Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
13. prosinca 2019.
Paraolimpijski junaci (1)

DINO SOKOLOVIĆ Preživio je nezamislivu tragediju od koje se većina ne bi nikada oporavila. Sada je na vrhu Olimpa

Dino Sokolović, Foto: D. KOVAČEVIĆ
Dino Sokolović, Foto: D. KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 27. ožujak 2018. u 7:31 2018-03-27T07:31:00+02:00

Jednostavno, život nosi svoje. Svako od nas će naletjeti na neke situacije koje moramo prihvatiti i biti pozitivni, ističe prvi Hrvat koji je osvojio zlatnu medalju na Zimskim paraolimpijskim igrama

Kada vam je teško, sjetite se Dine Sokolovića. Ta misao iskorištena je mali milijun puta u zadnjih tjedan dana, od trenutka kada je taj 29-godišnji Zagrepčanin s Trešnjevke u Pjongčangu postao prvi Hrvat koji je osvojio zlatnu medalju na Zimskim paraolimpijskim igrama. Zapravo, svu ljudsku veličinu Dine Sokolovića može spoznati tek nakon što upozna njegovu tešku životnu priču.

– Nastradao sam zadnjeg dana škole 2003. godine, kada sam s obitelji išao na more. U prometnoj nesreći sam izgubio majku, dva brata i strinu. Ja sam jedini prežvio, ali još uvijek nitko ne zna kako. Imao sam teški potres mozga i tri teška nagnječenja pluća, napuknula mi je kralježnica i morali su mi amputirati obje noge iznad koljena – prisjeća se Sokolović, koji je rođen 17. prosinca 1988. godine.

Strava kod Vrbovskog

Novinski izvještaji iz tog doba navode da se ta stravična nesreća dogodila u mjestu Močilama kod Vrbovskog u petak, 13. lipnja 2003. oko 19.30 sati. Teretni kamion s prikolicom, kojim je upravljao vozač iz Rijeke, neprilagođenom je brzinom uletio u desni zavoj i nagnuo se. Na izlasku iz zavoja kamion se prevernuo na lijevi bok i poklopio osobni automobil u kojem se nalazio Dino, negova majka Jasna (38), strina Ivančica (40) i braća Goran (16) i Darko (8). Svi su poginuli na mjestu.

Ljudi iz okolnih kuća pokušali su pomoći, ali mogli su samo istovariti kamion te tako smanjiti pritisak na zdrobljeni automobil čiji su ostaci izvučeni ispod kamiona tek tri i pol sata nakon nesreće, oko 23 sata, a Dino je oslobođen iz olupine oko ponoći te je odmah prevezen u Karlovac. U tamošnjoj bolnici odmah mu je operirana slezena, ali još uvijek je bio u smrtnoj opasnosti. Tijekom dugotrajnog oporavka liječnici su mu morali amputirati obje noge iznad koljena.

– Da se to dogodilo danas, ne znam kako bih se s time mogao nositi. Tada sam bio još dijete pa je to bilo drugačije. Trebalo mi je četiri ili pet godina da se u potpunosti priviknem na velike promjene u mom životu. Morao prihvatiti situaciju koja nije bila laka, ali nisam imao drugog izbora nego krenuti dalje najbolje što znam i umijem – objašnjava Sokolović.

Sportaš odmalena

Prije fatalne nesreće okušao se u dosta sportova. Trenirao je hokej na ledu, vaterpolo, plivanje, skijanje, nogomet, košarku i stolni tenis, a pronašao se u rukometu.

– Bio sam razigrano dijete i jako puno vremena sam provodio vani. Bavio sam se svim stvarima kojima se normalna djeca bave. Rekao bih da sam imao dosta zanimljivo djetinjstvo. Da budem iskren, nisam bio toliko dobar rukometaš, ali uvijek sam se trudio, davao sve od sebe i nisam propuštao treninge. Rukomet mi se odmah svidio kao sport. Nakon nesreće sam nekako uspio prihvatiti da život ide dalje. Nisam osoba koja provodi vrijeme u krevetu. Čim sam izašao s intenzivne njege i dobio kolica, odmah sam izašao na sunce – kaže Sokolović kojem su u tom razdoblju podršku pružali otac, baka i prijatelji.

Kako sam kaže, uspio je prebroditi i savladati tešku životnu tragediju i uhvatiti se u koštac sa životom. Na nagovor poznate hrvatske paraolimpijke Ane Sršen počeo se uspješno baviti plivanjem. Na svom prvom Svjetskom prvenstvu Sokolović je bio jedanaesti na 100 metara prsno i nedostajalo mu je samo devetnaest stotinki za plasman na Ljetne paraolimpijske igre u Pekingu 2008. godine.

– Plivao sam četiri godine i zasitio sam se plivanja. To je krvav sport koji jako troši, i psihički, i fizički. Nije mi problem priznati da to nije bilo za mene. Trening mi je bio prenaporan, i zato sumnjam da bih u plivanju mogao postići rezultate kao u skijanju – prisjeća se Sokolović.

Posložene kockice

Četiri godine nakon nesreće slučajno je saznao da Monoski klub Zagreb traži osobe s invaliditetom koje su se voljne okušati u skijanju.

Njihovi su životi za film - Dino Sokolović i Bruno Bošnjak / Foto I. SOBAN/PIXSELL

– Odmah sam ih nazvao i prijavio se. Imao sam sreću da su me izabrali između nekoliko prijavljenih ljudi. Kao klinac sam dosta puta išao s obitelji na skijanje i mislio sam da ću se lako prebaciti na monoskiju. Vraga! To uopće nije slično. Prvoga dana kada sam stao na monoskiju, padao sam na svakom zavoju. Tada sam pao barem pedeset puta. No, bio sam motiviran i nisam htio odustati – objašnjava Sokolović, koji je i hrvatski reprezentativac u košarci u kolicima.

Uskoro je nastupio na državnom prvenstvu, gdje je osvojio treće mjesto, a u trećoj natjecateljskoj sezoni stekao je status reprezentativca. Vječni uzor bili su i ostali Kostelići čijoj se predanosti sportu oduvijek divio, dok je sport, kako sam tumači, predstavljao pokretač svega. Nagrada za uloženi trud i proliveni znoj stigla je na slalomskoj stazi u Pjongčangu.

– Da budem iskren, nakon trećeg mjesta u prvoj vožnji nisam očekivao zlatnu medalju jer je staza u drugoj vožnji za mene bila puno teža. Ovoga puta drugi nisu uspjeli, a ja jesam. Jednostavno, tamo su se kockice posložile u moju korist – kaže Sokolović.

Obitelj jedina veća ljubav od sporta

– Moja zlatna medalja su supruga Barbara i kćerkica Vita. Na žalost, zbog nastupa u Pjongčangu propustio sam Vitin prvi rođendan. Čim sam se vratio doma, stavio sam joj medalju oko vrata. Ona još nije svjesna što je tata postigao. Barbara je cijelo vrijeme uz mene, dio medalje je i njezin. Preko ljeta imam mjesec dana slobodno od treninga, i tada svaki trenutak pokušavam provesti sa suprugom i kćerkom i uživati. Kada opet počne skijaška sezona, neće me puno biti doma – kaže prvi Hrvat koji je osvojio zlatnu medalju na Paraolimpijskim igrama.

Zapravo, nagrada je mogla stići četiri godine ranije, na Zimskim paraolimpijskim igrama u Sočiju, ali pad u drugoj vožnji stavio je snove o medalji na čekanje.

– U glavi nisam vrtio taj film, samo me je bilo malo strah da zbog grešaka ne izgubim treću poziciju u Pjongčangu. Nema smisla potezati tu priču iz Sočija, gdje sam pustio skiju i ispao. Bilo pa prošlo. Konkurencija u Pjongčangu bila je daleko jača nego prije četiri godine u Sočiju. No, imao sam sreće u prvoj vožnji na stazi koja je bila tako zahtjevna da su neki od mojih konkurenata lošije odvozili ili odustajali. Kada sam ušao u cilj druge vožnje, prvo mi je prošlo kroz glavu da sigurno imam medalju – objašnjava skromni šampion.

Rukometni izazov

Kada se ne bavi sportom, Sokolović radi na organizaciji događaja u Hrvatskom paraolimpijskom odboru. Trenutno je zaposlen na pola radnog vremena, a sam ističe da na poslu, kao i u sportu, daje sve od sebe. Nakon što odradi svoja četiri sata, na redu je suhi trening.

– Vježbam u istoj zgradi gdje i radim. Naglasak stavljamo na treninge za trbuh i leđa jer moj trup mora biti jak za napore koje iziskuje skijanje. Na primjer, prošle sezone doživio sam pad. Baš sam se pošteno potrgao, tako da sam deset mjeseci proveo na rehabilitaciji ozljede leđa – prisjeća se Sokolović.

Suvišno je isticati da njegovi sportski interesi ne staju na košarci u kolicima i skijanju. Prošle godine Sokolović se posvetio organiziranju hrvatske reprezentacije u rukometu u kolicima. Uz pomoć Zagrebačkog rukometnog saveza, krajem studenog u Kutiji šibica odigrana je i prva utakmica, protiv Italije.

– To je jedan novi sport kojeg još nema na Ljetnim paraolimpijskim igrama. Pozvao sam dečke iz košarkaške reprezentacije i svi su se odazvali s velikim veseljem. Bio sam jako sretan da opet mogu igrati u dvorani u kojoj sam kao klinac trenirao dva-tri puta tjedno. Pokazali smo se u dobrom svjetlu i potvrdili da smo dobri u rukometu. Sada želimo pokrenuti ovu priču i dignuti rukomet u kolicima na najvišu razinu – opisuje Sokolović utakmicu koja je završila uvjerljivom pobjedom Hrvatske (21:7).

Da je Sokolović kojim slučajem rođen u Sjedinjenim Američkim Državama, sada bi u pripremi bio barem jedan film o njegovom životu. Blago rečeno, sudbina ga nije mazila, a on se izdigao iznad svega i postao pobjednik u svakom smislu.

– Ljuti me kada vidim da se ljudi živciraju zbog sitnica. Jednostavno, život nosi svoje. Svako od nas će naletjeti na neke situacije koje moramo prihvatiti i biti pozitivni – zaključuje čovjek koji bi svima morao biti nadahnuće.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
Dobrovoljni mirovinski fondovi uz prinose donose i porezne olakšice te državna poticajna sredstva