Foto D. Jelinek
Oni koji tjeraju strah u kosti građanima, ne mogu spajati i okupljati. Nesretna je okolnost u ovim danima i stranačka kampanja i u vlasti i u oporbi pa se ta bespoštedna borba ponižavanja i kvalificiranja drugih, dodatno upreže u podjele
Jadranka Kosor funkciju premijera Vlade Republike Hrvatske obnašala je od srpnja 2009. godine do konca 2011. kada je na parlamentarnim izborima pobijedila Kukuriku koalicija. Iako je svoj premijerski mandat počela uz salve kritika, iza nje ostaju dvije neosporne činjenice – Jadranka Kosor završila je pregovore za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, a hrvatska ekonomija zabilježila je prvi rast nakon krize. S gospođom Kosor razgovaramo upravo o tome – o radu nove hrvatske Vlade.
Kad je predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović odabrala mandatara, tada je današnji premijer Tihomir Orešković ustvrdio da on ne očekuje poštedu nove Vlade, čak ni u onih, prvih 100 dana njezinog rada. Međutim, ako uvažimo dvije činjenice, a one su da u prvih 30 dana izvršna vlast zapravo još uvijek nije formirana, te da u saborsku proceduru nije uputila ni jedan ozbiljan zakon – kamoli reformski – može se ustvrditi to da se Timov tim nije proslavio?
– Na temelju svih dostupnih informacija možemo samo rezignirano zaključiti da Timov tim, ni nakon mjesec dana u Banskim dvorima nije postao radni tim. Ministri su bez suradnika, imenovana je samo jedna zamjenica, u mnogim ministarstvima nisu imenovani pomoćnici ni drugi suradnici. Zamjenica ministra branitelja, esdepeovka iz prošlog mandata čiju su smjenu u šatoru ultimativno tražili prosvjednici, još je uvijek najvažnija osoba u Ministarstvu branitelja, jedina ovlaštena potpisnica dokumenata. Iz Vlade nije izašao ni jedan zakon koji bi naznačio put reformama, od tri koja su poslali u Sabor jedan je faktično povučen, a ostalo je samo raspoređivanje dva potpredsjednika po zakonskim brdima i dolinama. Ova vlada bilježi najbrži odlazak nekog ministra, prosvjede prije nego što je i izabrana u Saboru, pokretanje registra izdajnika u koji su se građani protestno sami upisivali i tisuće potpisa kulturnih djelatnika protiv ministra kulture. Prvi put imamo premijera koji loše govori hrvatski, 24. službeni jezik EU, a formiranje saborske većine pratile su isto tako prvi put, istrage USKOK-a u slučaju sumnji nekih izabranih zastupnika. Sve je vidljivije da Orešković zaista ne razumije Hrvatsku, ali mi se čini da ga to osobito ne muči, kao ni činjenica da mu drugi odabiru ministre i odlučuju o njihovoj smjeni. Oreškoviću je Vlada dobra postaja za CV jer je teško razumjeti da se netko kao on, u samo tri sata, odlučio prihvatiti vođenja države bez ikakvog političkog iskustva i poznavanja stvarnih hrvatskih problema. Ipak, čini se dobra osoba i rado bih s njim popričala o svemu ovom o čemu razgovaramo. Jer, on je sad hrvatski premijer, a mi bivši zauvijek bismo morali imati odgovornost za sudbinu države.
Oresković je odgovoran
Štoviše, umjesto kohabitacije Domoljubne koalicije i Mosta, često svjedočimo njihovim suprotnim političkim narativima. Naime, Most je u Saboru podržao SDP u izboru Ranka Ostojića za predsjednika Odbora za politiku i nacionalnu sigurnost, dok se na razini Vlade suprotstavljao HDZ-u po nizu pitanja; od teritorijalnog preustroja zemlje, do imenovanja nekih doministara iz Domoljubne kvote. Može li, dakle, takva uglavnom konfrontirajuća koalicijska politika garantirati stabilnost vladajućoj većini?
Tomislav Karamarko ustvrdio je prije neki dan to da oni koji govore protiv HDZ-a govore i protiv hrvatskog naroda. Osim što je takva izjava suspektna iz perspektive osnovnih demokratskih načela, ona je krajnje prijeporna jer dolazi od političara koji je sa Stjepanom Mesićem provodio detuđmanizaciju Hrvatske. U to vrijeme Karamarko je čak o HDZ-u govorio kao o stranci s »dosta elemenata boljševičkog mentalnog sklopa« i da treba »taj nazadni mentalni sklop, koji je najčešće bio dominantan, razbiti«. Znate li vi u kojem je trenutku Karamarko posao radikalni desničar i poklonik upravo takvog, totalitarnog HDZ, to jest koji su razlozi toj njegovoj političkoj transformaciji?
– Kakva je njegova politička platforma ne zna nitko. Ja mislim da se on prikazuje desničarom koji je za potrebe osvajanja vlasti u stranci, potaknuo podjele i odstupio od izvorne politike dr. Franje Tuđmana koji se ni jednog svog suradnika nije riješio ili ga ponizio. Karamarko je za Tuđmanovu politiku rekao da je bila naivna, a nakon preuzimanja stranke, opetovano optuživao da je stranka 18 godina bila zapuštena i zapuštena. Naravno, u tih 18 godina, obuhvatio je i Tuđmanovo vrijeme vođenja stranke. Nevjerojatno je, ali istinito, da je obrisao i deset godina povijesti stranke i to ono vrijeme kad smo ušli u NATO i završili pregovore što je bio i posljednji veliki strateški cilj o kojem je i Franjo Tuđman govorio. Ali, otkako sam ga primila u HDZ, nije prestao inzistirati na brisanju svoje povijesti i suradnje s Manolićem i Mesićem. »Duhovno i politički već odavno s HDZ-om nemam nikakve veze«, govorio je Karamarko 2000. godine, a 2011. optužio tadašnju oporbu da mu podmeću kako želi preuzeti stranku. No, činjenica je isto tako da svi ljudi oko njega to dobro znaju, ali se ne usude podsjetiti na bar neke dionice njegovog političkog slaloma. Jer, kad je bivša vodstva optužio za detuđmanizaciju i dekroatizaciju, označio je i sve političare koji mu svakog dana sve ove tri i pol godine plješću i koji su ushićeno tražili da se i mene i mnoge druge koji nikad nisu bili ni Mesićevi ni Manolićevi, politički eliminira. Jer da smo, govorio je i govori, HDZ pretvorili u »bljutavu sol«.
– Sve što ste nabrojali nagnalo bi na zaključak da je njihova koalicija labilna i krhka. No, u političkoj suštini, nije tako. Mostovci jako dobro paze da ne prijeđu granicu u konfrontiranju, računajući na zaborav javnosti. Nebrojeno puta su govorili jedno, a zapravo radili drugo. Mostovka Strenja Linić, recimo za saborskom govornicom tražila je dolazak Lozančića pred Odbor za nacionalnu sigurnost, ali onda, bez da trepne, za par dana, glasala protiv onoga što je ultimativno zahtijevala. Tražili su tripartitnu i stručnu vladu, ali su bez problema odustali od plana. Božo Petrov je dva dana prije izbora potpisao kod javnog bilježnika da Most nikom neće dati većinu, ali je to bio samo mamac za birače, a ne ozbiljno promišljanje političkog obećanja. O teritorijalnom preustroju govori ministrica koju je doveo Most, ali ministri iz Domoljubne koalicije to odmah demantiraju. Iako se u mnogo čemu ne slažu, a o mnogo čemu nemaju mišljenje, vladajuće veže i spaja vlast i osjećaj moći, što je za mnoge od ministara i zastupnika šansa koja se neće ponoviti.
Dobro, a je li u tom smislu Most faktor nestabilnosti ili, možda, korekcije izvršnog državnog aparata?
– Most je ključ vlasti i ključ za opstanak i ostanak ove Vlade pa će to i dalje koristiti za izvlačenje maksimuma političke koristi. Njihova se stajališta često mijenjaju, ali sve više se vidi kako im laska velika pozornost javnosti bez obzira na negativne reakcije na njihovu kolebljivost. Kad im odgovara, govore, kad im ne odgovara, izbjegavaju javnost. U svemu tome izgubio se program, plan, ali i vizija, reforme i ideje.
Iako se gospodina Tihomira Oreškovića ne može, naravno, amnestirati od odgovornosti, je li ovakva, krnja i neučinkovita Vlada u prvom redu rezultat političke neodgovornosti dviju koalicija na vlasti, Domoljubne i Mosta nezavisnih lista, koje se, kako ste i sami rekli, nisu dobro pripremile ni za rješavanje osnovnih kadrovskih pitanja, dok o reformskim modalitetima ne treba ni govoriti?
– Da Tihomir Orešković nije pristao u samo tri sata prihvatiti dužnost mandatara, bili bi raspisani novi izbori. Prema tome, on je najodgovornija politička osoba i zbog te činjenice, ali i zbog ustavnih ovlasti premijera. On je pristao na ovaj model dogovaranja, pristao je na Vijeće za suradnju kao paralelni sustav koji mu određuje suradnike i smjer. S druge strane, on je predstavljao program Vlade u Saboru i sve svoje ministre, sa svim njihovim vrlinama i manama, sa svim njihovim biografijama i osporavanjem javnosti. Dakle, najodgovorniji je za sve kontroverze koje prate prvi mjesec dana rada ove vlade. Punoljetan je i sva ograničenja u svom radu je svjesno prihvatio. Treba mu vremena, naravno, ali je sam rekao da ne traži poštedu i da će gurati samo reforme. Ni jedna se nije dogodila, pa čak ni smanjenje broja ministarstava jer je puno gladnih političkih usta u dvije koalicije i onda još u koaliciji koalicija.
Poniženje za premijera
Biste li se vi doveli u tu situaciju gospodina Oreškovića – da budete na čelu Vlade, čije resore de facto kadroviraju vrlo netransparentne politike stranaka/koalicija, s kojima k tome on zapravo nema baš nikakve veze?
– Moram biti poštena pa reći da sam i ja došla na čelo vlade u nevjerojatno teškim i kompliciranim okolnostima. Vodila sam tim, a prvih nekoliko mjeseci autoritet bivšeg premijera i dalje je lebdio nad vladom i strankom. Međutim, kao što znate, ja sam relativno brzo počela s rekonstrukcijom vlade koju sam vodila nadzirući sve procese i povezujući ministre i ministarstva, bez nekog posebnog šefa za povezivanje kakvog sad najavljuje Orešković. Premijer mora nadzirati sve procese, u sve se uputiti, sve znati i upravljati.
Za pretpostaviti je, međutim, da u vašoj vladi ne bi bilo mjesta za ministre Miju Crnoju, ali i Zlatka Hasanbegovića?
– Nećemo o imenima već o načelima. Ljudi koji izigravaju zakone, koji revidiraju povijest ili pak koketiraju s ostavštinom režima koje je osudio cijeli demokratski svijet, nemaju što tražiti u vladama demokratskih zemalja. Među takvima je i Republika Hrvatska, država članica EU.
No, tu situaciju komplicira i naprasna odluka predsjednice Grabar-Kitarović o razrješenju dužnosti ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije, Dragana Lozančića koja je protumačena kao omalovažavanje premijera Oreškovića. Naime, predsjednica govori o tome da je nezadovoljna s radom SOA-e već godinu dana, pa se nameću dva pitanja – zbog čega takvu, jednostranu odluku nije poslala na supotpisivanje bivšem premijeru Zoranu Milanoviću, to jest zbog čega Lozančićevo razrješenje nije usuglasila s aktualnim Tihomirom Oreškovićem. Je li ovim činom Pantovčak unio nestabilnost u politički sustav?
– Ako dva dužnosnika, u skladu s odredbama Ustava, moraju potpisati razrješenje ravnatelja SOA-e, onda se podrazumijeva da to ne čini jednostrano jedno od njih, stavljajući drugoga pred gotov čin, ultimatum, ucjenu. To je bila politika gotovog čina u skladu s poimanjem dužnosti predsjednice, kako to vidi Kolinda Grabar-Kitarović. Ona ne razumije da poluge apsolutne vlasti ne drži u rukama i da ne može ni vladi ni ministrima ni premijeru lupati po stolu i da im nije šefica. To je pismo poslala baš u trenutku kad je Tim Orešković održavao konferenciju za novinare i jasno je da ništa nije bilo slučajno. To pismo s potpisom razrješenja bilo je još jedno lupanje po stolu, ali i poniženje za premijera koji ga već tjednima odugovlači potpisati. Jasno je da je i ljut i ogorčen i da pokušava spašavati autoritet. I svoj i Vlade RH. S druge strane, neshvatljivo je da javnost ni danas ne zna koji su stvarni razlozi za razrješenje. Ako je nepravilnosti i protuzakonitosti u Lozančićevu radu uočila znatno prije, morala je munjevito reagirati još u Milanovićevo vrijeme supotpisa. Jer se radi o nacionalnoj sigurnosti, zar ne? Nepovjerenje nije razlog za razrješenje, a ako je radio protuzakonito, Lozančić mora odgovarati. Na Pantovčaku su računali, vjerujem, da će Lozančić i sam, pritisnut silinom potpisa odstupiti. To što on to ne čini, Oreškoviću je dodatan teret. U tako kompliciranoj situaciji, ako misli da ga se ponizilo i pritisnulo, Orešković je o svemu morao jasno i javno »komunicirati«. Makar i s prevoditeljem na hrvatski, da ne ostane ni jedna nedoumica u tako složenom problemu koji se može i skandalom zvati.
Zagađivanje prostora
Kako biste vi postupili da je recimo bivši predsjednik Ivo Josipović na sličan način od vas uvjetovao supotpis, to jest doveo vas pred gotov čin razrješenja visokog dužnosnika obavještajne zajednice?
– Kad mi je prvi put javno prigovorio za vođenje gospodarske politike, odmah sam mu uzvratila s preporukom da čita Ustav koji predsjedniku države ne daje nikakve ovlasti u vođenju gospodarstva. Tražio je raspisivanje izbora u proljeće 2011. godine, a ja sam mu odgovorila da će Vlada najprije završiti pregovore za EU pa ćemo tek onda na izbore. Što se tiče supotpisa, sličnu smo situaciju imali kod imenovanja načelnika Glavnog stožera oružanih snaga. Ivo Josipović je imao svoje, a ja, u ime Vlade, svoje prijedloge. Nismo se mogli složiti pa smo sjedili daleko od očiju javnosti dok se nismo usuglasili, potpisali pa tek onda obavijestili javnost. Da mi je Josipović poslao potpis za neko razrješenje bez preciznog dogovora, ne bih potpisala. Zato što premijer osim svoga autoriteta mora prije svega čuvati autoritet i dostojanstvo hrvatske Vlade kao institucije.
Prema svemu ovome što ste rekli, ali i što javnost misli, je li Tihomir Orešković ipak trebao bolje razmisliti kad je donosio odluku o tome da preuzme ponuđeno mjesto hrvatskog premijera?
S obzirom na činjenicu da ste dugo surađivali, što kažete na to je li ipak gospodin Vladimir Šeks na neslavan način završio svoju političku karijeru?
– Njegova je odluka bila da iz Sabora prošle godine preseli na Pantovčak, kao savjetnik kad je shvatio da u stranci koju je stvarao, na njega ne računaju. Rekla sam mu tada da to nije osobita odluka, ali sam bila sigurna da će i tamo, sa svojim znanjem, biti koristan i u službi zaštite Ustava. Vladimir Šeks najzaslužniji je za poštivanje Ustava u procesu davanja mandata za sastavljanje vlade jer smo svjedočili pritiscima o davanju mandata relativnom pobjedniku unatoč izričite odredbe Ustava koja traži jamstvo o 76 ruku podrške. Njegovo priznanje o preporukama za pomilovanje, zasjenilo je činjenicu o svim drugim problematičnim pomilovanjima pa je Šeks poslužio kao Pedro. No, njemu ta uloga ne leži pa sam sigurna da odlazak s Pantovčaka za Šeksa nije i odlazak iz politike. On spada među rijetke koji pamte svaki detalj, svaku sitnicu i sigurna sam da savjetnička uloga nije i zadnja njegova uloga u političkom životu Hrvatske.
– Naravno. On je prihvatio posao bez političkog znanja, doživljavajući državu kao korporaciju, u kojoj su glavne snage i energija usmjereni na povećanje dobiti. Država se s korporacijom ne može usporediti.
To je državu dovelo do toga da umjesto o reformskim zakonskim paketima nove Vlade, čije su stranke na tom, reformskom diskursu i vodile izbornu kampanju, hrvatski Sabor najviše raspravlja o dubokim ideološkim prijeporima koji sada pak jačaju s primicanjem unutarstranačkih izbora u glavnim partijama, SDP-u i HDZ-u. Jesu li pretendenti na pozicije predsjednika tih dviju opcija, Tomislav Karamarko i Zoran Milanović, zapravo glavni generatori razdora nacionalnog tkiva, o čemu je lijepo govorila i gospođa iz kulture, Vitomira Lončar?
– Ne radi se o razdoru. Radi se o zagađivanju političkog, medijskog, kulturnog i svakog drugog prostora u kojem uvijek oni koji su na vlasti nose neusporedivo najveću odgovornost. Jer, građani se ne boje oporbe, građani se boje kad im iz vlasti govore da doma mogu misliti što hoće, ali javno ne. Strašnu tjeskobu izaziva svaka vlast koja se poistovjećuje s narodom, pa grmi o domoljubima i izdajnicima analizirajući tko voli a tko ne voli Hrvatsku. Vlast koja prijeti lustracijom, tužbama novinarima, ignoriranjem zakona, izaziva zebnju. Oni koji tjeraju strah u kosti građanima, ne mogu spajati i okupljati. Nesretna je okolnost u ovim danima i stranačka kampanja i u vlasti i u oporbi pa se ta bespoštedna borba ponižavanja i kvalificiranja drugih, dodatno upreže u podjele. Zabrinuta sam možda više nego ikad prije jer je sve više furioznih reakcija i u običnom životu, na ulici i u kafićima, kao da svi nismo isti. Da, stranačke kampanje u borbi za vlast, dodatno zagorčavaju medijski i politički prostor. Neprihvatljivo je na stranačkom skupu sprdati se političarima s druge strane političkog spektra kako je to učinio Zoran Milanović nedavno u Zagrebu. Prosto omalovažavanje drugih izaziva i kod pristojnih stranačkih ljudi nelagodu i zlovolju. Oštra kritika da, ali vrijeđanje, ne. Jako griješi Milanović s takvom retorikom i sigurno si nepotrebno šteti baš u unutarstranačkim izborima, ali i daljnjem kontaminiranju političke borbe.
Ali zar vam se ne čini da se ta ideološka i svjetonazorske sukobljavanja u društvu otimaju izvan prihvatljivog pluralističkog okvira?
– Otimaju se, naravno. Psi mržnje i netolerancije pušteni su s lanca, duhovi iz boca. Teško će biti lovcima i miriteljima. Tome, naravno, pridonose i novi običaji da, recimo, potpredsjednik Sabora nazoči prosvjedima na kojima se izvikuje »za dom spremni«. Nikada ni jedan dužnosnik toga ranga nije prosvjedovao protiv neovisne institucije poput Vijeća za elektroničke medije. Nove političke zvijezde vrijeđajući prijetnjama nadoknađuju iskustvo, ugled i kompetencije. A nema autoriteta u tom miljeu koji bi rekao – dosta!
