Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 1° 1
Sutra: 1° 1° 1
11. prosinca 2019.
Zadnji jugoslavenski šef diplomacije

Intervju BUDIMIR LONČAR 'Svijet je u dubokoj krizi, potrebna je reforma liberalnog kapitalizma'

Foto Roni Brmalj
Foto Roni Brmalj
Autor:
Objavljeno: 23. siječanj 2019. u 7:27 2019-01-23T07:27:53+01:00

Ključni i suštinski problem Europske unije jest nedostatak unutrašnje solidarnosti: iz tog vrela počeli su se napajati razni nacionalizmi i pretvarati EU u nešto nalik raštimanom orkestru. Bez te solidarnosti europsko ujedinjavanje gubi smisao

Budimir Lončar danas je poznat kao posljednji jugoslovenski ministar vanjskih poslova. Bio je Titov partizan u osamnaestoj godini, i član KPJ od dvadesete. Nakon rata decenije je proveo u diplomaciji. Bio je generalni konzul u New Yorku, ambasador Jugoslavije u Indoneziji, SR Njemačkoj, SAD-u. Kasnije posebni izaslanik Generalnog sekretara UN-a za nesvrstane i zemlje u razvoju. Savezni sekretar za vanjske poslove u vladi Ante Markovića je od 1987. do ostavke krajem 1991. godine.

Uz Tita je od početka do kraja s nesvrstanima. Prisni prijatelj s nizom najistaknutijih svjetskih ličnosti i gost u Bijeloj kući, Kremlju, Jelisejskoj palači, Downing Street-u 10... U Hrvatskoj savjetnik predsjednika Mesića i Josipovića. I danas predavač i specijalni savjetnik lektora Sveučilišta Libertas. Čovjek koji svijet i odnose u njemu znalački promatra odavno iz »ptičje perspektive«, temeljem jedinstvenog iskustva u svjetskim razmjerima. Lončar ne daje često intervjue, ali se rado odazvao razgovoru za sarajevski portal interview.ba i Novi list.

Na kraju 2018. jasno je da su se obistinile mnoge crne slutnje u vezi s ukupnim stanjem u svijetu, koje ste nagovještavali u više naših razgovora minule godine. I nije bila riječ samo o pojedinačnim političkim promjenama i krahovima, već o generalnom prevladavanju brutalnih sila i sebičnih interesa nad vrijednostima, principima, dogovorima... U kom pravcu sve ovo može ići dalje, čemu se nadati kada znamo da velikih i mudrih lidera, koji su okončali Hladni rat i otvorili nove planetarne perspektive, očigledno više nema?

– Veliki talijanski revolucionar Antonio Gramsci svojevremeno je rekao da kada se jedan sistem raspadne, a drugi nije na vidiku, dolazi do duboke krize. Mi smo upravo danas u tom stanju. Nepodijeljeno je mišljenje geostratega, ekonomista, sociologa, povjesničara i filozofa širom svijeta da se nalazimo u višedimenzionalnoj krizi. Zygmunt Bauman, veliko ime svjetske sociologije i filozofije, govori o krizi čovječanstva koju karakterizira likvidni strah. Svijet je danas ne samo visoko međuzavisan i globaliziran nego i duboko kontradiktoran i poremećen. Političari, opsjednuti opstankom ili osvajanjem vlasti, misle i postupaju kratkoročno, a ponekad i panično.

Tri su ključna mjesta za razumijevanje današnjeg svijeta i trendova koji diktiraju budućnost. To su, ponajprije, tehnološka i znanstvena revolucija koja stvara novu dinamiku i ubrzava sve procese te mijenja i odnose i svijest, naročito svijest pojedinca u odnosu na društvo. Drugi moment je svjetsko tržište, pri čemu je, naravno, najbitniji kapital koji pokreće to tržište. Treća silnica je nezaustavljiva globalizacija, što je donekle proizvod djelovanja dvaju prije spomenutih faktora.

Ali kako dalje s globalizacijom bez još tješnjih uzajamnih veza koje se ciljano kidaju. Multilateralizam je očigledno napadnut, prvenstveno iz Amerike?

– Krećemo se prema još višem stupnju globalne međuzavisnosti, pa se potisnuti multilateralizam mora reafirmirati, pogotovo gledano iz perspektive malih zemalja kojima je multilateralizam i uključenost u svjetske tokove jedina šansa za ostvarivanje kakvog-takvog utjecaja na ukupnu situaciju i odnose. Današnje zamiranje multilateralizma ili odustajanje od tih principa samo je faza u daljnjem kretanju. Ozbiljni stručnjaci predviđaju skoro ponavljanje financijske krize iz 2008. i 2009. godine, krize koja se iz financijskog segmenta ubrzo prelila na čitave ekonomije, a preko ekonomije onda utjecala i na politiku. Ponovljena kriza – koju bi mogao izazvati trgovinski rat SAD-a i Kine te trostruko veći iznos globalnih dugova od globalnog GDP-a – dovest će do stvaranja kritične mase, to jest do pojave novih ideja i pogleda na svjetski poredak i na globalni raspored moći.

2382216

Moralni kapitalizam

Puno se govori o svemu tome u svijetu, ali je rezultata malo?

– Tačno je, ali podsjećam, i nakon prethodne krize, koja je uzdrmala veliki dio svijeta, pogotovo Europu i Ameriku, javljali su se ozbiljni glasovi koji su govorili u prilog potrebi da se reformiraju zapadni svijet i dominantni liberalni kapitalizam. Govorilo se o iscrpljenosti i dotrajalosti sadašnjeg modela kapitalizma i o nužnosti njegove modifikacije u smjeru veće uloge države u reguliranju i obuzdavanju kapitala i pohlepe koju generira aktualni koncept. Nicolas Sarkozy govorio je o »moralnom kapitalizmu«, tadašnji njemački predsjednik Horst Koehler spominjao je »moralnu obavezu« politike da se fokusira na opće dobro, a sa sličnim razmišljanjima bili su se javljali i Angela Merkel, i Barack Obama, i brojni drugi svjetski državnici i intelektualci. No, kad je kriza splasnula, ta pitanja i razmišljanja su smetnuta i zaboravljena. U slučaju nove krize, moglo bi, ipak, biti drukčije, jer bi novi idejni zamah mogao koincidirati sa završetkom mandata nekih političkih lidera koji neodgovorno i pogrešno vode svoje države, što se naročito odnosi na američkog predsjednika Donalda Trumpa.

U Europi se počela stvarati nacionalistička internacionala

Europa uočljivo »gubi dah«. Prošle godine u ovo doba upozoravali ste na četiri velika izazova, tada pred Njemačkom, Francuskom, Italijom i Velikom Britanijom. Danas je »saldo« poprilično jasan. Francusku potresaju nemiri, Njemačka ostaje bez Merkelove i ko zna šta poslije, Britanija »stenje« povodom Brexita, Italija zaostaje. Europa razjedinjena, uspaničena izbjeglicama. Jednoglasja je sve manje, Balkan se rješava mnogo teže nego što se očekivalo. Na vrata kucaju ekstremisti do fašizma. O čemu se tu radi?

– Ključni i suštinski problem Europske unije jest nedostatak unutrašnje solidarnosti: iz tog vrela počeli su se napajati razni nacionalizmi i pretvarati EU u nešto nalik raštimanom orkestru, a raštimanost orkestra uvijek je posljedica pomanjkanja zajedništva i unutrašnje kohezije, pomanjkanja unutrašnjeg povjerenja i konstruktivne energije. Bez te solidarnosti europsko ujedinjavanje gubi smisao. Nečemu sličnom, uostalom, svjedočili smo kod nas u godinama uoči raspada Jugoslavije. Na to se nadovezao Brexit i valovi migrantske krize, pa se u Europi počela stvarati svojevrsna »nacionalistička internacionala«. Zanimljivo je da tu situaciju povremeno i vješto koristi Rusija, premda mislim da se tu radi o taktici, a ne o strateškoj orijentaciji ruske politike.

Gdje tu »svjetlo na kraju tunela«?

– Europa mora krenuti u smjeru veće unutrašnje integracije, prije svega u područjima vanjske politike i sigurnosti, s time da se pritom moraju reafirmirati vrijednosti i principi socijalne države te da se, na kraju krajeva, Europa mora osloboditi američkog tutorstva, ponajprije, u pogledu omogućavanja enormnih profita i posljedičnog uništavanja srednje klase. Također, mora se smanjiti utjecaj izvršnih i birokratskih struktura u Bruxellesu na razvoj EU, a drastično povećati uloga izabranih političkih tijela i na razini Unije i na državnim razinama, posebno kad je riječ o parlamentima. Čini mi se da bi dobar put moglo biti formiranje gornjeg doma Europskog parlamenta, doma u kojem bi sve države bile ravnopravno zastupljene i u čijoj bi nadležnosti bile vanjska i sigurnosna politika te politika proširenja.

Trump očigledno prerasta u svojevrsni fenomen u savremenom političkom svijetu, ali se taj svijet »ne snalazi« s njim na najbolji način. Ne samo zato što je Amerika velika sila. Je li tajna samo u njemu?

– Nije. Izbor Trumpa rezultat je pada američke moći na međunarodnom planu (60 posto Amerikanaca je za vrijeme izbora bilo nezadovoljno međunarodnim položajem SAD-a) i proturječnosti koje su zahvatile američko društvo s dubokim materijalnim razlikama između financijskog i vojno-industrijskog kapitala i srednje klase čija se materijalna moć u zadnjih 25 godina bitno smanjila, odnosno osiromašila. Traženje uzroka za to u globalizmu je apsurdno, jer činjenica je da je američko gospodarstvo ubrzano raslo u posljednjih 25 godina globalizacije i povećalo GDP za tri puta, dok je broj stanovnika Amerike porastao samo za 29 posto. Kamo je otišao taj ogromni kapital, ako znamo da je srednja klasa ne samo stagnirala, već je postala i manje bogata? Nesumnjivo je da je liberalni kapitalizam došao do svog vrhunca, kao što je nesumnjivo i da je dao značajan obol razvoju svijeta i civilizacije, to jest snažnom napretku u mnogim područjima ljudskog djelovanja. Kapital je, međutim, u jednom trenutku prevladao i zavladao nad svim sferama društva i života, oteo se realnosti bez obaziranja na socijalne posljedice koje izaziva profitna gramzivost. Zato je nužno da se ojača regulatorna uloga države, ali nikako na štetu demokracije i ljudskih prava, i nikako parcijalno po državama, jer u ovako globaliziranom i međuzavisnom svijetu neophodna su generalna globalna pravila i globalni pristup. Thomas Piketty u pravu je kad govori o nejednakosti kao o ključnom problemu modernog svijeta, i u pravu je kad kaže da se taj problem ne može rješavati samo na razini pojedinih nacionalnih država, nego mu se mora pristupiti sveobuhvatno i usklađeno. Ja to shvaćam svojevrsnim oblikom popravljanja civilizacije da bi preživjela i napredovala u svakom smislu, ne samo u onom znanstvenom i tehnološkom, kojem također valja postaviti granice u skladu s humanističkim razumijevanjem ljudskog postojanja.

Potrebna je revolucija 

Nije li zapravo u pitanju generalno kriza kapitalizma u svijetu. Govorili ste mi o zanimljivim, novim razmišljanjima s kojima ste se nedavno sreli u Americi ?

Foto Roni Brmalj

– Tačno je, tih novih razmišljanja je i na drugim mjestima. Zanimljivo je i to što je nedavno objavio londonski Economist pod naslovom »Nova kapitalistička revolucija«: »Kapitalizam je doživio nekoliko snažnih udaraca svojoj reputaciji u zadnjih deset godina. Značaj sustava koji je pogodovao vlasnicima kapitala, a bio nauštrb radnika, je apsolutan. U ispitivanju iz 2016. godine više od polovice mladih Amerikanaca više nije podržavalo kapitalizam. Ovakav gubitak vjere je opasan, ali je također i opravdan. Danas se kapitalizam suočava sa stvarnim problemom, a ne samo s onim o kojem pričaju protekcionisti i populisti. Život je postao previše komotan za neke tvrtke u staroj ekonomiji, dok su u novoj ekonomiji, tehnologijske firme brzo razvile tržišnu moć. Uistinu je potrebna revolucija – ona koja će osloboditi konkurenciju, smanjiti neprirodne profite i osigurati da inovacija u budućnosti može napredovati.« Ovome dodajem da se prema nedavnom istraživanju Gallupa više od 50 posto mladih Amerikanaca protivi liberalnom kapitalizmu i da podržava socijalizam, naravno, ne socijalizam sovjetskog tipa. Također, demokratska senatorica Elizabeth Warren, koja bi se na sljedećim predsjedničkim izborima mogla suprotstaviti Trumpu, predlaže da se putem progresivnih poreznih stopa utječe na socijalne neravnoteže i da 40 posto članova upravnih odbora kompanija bude iz redova radnika!

Jačanje vojnog faktora 

Svijet više nije unipolaran, kakav je nastao padom Berlinskog zida. Odnos SAD-a, Rusije i Kine daleko je od onog koji je neophodan da bi svijet koliko-toliko mirno funkcionirao. Jačaju i mnogi drugi, Iran, Turska, Indija, Latinska Amerika... Svijest se svrstava temeljem nekih drugih principa nego ranije, ali mnogi to naprosto ne žele vidjeti. Kuda to ide i dokle može odvesti?

– Međusobni odnosi Sjedinjenih Država, Kine i Rusije, pa i Europske unije, ključni su za generalnu sliku svijeta, odnosno za stabilnost međunarodnog poretka. Tačno je, svijet više nije unipolaran, kakav je postao i bio dugo nakon okončanja Hladnog rata. Završetkom Hladnog rata, trijumfirale su zapadne vrijednosti tako da je praktički nastao unipolarni svijet. Umjesto stvaranja novog međunarodnog poretka za koji su se bili izjasnili vodeći državnici, Gorbačov, Bush stariji, Mitterrand, Kohl i drugi, njihovi nasljednici posebno Bush mlađi pa i Bill Clinton, shvatili su završetak Hladnog rata kao svoju pobjedu i »pobjednički« krenuli u dominaciju jačanjem vojnog faktora, odnosno proširenjem NATO-a, instaliranjem antiraketnih sustava u Poljskoj i Češkoj, te izvozom demokracije u Irak i drugdje. Umjesto toga, oni su trebali da padom komunizma, raspadom Sovjetskog Saveza, ujedinjenjem Njemačke, stvaraju svijet zajedničkih interesa, jačaju povjerenje na drastičnom smanjenju vojne moći u međunarodnim odnosima temeljenima na solidarnosti i zajedničkoj borbi protiv terorizma i organiziranog kriminala. Tako je Amerika sama izgubila svoj političko-moralni kapital i doprinijela ubrzanju multipolarnog sustava u kojem su se formirali ili se formiraju novi centri moći. Zapad, poglavito SAD, nije tada bio na visini povijesne odgovornosti. Gorbačov je to nazvao propustom Zapada da provede svoju perestrojku. A Brzezinski je rekao 1997. da je Amerika u iskušenju da izgubi drugu povijesnu šansu da ostane vodeća i najutjecajnija zemlja svijeta. I u tom kontekstu konstatirao da nema američkog uspjeha bez partnerstva s Kinom i Rusijom.

Uz zanimljivu konstataciju Gorbačova o tome kako je Zapad propustio u vrijeme pada Sovjetskog Saveza da provede i svoju perestrojku plaćajući danas cijenu za to, čini se da je vidljiva i njihova svojevrsna zatečenost ovakvom povratku Rusije na veliku scenu što je ponovo čini apsolutnim partnerom u geostrateškim igrama najjačih na svijetu.

– Tačno je, Rusija se snažno vratila na svjetsku političku pozornicu zahvaljujući obnovi svoje vojne snage i prisutnosti te energetskim potencijalima, što je u velikoj mjeri koincidiralo s iscrpljenošću i zasićenošću Amerike vlastitim dugotrajnim ratnim angažmanom na Bliskom istoku i ulaskom liberalnog kapitalizma u fazu potpune socijalne bešćutnosti, te procesima dezintegracije što su zahvatili Europsku uniju poslije financijske i ekonomske krize 2008. i 2009. godine. Na sve veći stupanj jednostrane i slijepe rusofobije, koja dobrim dijelom proizlazi iz danas besmislenog antikomunizma i antisovjetizma, Rusija je odgovorila izvozom svog utjecaja u različite dijelove svijeta različitim sredstvima i metodama.

Očigledno i uz mudro okončanje dugotrajnog »komunističkog« rivalstva s novom Kinom?

– Kina je i uz to, s druge strane, iskoristila globalizaciju da se nametne kao nezaobilazan ekonomski, pa onda i politički faktor protiv kojeg se Trump odlučio boriti protekcionizmom. To će se pokazati pogrešnim pristupom, jer je globalizacija snažniji i moćniji trend od vraćanja protekcionizmu i samodostatnosti. Indijski ekonomski svestrani uspon, pa napredak Južne Afrike, Brazila i drugih zemalja u razvoju povijesno je najveći pomak u izlasku svijeta iz siromaštva i u pretvaranju ogromnog ljudskog potencijala u svjetsku ekonomsku aktivnost. Ako se uzme da samo Kina i Indija predstavljaju petinu čovječanstva, to je veća njihova uloga u međunarodnim odnosima, a predstavlja vrlo progresivnu činjenicu i doprinos traženju veće stabilnosti u svjetskim razmjerima.

Znači, nalazimo se u jednom novom geopolitičkom stanju u kojem su se promijenili dojučerašnji dominantni faktori, prije svega Amerika, Europa i Rusija. Traži se novo prilagođavanje realnim promjenama za što je potrebna svijest o tome da je vrijeme dominacije iz prošlosti nemoguće više održati. Došli smo u situaciju kada se mora stvoriti nova svijest i nova odgovornost prema problemima i neravnotežama koje su došle sa spomenutim promjenama.

Dvostruki teret Balkana

U zemljama u kojima mi ovdje živimo i onim u okruženju, kao da smo potpuno i klaustrofobično okrenuti sebi i unutrašnjim, sada civilizacijski najčešće retrogradnim procesima. Da li po vama ima razloga za strah od svega ovoga što se dešava u načinu »razlaza« između Srbije i Kosova, u tenzijama u Makedoniji, posebno i otvoreno u BiH. Vidne su unutrašnje podjele u Crnoj Gori usprkos novom »kišobranu« NATO-a, ali i neobjašnjiva eskalacija »sentimenata« spram NDH-ovske prošlosti u Hrvatskoj, sve češće i javno legitimirane i bez minimuma službene reakcije. Da li je raspad Jugoslavije doista i kraj svih raspada na ovom prostoru?

Demokracija je besmislena ako se ograniči samo na izbore

Ne otvara li sve ovo i potrebu za preispitivanjem smisla demokracije kakvu poznajemo i prakticiramo danas?

– Demokracija kakvoj danas svjedočimo postala je u velikoj mjeri neproduktivna ili čak kontraproduktivna, jer se počinje svoditi isključivo na čin demokratskih izbora. Demokracija je, međutim, prilično besmislena, ako se ograniči samo na izbore: to samo potiče političare da gledaju kratkoročno, odnosno do idućih izbora, i da upotrijebe sva sredstva da zadrže ili da osvoje vlast. Demokracija mora biti šira i dublja od mogućnosti da se građani jednom u četiri godine izjasne o svojim političkim preferencijama. Demokracija mora biti sveprožimajući proces koji nikad ne prestaje, inače je upitan njezin smisao.

– Naša regija, ili regija zapadnog Balkana, nosi dvostruki teret: teret rata, koji je užasan i traumatičan sam po sebi, i teret mira koji je takoreći zakucao i legitimirao nepravdu proizvedenu ratom. U tom pogledu, najteži i najdublji problemi koncentrirani su u Bosni i Hercegovini te u srpsko-albanskim odnosima. Što se tiče Bosne i Hercegovine, pored unutrašnjeg vrtloga međunacionalnog nepovjerenja proizišlog iz rata i teške ekonomsko-socijalne situacije, vrlo je važan negativni utjecaj najbližih susjeda – Srbije i Hrvatske. Srpsko-albanski odnosi, pak, određeni su još uvijek neriješenim pitanjem Kosova. Srpski nacionalizam na tom je pitanju dobio novi zamah i na neki način se vratio svojim korijenima, a ni među kosovskim Albancima nema mnogo razuma, jer je i kod njih nacionalizam pomiješan s brzim bogaćenjem uskog kruga ljudi. Nikako da se odlijepimo od prošlosti koja generira nestabilnost i napetost.

Kako to da se Europska unija toliko »ne snalazi« u svemu tome?

– Europska unija nema kapaciteta da se prema Bosni i Hercegovini i ostatku regije postavi s više energije, ambicije i brige, jer je unutar EU ojačala nacionalistička sebičnost, koja će se kad-tad pokazati pogrešnom i kontraproduktivnom. Sjedinjene Države, pak, nalaze se u raskoraku između onih koji zagovaraju opciju po kojoj bi Amerika i dalje vojno i politički intervenirala širom svijeta, i onih koji se zalažu za odustajanje od takve strategije. Predsjednik Trump malo je na jednoj strani, pa onda malo na drugoj. Bez posvećenosti Unije i Amerike problemi regije teško se mogu početi rješavati, a dvije temeljne stvari koje treba napraviti jesu smanjivanje nepovjerenja i etničkih tenzija te ekonomsko jačanje koje bi se trebalo bazirati na stranim ulaganjima u reindustrijalizaciju. Do toga, međutim, ne može doći mimo uspostave stabilnosti i vladavine prava, jer nitko ozbiljan neće ulagati svoj novac u pravno i politički nesigurna područja. Mislim da bi Hrvatska svoje predsjedanje Europskom unijom 2020. trebala iskoristiti upravo za inzistiranje na takvom pristupu regiji i preko toga ohrabriti Uniju za daljnje proširenje na zemlje zapadnog Balkana.

Iz vaših odgovora sluti se zabrinjavajuća slika svijeta, mada nagovještavate i ponešto nade pa i optimizma. Kako vidite daljnji globalni razvoj u svijetu koji se transformira ali, reklo bi se, prilično kaotično, a što je najgore, izrazito neusuglašeno?

– Kratkoročno, veoma sam zabrinut da će se produbiti postojeće neravnoteže i da će situacija ići prema eskalaciji. Dugoročno, u izvjesnom smislu sam relativni optimist i gajim nade u novi početak. Najviše me zabrinjava mogućnost da dođemo do nekontroliranog ili slučajnog aktiviranja nuklearnog oružja, jer se stvara atmosfera napetosti i nepovjerenja. Vojni faktor i naoružavanje postaju sve važniji, od Hladnog rata naovamo globalna količina naoružanja povećala se za 100 posto. Nalazimo se, dakle, u začaranom krugu, ali ovakav razvoj ima svoje granice i očekujem da se te granice dosegnu, odnosno da se formira kritična masa za otvaranje novih, pozitivnih pravaca, unutar idućih godinu-dvije.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.