Vukovar treba kandidirati kao cjeloviti projekt za strukturne fondove EU. Nedovoljno je iz tih fondova u Vukovaru financirati pojedinačne projekte, poput vodovoda ili čega sličnog. Vukovar treba kandidirati kao brend na kojemu Europa može pokazati djelatnu vjerodostojnost vrijednosti zbog kojih postoji. Cijeli je taj grad integrirani prostor na kojemu se dogodio i genocid, i ekocid, i urbicid, i kulturocid, pa EU u tome gradu treba promovirati svoje vrijednosti koje se protive nasilju i agresiji. Predložio je to u našem listu ekonomist Željko Lovrinčević koji drži da bi takav pristup gradu snažnije povezao tamošnje ljude da vlastitim snagama potaknu novi razvojni ciklus svoga grada.

Dvadeset godina poslije rušenja i srpskoga osvajanja, i trinaest godina nakon što je vraćen Hrvatskoj, Vukovar je u velikoj mjeri obnovljen, ali stagnira i ne razvija se. U posljednjih sedam godina, od 2004. kada je vukovarska ispostava Zavoda za zapošljavanje počela bilježiti kretanje nezaposlenosti u gradu, konstantno opada broj nezaposlenih, ali po istoj stopi i broj ljudi koje Zavod zaposli u Vukovaru: 2004. u gradu je bilo prosječno 3.433 nezaposlena, a prošle godine 2.909, što je više od četvrtine ukupnoga broja zaposlenih. Istodobno, vukovarski Zavod iz godine u godinu zapošljava sve manje ljudi. Zanimljivo je da se najteže zapošljavaju visokoobrazovani, a najlakše nižeobrazovani ili neobrazovani radnici.

Taj trend ekonomist Ljubo Jurčić za naš je list objasnio činjenicom da se u Vukovaru zapošljavaju uglavnom radnici u komunalnim djelatnostima. »Tko dođe s proizvodnjom, ona je organizirana drugdje, a u Vukovaru se samo sklapa«, kaže Jurčić. Nužan je zaokret, i to na državnoj razini, drži Jurčić, nije dovoljno obnoviti zgrade, što je uvelike već učinjeno, nego treba stvoriti prihvatljive uvjete za život, koji bi mogli privući stručnjake i mlade obitelji. »Država treba dati zemlju i infrastrukturu, a privatnik tehnička rješenja i know how. Treba primijeniti sustav javno-državnog partnerstva«, kaže, te osmisliti cjeloviti program razvoja. Zašto to država još nije učinila, kada je imala duže od deset godina vremena, Jurčić objašnjava »neznanjem, koje uzrokuje politikanstvo«.

Željko Lovrinčević upozorava na još jednu dimenziju problema, podsjećajući i na širu sliku, u kojoj je propao europski projekt »konvergencije«, očekivanja da će se slabije razvijeni izjednačiti s bolje razvijenima. »Trideset godina nakon pristupanja Španjolske i Portugala Europskoj uniji, te su dvije zemlje udaljenije od Njemačke nego što su bile u trenutku pristupanja«, kaže Lovrinčević, dodajući kako se nešto slično događa i na razini hrvatskih regija. »Istra i Zagreb razvijeniji su u odnosu na ostatak Hrvatske, i ta se razlika produbljuje«, kaže Lovrinčević. No, nada postoji: »Povijest urbane civilizacije sve češće pokazuje kako je moguće da urbane cjeline budu uspješne i u izrazito neuspješnom okružju. Takav se razvitak može usporediti s leopardovim krznom: uspješne točkice u neuspješnom ambijentu, pa bi i Vukovar možda mogao postati jedna takva točkica«, drži Lovrinčević.

To, međutim, ovisi o lokalnoj inicijativi. »Na lokalnoj razini, ma koliko to bilo teško, važan je entuzijazam, definirani ciljevi, organizacija i solidarnost. Iluzija je očekivati da centar može osigurati mnogo više od infrastrukture, što je vlada uostalom u Vukovaru i napravila. Druga je, dakako, stvar koliko je sadašnje vukovarsko stanovništvo sposobno i homogeno za takav iskorak. Problemi su ondje vjerojatno veći nego što se pretpostavlja i tu bi europski fondovi zasigurno mogli pomoći. Europa se, naime, u Vukovaru i nije baš iskazala. Sada može dobiti priliku«, kazao je za naš list Željko Lovrinčević.