Grad: Rijeka
Danas: 14° pretežno oblačno
Sutra: 4° 15° pretežno oblačno
11. prosinca 2017.
Od "gazde" do "krivca"

Komentar Gazda, ne daj se: Bitka za Agrokor trebala bi biti bitka za čiste račune, a ne da se sve svali na - Pedra

 Foto  B. FILIĆ/PIXSELL
Foto B. FILIĆ/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 16. travanj 2017. u 9:18 2017-04-16T09:18:24+02:00

Da se ne svali sve samo na Pedra, nego da se čeličnom metlom prođe kroz sustavno igranje na rubu svih aktera ove priče. Najpoznatiji Pedro u Hrvata je bivši premijer i još bivšiji miljenik hrvatskih medija, javne scene, birača: dr. Ivo Sanader

Godinama se ime njegove firme u novinarskim krugovima izgovaralo stišanim glasom. U široj javnosti, pak, vremenom je nadimak njenog šefa postao češće korišten nego ime.

Onaj koji doista ima Hrvatsku, najmoćniji poduzetnik, sveumreženi Gazda.

Danas, dok mu firmu u potencijalno smrtonosnom hropcu vodi državni povjerenik, Ivica Todorić ima priliku iskusiti autohtoni hrvatski specijalitet, onaj kad donedavno nedodirljive moćnike masovno i s guštom valjamo po blatu. Pritom, što je servilnosti u doba moći bila jača, to je užitak u nabacivanju prljavštinom veći.

Todorić je danas, jednostavno, Pedro.

I to toliko da ga zbog »života u dvorcu«, dok se ne zna hoće li mu radnici primiti plaću, proziva ni manje ni više nego osoba koja radi u dvorima, usred park šume, vodeći državu u kojoj posljednju plaću nije primilo više do deset tisuća građana, u kojoj ih 300 tisuća ima blokirane račune, a ukupni dug se vrti iznad 80 posto BDP-a.

No, to je Kolinda Grabar-Kitarović. Bizarne i logički teško objašnjive izjave i postupci hrvatske predsjednice postale su već zaštitni znak njenog mandata. U ovoj, posljednjoj, protutodorićevskoj, dodatno odskače tek potpuni izostanak mjere i dobrog ukusa.

Hoće to, valjda, kad iz kancelarije svakog dana gledaš paunove i srne i razmišljaš kako bi bilo dobro da su ti dozvolili preseljenje negdje bliže narodu. A tako si se trudila...

Zazivanje Gospe 

No, predsjednica koja će »lupat Vladi šakom o stol« je odavno tek slikovit dodatak bilo koje političke analize, bez ozbiljne veze sa suštinom stvari, pa tako i njen debelo zakašnjeli neukusni napad na Todorića, valjda tek kad se uvjerila da ovaj neće ustati i uzvratiti, valja tretirati epizodno.

Pedro s Iblerovog trga

Potreba za Pedrom nije društveni običaj koji poznaje stranačke granice. Radi se o, izgleda, duboko, možda i genetski ukorijenjenom obrambenom mehanizmu svakog tko se bavi javnim radom. Što, naravno, nimalo ne umanjuje iskonsku štetnost koja proizilazi iz potrebe da se sva negativnost prebaci na nekog tko je otišao, ili je na odlasku.

Suočavanje s vlastitim pogreškama je, naime, nužan dio sazrijevanja. Ako ti je uvijek kriv netko drugi, onda zauvijek ostaješ – nedorastao.

Tim putem bi, izgleda, rado krenuli i u sadašnjem SDP-u. Pa tako potpredsjednik stanke Rajko Ostojić, govoreći o stanju u stranci priča o financijskom dnu, uništenim odnosima s društvenim skupinama, zapuštenosti...

Jasno, iako ga ne spominje, Pedro u ovoj priči je bivši predsjednik, Zoran Milanović. A oni, novi ljudi, predvođeni Davorom Bernardićem, sada ulažu nadljudske napore da se stanje popravi.

Ovdje Pedro, kao što vidimo, ne služi samo tome da preuzme na sebe sve grijehe, nego i da startnu osnovicu novoj ekipi postavi dovoljno nisko, kako bi i najmanji pomak dobio tretman velikog uspjeha.

Problem je samo u tome što su, uz Milanovića, gotovo svi predvodnici današnjeg SDP-a – sjedili u vrhu stranke.

Valjda su slova bila sitna, a govornici pretihi.

No, i taj napad ukazuje vrlo jasno na sistemski problem hrvatskog društva.

Todorić je, naime, kako trenutno stvari izgledaju (makar ne treba još posve otpisivati starog lisca) predesetiniran da bude – Pedro.

A Pedro je u hrvatskom društvu već udomaćena običajna kategorija.

Da bi lakše shvatili o čemu se radi i koliko je dubok zahvat Pedrizma u Hrvata, valja upotrijebiti paralelu sa sportom.

Naime, nikad se, zar ne, nije dogodilo da neka naša reprezentacija izgubi zato jer se sustavno pogrešno radilo u sportskom savezu, ili stručnom stožeru. Jer je, jednostavno, cijela priča postavljena krivo, s ljudima koji su se daleko više bavili vlastitim karijerama i vlastitim džepom, nego probitkom reprezentacije radi koje se nacija odijevala u kockasto.

Pa su nam onda, uvijek, za poraze krivi »izbornici pijanci«, »oni koji zazivaju Gospu«, suci, o da – suci, prokleta nesreća, orjunaške zavjere... Na kraju priče netko plati funkcijom, obično jedna jedina osoba, a stvari, stvari idu po starom.

Jer, čim je karneval gotov, a krivac je ritualno spaljen, na promjene se stavlja granitni poklopac. Do, jasno, iduće prigode. I idućeg Pedra.

Tako naravno nije samo u sportu, nego i u mnogo ozbiljnijim društvenim djelatnostima.

Sudbina doktora Ive 

Najpoznatiji Pedro u Hrvata tako je bivši premijer i još bivšiji miljenik hrvatskih medija, javne scene, birača: dr. Ivo Sanader.

Svi korupcijski grijesi hrvatskog društva 21. stoljeća tako su stavljeni gotovo isključivo njemu na vrat. Ako je vjerovati prevladavajućem javnom narativu (a bogme u dobrom dijelu i optužnicama) skoro nitko nije – ništa znao (oni koji ipak jesu dobili su simboličke kazne i nožić za guljenje krumpira). Ni da se stranka financira izvlačenjem novca iz državnog proračuna, ni da se Ina ugovorom o upravljačkim pravima u potpunosti predaje MOL-u, ni da je transakcija oko zgrade u Planinskoj neobično napuhana. O da, o nekim od tih stvari raspravljale su i Vlade i stanačka tijela, ali, eto, slova su bila sitna, govornici nedovoljno glasni, a svima se jako žurilo, kako i priliči kad se vodi složeni državni organizam.

I nitko ništa nije ni slutio, ni znao, ni pitao. A i kako bi, pa Ivo Sanader je uvijek bio pristojan, povučen i pozdravljao je susjede...

Pedro je, eto, već godinama u sudnici, a veći dio njegove ekipe (one koji su se žurili i slabo vidjeli) i dalje je politički aktivan, pače, na vlasti.

Sad je, čini se, makar zasad samo na visokomoralnoj razini, red na Ivici Todoriću. Da malo ispašta svoje, ali više od svega i grijehe svih onih koji su s njim sve ove godine igrali isto kolo, uglavnom zagrljeni u krugu predugih rokova plaćanja, a, kako vidimo, i solidno egzotičnih oblika mjeničnog financiranja.

Red je da se pljuje »onog koji živi u dvorcu«, kako bi se amnestiralo one koji su poslovne i političke karijere sagradili u zagrljaju s imperijem koji je na samom rubu propasti. Jer, ako ode Pedro, gledamo to (pre)često, onda ostali ostaju igri. I još važnije: ostaje igra sama.

Zato je krik i bijes na račun Todorića kakav nas ovih dana zasipa silinom sve te desetljetne šutnje (ove novine su u problemu rokova plaćanja i pripadajuće prezaduženosti Agrokora prvi put pisale prije 12 godina – nitko drugi se na priču, zanimljivo, nije »nakačio«) zapravo zamišljen kao zvučna kulisa zaborava.

Kao soundtrack za odlazak Pedra.

A o(p)stanak sviju ostalih.

Stoga bi bitka za spas Agrokora, zapravo, prije svega trebala biti bitka za čiste račune. Da se, makar jednom, ne svali se samo na Pedra, nego da se čeličnom metlom prođe kroz sustavno igranje na rubu svih aktera ove priče. Priče čiji će kraj, ne zaboravimo, nesumnjivo za neke s dna lanca biti egzistencijalno dramatičan.

Samo tako bit će neke nade da, jednom, na ovim prostorima, Pedro neće više biti nužna, periodična pojava u ritualima društvenog života Hrvata. I da kolateralne žrtve nečijeg života u dvorcima, ili rada u dvorima, neće biti tako brojne.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Foto iStock
Specijalistička dermatovenerološka ordinacija dr. Stanić Žgombić

NOVIJE NEINVAZIVNE TEHNIKE pomlađivanja