Dio upućenih tvrdi da to više nije onaj stari Šeks koji je u stanju kontrolirati sve i pilotirati stranačkom obnovom, no riječ je o političaru koji i s pola snage može manevrirati unutar ovakvog HDZ-a. Ako je njegov izbor za novog predsjednika Kosor, onda s velikom vjerojatnošću možemo biti sigurni da će naposljetku tako i biti
Koliko god to u vrijeme najdublje krize od osamostaljenja Hrvatske zvučalo nestvarno Zoranu Milanoviću, rekli bi astrolozi, zvijezde su znatno bolje aspektirane nego što su to bile njegovom prethodniku Ivici Račanu kada je stao na čelo koalicijske vlasti u siječnju 2000. godine. Na početku mandata Račan je naslijedio pretvorbeno-privatizacijski kaos, praznu državnu blagajnu, opću nelikvidnost i negativne stope BDP-a, ali je nakon demokratskih promjena okruženje nudilo optimizam. Hrvatska je izašla iz međunarodne izolacije, nije bilo svjetske recesije i financijske krize, Europska unija u usponu spremala se na uvođenje eura, pa je uz kredite bio moguć novi investicijski ciklus. Država je s gradnjom autocesta i poticanom stanogradnjom bila jedan od motora dizanja iz pepela.
Nova hrvatska vlast ne može računati na takav vjetar u leđa iako su problemi s kojima je suočena možda i gori nego u Račanovo vrijeme. Da bi sredila državnu kuću i otvorila kakve-takve razvojne perspektive trebat će joj znanja, ideja, staloženosti, mnogo više vremena i ponešto sreće. No, uza sve te nedaće i prepreke Milanoviću i društvu jedna nimalo nevažna okolnost ide u prilog – tragično stanje u opoziciji, posebno desno od centra od čega bi prvenstveno i trebali strahovati. To im, zajedno s vještinom komuniciranja u javnosti, može priskrbiti dodatno vrijeme za sanaciju zemlje, uključujući i dobivanje drugog mandata, pa se zapravo više trebaju bojati da sami ne uprskaju nego što bi morali strepiti od opozicijskog kontranapada.
Svugdje u Europi na kušnji je socijaldemokracija koja ima problema, kako s identitetom tako i s obnovom političkih programa, u zahtjevnom trenutku opterećenom dubokom gospodarskom i financijskom krizom. Samo u Hrvatskoj velikih problema ima konzervativna desnica u liku HDZ-a. A kako je riječ o stranci koja je praktički okupirala čitav desni dio političkog spektra, uništivši i HSS bliže centru i radikalniju desnicu od HSP-a nadesno, to što se događa s HDZ-om može ostaviti posljedice i na politički sustav zemlje. Točnije na funkcioniranje parlamenta i drugih političkih institucija, kao i na povjerenje javnosti u politiku koja može ponuditi alternativu.
Takvo je stanje prije svega posljedica stanja u HDZ-u, stranci koja je u dubljoj krizi nego što je bila nakon smrti Franje Tuđmana. Prije deset godina se na prvi pogled činilo da će posttuđmanovske frakcijske borbe doći HDZ-a glave. Zapravo bile su to samo površinske čarke među Tuđmanovim dvorjanima koji su pretendirali na prijestolje i žezlo. U pozadini je ipak bilo solidno homogeno članstvo koje je, zajedno sa simpatizerima i biračima, bilo garancija solidne baze u očekivanju, naviknute na to, novog vođe. Također, bilo je to i vrijeme kada je HDZ još uvijek na nacionalnom sentimentu oko Haškog suda i ratnih zločina mogao skupiti snagu za obračun s novom »izadajničkom vlašću«.
Dakako bio je tu, u najboljoj snazi, i kratkotrajni v.d. predsjednika stranke Vladimir Šeks koji je sve to jako dobro shvaćao te uspio, samo njemu svojstvenom vještinom, u vrlo kratkom vremenu obnoviti nakratko posrnulu stranku. Iako je Ivić Pašalić više izražavao duh HDZ-a nego Ivo Sanader, Šeks je stao na stranu potonjeg. Znao je da će članstvo u konačnici prihvatiti pobjednika unutarstranačkih izbora tko god on bio, za novi stranački iskorak i imidž stranke, posebno u Europi, bio mu je prihvatljiviji blagoglagoljivi Sanader nego Pašalić opterećen zlim glasima iz prošlosti.
Upitan obrat
Osim toga, Pašalić se u tom trenutku činio samoživ, izgledao je kao netko koga će, za razliku od Sanadera, biti nemoguće kontrolirati a koji bi mogao otpisati i samog Šeksa. Da Sanader može biti još samoživljiviji od Pašalića Šeks će shvatiti nekoliko godina kasnije, ali su to već bile neke druge okolnosti.
U svakom slučaju, već na sljedećim parlamenatrnim izborima u studenom 2003. godine pokazalo se da je Šeks bio u pravu. Članstvo i birači prigrlili su novog vođu, a oni »frakcionaši«, nekadašnji Tuđmanovi dvorjanici koji su se borili za prijestolje i ostali praznih ruku, pa su napustili stranku ili bili isključeni, nisu se usrećili s osnivanjem novih stranaka, od DC-a i Hrvatskog bloka do HIP-a. HDZ je ponovno napunio baterije i s mješavinom Sanaderova novog europskog imidža i populizma osvojio dva uzastopna mandata. Nikakav problem nije bio ni to što je novo vodstvo stranke u međuvremenu modificiralo najjači adut svoje nekadašnje oporbene strategije, protivljenje haškim optužnicama i Sudu u Haagu. Sanader nije imao problema da zaboravi na splitsku rivu i ugodno se smjesti u Bruxellesu. Doduše, poneki članovi i birači mrmljali su sebi u bradu o upitnosti tog obrata, ali su uredno slijedili i Sanadera i HDZ koji su tijekom predizbornih kampanji, da se ipak zna tko je na kojoj strani, znali itekako zatitrati nacionalne žice.
Danas je međutim u HDZ-u velika pomutnja. Nakon odlaska Sanadera, otkrivenih korupcijskih afera, raskrinkavanja upletenosti vrha stranke u ilegalno financiranje kampanja i pretakanje novca iz državnih tvrtki, razorne gospodarske i financijske krize za koju hadezeova vlast nije imala rješenja te izbornog poraza može se pomisliti da je HDZ na sličnoj prekretnici kao u razdoblju između 2000. i 2002. godine. No, situacija je puno gora, a obnova stranke neizvjesnija nego početkom stoljeća.
To što se za predsjednika stranke natječe čak šest kandidata trebala bi biti dobra vijest, naznaka demokratskih vjetrova i konačnog cvjetanja unutarstranačkog pluralizma. Treba međutim biti oprezan. Kriza vodstva koja se pokazala čim je dotad nedodirljivi vođa Sanader, kao nasljednik još nedodirljivijeg Franje Tuđmana, abdicirao ostavila je traga. Uz sav napor i ambiciju, a pogotovo podršku Šeksa i »urođenu« potrebu članstva da stane iza predsjednika stranke tko god on bio, Jadranka Kosor nije ispunila prazninu koja je nastala nakon Sanadera. Veliki broj njenih protukandidata dokaz je da »njuše« slabost predsjednice stranke i čelnice oporbe.
Povratak u prošlost
Kakav je rašomon u HDZ-u potvrđuje i buka koja se digla oko ponovne stranačke aktivacije iz tuđmanovskih vremena kompromitiranih Ivića Pašalića, Drage Krpine i Milana Kovača. Osim što se stvara dojam da se HDZ mora vratiti u prošlost, točnije u vrijeme prije izbora Sanadera za predsjednika, da bi se išlo dalje, a nitko se ne može vratiti u prošlost da bi krenuo ispočetka jer su se u međuvremenu okolnosti promijenile, ovaj publicitet starim potrošenim kadrovima zajedno sa stranačkom i javnom neprepoznatljivošću većine protukandidata Jadranke Kosor potvrđuje da je stranka proteklih godina propustila iznjedriti jaka nova lica koja bi bila u stanju donijeti nešto istinski novo i revitalizirati je.
Ambicija protukandidata Jadranki Kosor, ništa manja od njene, međutim nema pokriće ni u kakvim novim idejama i vizijama te programskim osvježenjima koji bi doista regenerirali HDZ. Čak četiri kandidata su liječnici, Darko Milinović, Milan Kujundžić, Domagoj Milošević i Drago Prgomet, što bi mnoge moglo uputiti na zaključak da je stranka doista teško bolesna, no dosada osim općenitih dijagnoza, kakve je u stanju ponuditi ne samo običan član HDZ-a nego i prosječno informirani građanin Hrvatske, nitko od njih nije ponudio nikakav obećavajući a kamo li revolucionarni lijek. »Peti ortak«, povjesničar i sigurnosni guru Tomislav Karamarko, svojsvrsni je liječnik za dušu, ali ni njemu ne uspijeva doprijeti do spasonosnog lijeka. Svoditi naime sve »inovacije« na povratak demokršćanskim korijenima, moralnu obnovu stranke ili razvoj unutarstranačke demokracije nedovoljno je za ono što HDZ-u doista treba kani li se uskoro opet vratiti na vlast.
Paradoksalno ili ne, HDZ na aparatima drži Vladimir Šeks. Jedan dio dobro upućenih u stranačke prilike tvrdi da to više nije onaj stari Šeks koji je u stanju kontrolirati sve što se događa i pilotirati novom stranačkom obnovom. Sve ono što se dogodilo u posljednje dvije godine s HDZ-om ostavilo je traga i na njemu i na njegovim moćima. Svejedno, čak i da jest tako, riječ je o političaru koji i s pola snage može još neko vrijeme manevrirati unutar ovakvog HDZ-a. Ako je njegov izbor za novog predsjednika Jadranka Kosor, onda s velikom vjerojatnošću možemo biti sigurni da će naposljetku tako i biti kakva god konkurencija bila. A nije isključeno da su i neki od protukandidata zapravo njegovi trojanski konji koji imaju funkciju raspršiti i razvodniti pažnju članstva, što bi unatoč porazu na parlamentarnim izborima Jadranki Kosor u konačnici donijelo prevagu.
Drugo je međutim pitanje je li to doista rješenje i za HDZ i za hrvatsku politiku. Registrirajući teško stanje u toj stranci, posebno njeno slabo vodstvo, kolega Dražen Ciglenečki predložio je nekidan prijelaznog predsjednika koji bi vodio stranku u naredne dvije godine dok se, uoči sljedećih parlamentarnih, ne iskristaliziraju novi ljudi sa svježim idejama i programom kojima bi mogli izaći na dvoboj aktualnoj vlasti. Da je neko slično rješenje sinulo i u Šeksovoj glavi svjedoči Darko Milinović, koji je u samopromovirajućem interviewu u »Globusu« napomenuo kako mu je Šeks rekao da se godinu dana strpi s kandidaturom za predsjednika. No, stvari idu kako idu. Pitanje je naime, spomenimo još jednom, koliko je Šeks danas istinski moćan u stranci za tako dugoročne planove te koliko je strpljivo članstvo, na koje se u posljednje vrijeme svi pozivaju dok ono i dalje nijemo promatra što se događa u vodstvu. Sanja Bilač samo je iznimka koja potvrđuje pravilo.
Neizvjestan oporavak
Istina da oslabljeni HDZ s neizvjesnim putevima oporavka raduje aktualnu koalicijsku vlast jer joj pruža sigurnost, ali politički sustav bez jake, svježe i mobilne opozicije može atrofirati. Kada se sistolički i dijastolički tlak izjednače organizam staje. Tako i u politici mora postojati napetost »tlakova« da bi ona funkcionirala. Kada se vlast osjeti svemoćna, jer nema protuteže, koncentracija na bitno može joj početi padati. Zastupnici HDZ-a ne šute u Saboru, Jadranka Kosor svako malo ima nešto za izjaviti, ali sve je to nedovoljno za jači utjecaj u javnosti jer zbog stanja u stranci, njenog imidža, te izostanka alternativnih političkih ideja ona ne uspijeva ono najvažnije – postupno vraćati povjerenje građana. Na izborima je HDZ izbjegao debakl i doveo solidan broj opozicijskih zastupnika u parlament. Ali jednostavno građani imaju osjećaj su Kukuriku koaliciji veća opozicija šest zastupnika Hrvatskih laburista nego višestruko veći broj zastupnika HDZ-a.
S druge strane, nastavi li se HDZ poslije unutarstranačkih izbora urušavati, manji će problem biti moguće novo cijepanje stranke jer će, ako ništa drugo, po političkoj inerciji gro članstva ipak ostati vjeran matici. Veći će biti problem što će se onda, pogotovo ako koalicijska vlast ne poluči neke opipljivije rezultate u narednih godinu dana, na pustopoljini koju je iza sebe ostavio HDZ otvoriti prostor za brojne desničarske proroke i populiste i njihove antisistemske stranke po uzoru na slične primjere u Europi. Time će hrvatski, ionako krhki, politički sustav dodatno biti izložen kušnjama s neizvjesnim posljedicama.
