejting neće pasti.

  Još uvijek je to predkampanja i to bez protukandidatkinje koja još uvijek, sve do početka jeseni, zbog obaveza u NATO-u, ne može u izbornu kampanju.    

Kako do sinergije?

Nakon ranijih razmimoilaženja i okapanja Milanovića i Josipovića u vezi lex Perković i savjetnika Saše Perkovića na Pantovčaku, u vezi ćiriličnih ploča u Vukovaru, pa ustanovljavanja Predsjednikove komisije zbog rada na promjenama Ustava RH, nedavne unutarstranačke drame u SDP-u koja je prijetila da ugrozi koalicijsku Vladu, novi je prijepor oko dolaska predsjednika ruskog Gazproma u Hrvatsku na Josipovićev poziv, a Milanoviću sigurno nije drago niti to što je Josipović za Dan državnosti odlikovao Tonina Piculu i hadezeovca Ivu Stiera. Picula je oponent Milanoviću a Josipović ga je odlikovao zajedno sa Stierom s obrazloženjem da se nakon Piculinih i Stierovih zajedničkih aktivnosti i inicijativa te potpore koju su zbog toga imali u Uredu predsjednika u Europskoj uniji počeo mijenjati odnos prema Bosni i Hercegovini.

  Osim toga, Josipović u posljednje vrijeme, što se i očekuje od predsjednika Republike, stalno zagovara potrebu međustranačkog konsenzusa u vezi glavnih strategijskih opredjeljenja zemlje.

  No, s obzirom na situaciju u kojoj se obojica sada nalaze – Josipović i Milanović, ili točnije Josipović i SDP-ovo biračko tijelo, sljedećih mjeseci bi trebali postići izvjesnu sinergiju. Kako?   Jedan drugog trebaju na jedan malo drukčiji način nego dosad. Ivo Josipović će sigurno za svoju predsjedničku kandidaturu dobiti potporu još nekoliko stranaka ali mu je najsigurnija podrška SDP-ovih birača. Nema sumnje da u ovom trenutku Josipović zapravo ima veću potporu SDP-ovog tijela nego što ga ima Zoran Milanović. Josipoviću dakle ne bi bilo pametno a niti ne bi izgledalo vjerodostojno – jako se udaljiti od SDP-ove politike, ako ovo što je sada na djelu uopće i možemo zvati smislenom, cjelovitom i konzistentnom politikom.    

Autodestrukcija premijer

A Zoranu Milanoviću bi višestruko koristila nova Josipovićeva predsjednička pobjeda. Iako je do izbora još daleko, gotovo šest mjeseci, ta bi pobjeda zaustavila SDP-ov negativni trend a možda i potpuno preokrenula trendove stranačkih rejtinga. Jako je teško očekivati SDP-ovu pobjedu na parlamentarnim izborima ali bi esdepeovcima Josipovićeva pobjeda vratila nadu u moguću parlamentarnu pobjedu.

  S druge strane, vjerojatno je da se i Zoran Milanović već polako miri s gubitkom sljedećih parlamentarnih izbora. Da SDP i koalicija stoje bolje nego što sada stoje, možda bi Milanović bio pokušao organizirati prijevremene parlamentarne izbore, zajedno s predsjedničkim zbog sinergijskog djelovanja Josipovićeve pobjede. No, ne samo da je SDP previše pao u rejtingu nego s kandidiranjem Grabar Kitarović, Josipovićeva pobjeda nije uopće sigurna. Znači, sinergija bi obostrano mogla biti negativna.

  No, ima još nešto. Ako Ivo Josipović ne bude izabran za novog predsjednika RH, vrlo je lako moguće da ipak neće poslije toga ostaviti politiku, nego možda izravno pokušati preuzeti SDP. Gotovo je nemoguće da Milanovića pobijedi riječki župan Zlatko Komadina (koji uz to i »nije zainteresiran« za ulogu u izvršnoj vlasti) ali bi bilo lako moguće – možda čak i poslije predsjedničkog poraza – da Josipović pobijedi Milanovića u stranačkim izborima.

  Ako SDP i Kukuriku izgube sljedeće izbore, najkomotnija i najbolja varijanta za Milanovića je da ostane šef SDP-a i lider opozicije. A za to se već sada treba izboriti.

  Prof. dr. Nenad Zakošek, dekan Fakulteta političkih znanosti, kaže nam da Josipović sada mora mobilizirati daleko širi krug ljudi da bi pobijedio, mora biti privlačan i onima koji su razočarani SDP-om i onima koji su indiferentni. S druge strane, on SDP ne može ignorirati, dakle, mora biti u dobrim odnosima sa SDP-om a mora se obraćati i drugim biračima, znači i biračima Mirele Holy, laburista, centrističkih stranaka pa i dijela desnih stranaka. Pitanje je kako to uravnotežiti. A ako bude izabran u jednoj takvoj kombiniranoj kampanji, hoće li tu pobjedu SDP ipak moći pripisati sebi i kapitalizirati je?

  Josipović zapravo stalno ekvilibrira. Mora se malo pokazati distanciran a s druge strane ne smije ići predaleko u kritici Vlade jer su oni isti tabor. A hoće li Milanović postati koncilijarniji?

  Zakošek kaže da je to pitanje sposobnosti učenja i adaptacije Milanovića ali pitanje je koliko je premijer spreman bilo što mijenjati u svojoj komunikaciji i u svojim pogledima. Sumnja da će Milanović išta mijenjati, najvjerojatnije će ići do kraja sa svojim diskursom. Kod njega je otprilike ono: »Ako se ne slažeš sa stvarnošću, to gore po stvarnost«. Jer, često je imao istupe u smislu – nećemo se dati zaplašiti. To može biti vrlo hrabro, ali je često autodestruktivno, misli Zakošek.    

Vlastite snage

Josipović računa na potporu desetak stranaka. UZ SDP će ga podržati svi iz Kukuriku – HNS, IDS, HSU, onda ORaH i laburisti, Nacionalni forum, PGS. Utoliko Josipović može biti i začetnik jedne nove koalicije. Može razgovarati i razgovara sa svima, i sa Čačićem i s Bandićem.  

  Naravno da će Josipović pokušati osvojiti novi predsjednički mandat s fingirane neovisne pozicije jer SDP loše stoji, ali je i pitanje koliko u toj neovisnosti može biti vjerodostojan. Predsjednik bi se oslanjao na logistiku SDP-a a kampanju po Hrvatskoj bi vodili ljudi u koje on ima povjerenja.

  Prof. dr. Josip Kregar, saborski zastupnik u kvoti SDP-a, koji ne krije da je blizak Josipoviću, kaže nam da Josipović postaje (samo)svjestan toga da se može osloniti sam na sebe. Kaže i da je Grabar Kitarović dobrodošla u (latentnom) sukobu Milanovića i Josipovića jer upozorava da obojica moraju uzeti u obzir da HDZ-ova predsjednička kandidatkinja može pobijediti. To sad daje novu dinamiku u njihovim odnosima.

  – Josipovićeva pobjeda dala bi SDP-u i Milanoviću ‘tempo’, kako se kaže u šahu, i otvorila nove perspektive i ambicije. Zato je Milanoviću ključno da prevladaju međusobne razlike i da Josipović pobijedi, govori nam Kregar.

  Naravno, mogući poraz Grabar Kitarović uzdrmao bi HDZ godinu dana prije parlamentarnih izbora i ponovno otvorio pitanje vodstva stranke. Jer, ako je podijeljen SDP, dobro smo vidjeli poslije izbornog poraza 2011. koliko je tek atomiziran HDZ. Naravno, HDZ-pokret-stranka atomiziran je i sad, ali se od prošlogodišnjih europskih izbora pa nadalje može prognozirati njihova pobjeda i ta slutnja zauzimanja vlasti okuplja ih kao magnetsko ljepilo.

  Magnetizam vlasti obuzima i opaja i Josipovića i Milanovića pa je to svakako vrijedan motiv za svekoliko međusobno potpomaganje i pripomoć.