HDZ može samo trljati ruke. Iz potpuno izgubljene pozicije rasute stranke koja je opljačkala Hrvatsku došli su u samo dvije i pol godine u poziciju da su veći favoriti za povratak na vlast nego Mamićev Dinamo za osvajanje titule u (Mamićevoj) nogometnoj ligi
Valjat će, jednom, kad se strasti stišaju i kad akteri političkih zbivanja u burnim godinama nakon drugog HDZ-ovog poraza (prvi 2000. godine, drugi jedanaest godina poslije) budu izvan arene, uzeti dva hrvatska izlaska na izbore za Europski parlament kao ogledni primjer kako se politika ne smije voditi.
Radi se o ponašanju i taktičkim potezima SDP-a, odnosno njegovog predsjednika Zorana Milanovića. Lani, dok izbori za EP na europskoj razini nisu mogli ništa promijeniti, uvjeren u pobjedu na domaćem terenu olako se odrekao IDS-a i Ivana Jakovčića, a ostalim partnerima dao ne baš sjajna mjesta na listi. Ove godine, kad je svaki mandat bio prebitan za socijaldemokratsku opciju u Bruxellesu, u strahu od domaćeg poraza vratio je IDS, pa još njima i HNS-u dao vrlo visoka mjesta na listi. No, HNS i IDS su članovi liberalne, a ne socijaldemokratske grupacije u EP. I njihovi glasovi su otišli ALDE-u, a ne S&D-u.
Milanović je, dakle, u pravu, kad nakon izbora veli da kandidat EPP Jean Claude Juncker za predsjednika Europske komisije treba imati podršku u pokušaju okupljanje većine u Europskom parlamentu, jer je EPP dobio najviše zastupnika. A dobio ih je i zbog toga jer je u Hrvatskoj Milanovićevo domaće kalkuliranje ostavilo europske socijaldemokrate bez jednog ili dva mandata. No, europsko preslagivanje vlasti nakon izbora trajat će sve do jeseni i bit će itekako vremena za analize krajnjeg euro-ishoda. Na domaćem terenu se, međutim, pokazalo da su ovi izbori, koji su često doživljavani kao »drugorazredni« imali izuzetno bitnog, možda i ključnog utjecaja na oblikovanje domaće političke scene ususret parlamentarnim izborima naredne godine.
Debakl je mlaka riječ
SDP je, dakle, zajedno s Kukuriku koalicijom, doživio težak, brutalan poraz. Ništa osim poraza nije bilo ni za očekivati – Milanovićev amaterski odrađen odstrel najuspješnijeg i najpopularnijeg ministra, Slavka Linića, samo tri tjedna pred izbore bio je posljednji pucanj u ionako ove godine klimavi socijaldemokratski rejting. Pobjedi se u toj stranci apsolutno nitko nije ni nadao. Ali, teško da je netko očekivao ovakav debakl. Jer, 11,5 postotnih bodova iza HDZ-ove koalicije ne zaslužuje nikakvu drugu ocjenu. Dapače, debakl je još i mlaka riječ.
Koalicija je uspjela izgubiti u svim većim gradovima, osim u Rijeci, čak i u Zagrebu, iako je HDZ na lokalnim izborima prije dvanaest mjeseci u gradovima praktički – nestao. HDZ-ova koalicijska lista je na lokalnim izborima u Zagrebu dobila nešto više od 14 posto glasova. Sada: 36,66 posto! A u glavnom gradu je na izbore izašla petina od svih birača u Hrvatskoj. Stoga je zagrebačka arena, bez sumnje, ona u kojoj se iskovao uvjerljivi poraz SDP-a. Svoju odgovornost za to svakako ne može izbjeći ni bljedunjavi šef SDP-a u glavnom gradu Davor Bernardić. No, kako su se stvari nakon izbora krenule odvijati u SDP-u, s konačnim obračunom Linića i Milanovića, lako je moguće da će ovogodišnjih 30 posto s europskih izbora za tu stranku i njenu koaliciju, bez obzira na odaziv na izbore naredne godine, ostati lijepa uspomena iz prošlosti.
A ako je SDP u »banani«, HNS je se na istu odavno poskliznuo, mlatnuo glavom o asfalt i ne pokazuje ni najmanje znakove da bi mogao – ustati. Dva kandidata te stranke na koalicijskoj listi dobila su cca dva posto preferencijalnih glasova (od ukupnog broja glasova), što je vjerojatno ipak nešto manje od rejtinga te stranke (jer je bilo i dosta glasova koji su išli samo listi, bez preferencijalnog), ali zasigurno je dovoljno daleko od izbornog praga da se s lakoćom može zaključiti kako je HNS zapravo u ljutoj bitki za vlastiti politički opstanak. Slikovito; HNS je na dobrom putu da postane nešto poput HSLS-a. Stranke s taman tolikom potporom da ne nestane u potpunosti, ali da uspješno prestane biti bilo kakav faktor u politici ove zemlje. A Čačić tek treba izići iz zatvora.
HDZ-ova briga: podjela plijena
HDZ, s druge strane, može samo trljati ruke. Iz potpuno izgubljene pozicije rasute stranke koja je opljačkala Hrvatsku došli su u samo dvije i pol godine u poziciju da su veći favoriti za povratak na vlast nego li je to Mamićev Dinamo za osvajanje titule u (Mamićevoj) nogometnoj ligi. Zasluga je to ponajmanje njih samih, a ponajviše rata u SDP-u i produžene gospodarske krize u Europi. No, kad se pobijedi, nitko ne pita za uzroke. Uostalom, ni Kukuriku koalicija nije pobijedila 2011. godine zahvaljujući kvaliteti vlastitih ljudi i programa.
Eventualnu brigu Karamarku mogli bi zadati apetiti koalicijskih partnera, koje će sasvim sigurno osokoliti rezultati s ovogodišnjeg Dana mladosti. Jer, Ruža Tomašić je opet velika, uvjerljiva pobjednica, i manje od deset izglednih mjesta na listama njenoj stranci HSP AS-u, bilo bi prilično podcjenjivanje. Kako HSS i dalje vjeruje da su baš oni strateški partner HDZ-a (mada je njihova Marijana Petir unatoč boljem mjestu na listi dobila skoro tri puta manje glasova od Ruže), tu će biti veselo. No, opet, mandata će, kako stvari stoje, desna koalicija imati dovoljno za podijeliti da zadovolji sve apetite. Na desnici se, međutim, pojavila i još jedna bitna snaga, Savez za Hrvatsku, koji je u dramatičnom noćnom foto finišu ostao bez mandata, iako je osvojio mnogo više glasova nego laburisti lani. No, 6,88 posto glasova su golemi zalog za izbore, pogotovo kad se uzme u obzir jaka regionalna snaga stožerne stranke Saveza, HDSSB-a. »Prava« desnica imat će što zbrajati nakon parlamentarnih izbora, a lako je moguća i situacija u kojoj će za formiranje Vlade Karamarku biti nužan – Branimir Glavaš.
Laburisti putem DC-a?
Ukoliko, se, međutim u godinu i pol dana (a što je u politici ipak jako, jako puno vremena) SDP ipak čudesno oporavi od harakirija u duetu koji su toj stranci priredili Linić i Milanović, odluku o tome tko će na vlast mogla bi donijeti Mirela Holy. Njen Orah je, bez sumnje, uz HDZ pravi pobjednik euroizbora. Stranka stara tek nekoliko mjeseci uzela je skoro deset posto glasova, a kako se stvari raspliću u SDP-u, rejting bi im mogao još i rasti. Ukoliko desnica pobijedi dogodine, Orah će s nekim novim ljudima u SDP-u graditi neku novu lijevu alternativu. U suprotnom, ako stvari budu otvorene, bit će vrlo zanimljivo. Holy veli da s HDZ neće u nikakvoj kombinaciji, ali se ne vidi ni sa Zoranom Milanovićem.
No, da brzi politički hitovi mogu brzo zapasti i u velike probleme opominje priča o Hrvatskim laburistima. Zapravo je još nejasno što se tamo događa. Da, dobili su manje glasova nego lani, ali da je pad s 5,77 na 3,4 posto glasova u situaciji kad se na ljevici pojavila još jedna alternativa SDP-u dovoljan razlog za ostavku predsjednika stranke – i nije. Kod laburista stvari očito dublje ne štimaju kad se Lesar odlučio na povlačenje. Ukoliko se brzo prestroje moguće je da ostanu faktor, uostalom, i dva-tri zastupnika mogu značiti ključnu prevagu kad se povuče crta na kraju narednih izbora. No, lako je moguće i da Lesarova ostavka znači kraj priče – i to mnogo brutalniji od onog kojeg je doživio HSLS i koji prijeti HNS-u. Pad laburista više bi nekako mogao vući na priču o DC-u… Naposlijetku, propade na izborima i Nikica Gabrić.
Valjda neće, kao zbog komentara na ovom mjestu prije sedam mjeseci, pisati ljutite serijske polemike, ovaj put upućene hrvatskim biračima koji nisu shvatili njegove ideje. Ili su, jasno, kupljeni od strane SDP-a i HDZ-a.
