Foto S. Drechsler
Nije bilo lako. Pogotovo kod upisa u školu. I osnovnu i srednju školu tijekom kojih sam se susretala s osobama koje nisu vjerovale u mene, kao ni u to da ću uspjeti. I uopće mi nisu htjele dati priliku da probam. Ako ne ide, ne ide, ali barem znam da sam probala. Nažalost, mnogi ljudi i danas misle da su gluhe osobe ujedno i glupe, što je daleko od istine - kaže Laura
Kad su prije 19 godina hrvatski građani u humanitarnoj akciji »Dajmo da čuju« prikupili nešto više od 17 milijuna kuna za nabavu umjetnih pužnica kojima će tridesetero djece koja su rođena potpuno gluha dati priliku da čuju, nisu niti slutili da će među njima biti danas 21-godišnja djevojka koja će svima koji su pokazali veliko srce zahvaliti rezultatima koji su je svrstali među najuspješniju gluhu bacačicu koplja na svijetu.
Lauri Štefanac umjetna je pužnica ugrađena kada je imala dvije godine i osam mjeseci, govoriti je naučila kao petogodišnja djevojčica koja se tijekom odrastanja borila protiv predrasuda i nedovoljno educiranih ljudi koji su joj zbog vlastitog neznanja htjeli srušiti snove. Ali, nisu znali da pred sobom imaju upornu i tvrdoglavu djevojčicu koja će zahvaljujući velikoj ljubavi i podršci svojih bližnjih bez previše razmišljanja krenuti u borbu s vjetrenjačama i iz te borbe svaki put izaći kao pobjednica. I kod upisa u redovnu osnovnu školu, i kod upisa u toliko željenu sportsku gimnaziju, i u borbi s društvom punim nerazumijevanja koje joj je toliko puta htjelo zatvoriti vrata koja je ona svojim radom i velikim htijenjem toliko puta sama otvorila. I još će ih otvarati…
Ovo je priča o Lauri, 21-godišnjoj atletičarki Kvarnera koja polako ostvaruje svoje snove. Olimpijskoj pobjednici i europskoj prvakinji gluhih iza koje je sezona puna uspjeha i nagrada. Djevojci koja će ove godine krenuti u lov na jedino zlato koje joj nedostaje. Zlato sa svjetskoga prvenstva. I pritom možda srušiti toliko željeni svjetski rekord…
– Prošla je godina bila stvarno uspješna, osvojila sam zlato na Europskom prvenstvu u Bochumu, za svoje sam uspjehe nagrađena čak četirima nagradama, a to mi stvarno puno znači. Dobila sam nagradu Sportskog saveza Grada Zagreba, Županije Primorsko-goranske, Grada Rijeke i nagradu Franjo Bučar. One su dokaz mojeg rada, truda i volje, ali i obaveza koja me tjera da radim još više. Sezona je stvarno bila dobra, za cilj sam si postavila osvajanje europskog zlata i u tome sam uspjela. Nadala sam se i svjetskom rekordu, ali, nažalost, nikako da bacim tih 50,02 metra.
Očito mi se još nije dogodio taj klik u glavi, nisu mi se posložile sve kockice, ali, Bože moj, imam još vremena. Trener Andrej Hajnšek mi stalno ponavlja da rekord uopće nije upitan i da još uvijek nisam pokazala sve što mogu. Ova sezona je nova prilika. U srpnju me očekuje Svjetsko prvenstvo gluhih u Poljskoj, prije četiri godine osvojila sam četvrto mjesto pa se nadam da ću ove godine popuniti svoju kolekciju.
Prva ljubav – nogomet
Iskreno, nikad nisam mislila da ću biti uspješna u sportu, tako da sam stvarno sretna zbog svega što sam postigla. Iako, i tu se, nažalost, susrećem s predrasudama jer većina ljudi sport gluhih ne smatra ozbiljnim, stalno slušam priče da su kod nas slabiji rezultati i slabija konkurencija, ali ja se time previše ne zamaram. Trudim se zbog sebe i nastojim svakim danom biti sve bolja. Uvijek netko prigovara i uvijek će prigovarati. To očito mora biti tako. Ja sam sretna što se bavim atletikom i što sam uspješna u onome što radim. Mislim da je to ipak najvažnije.
Pogotovo jer nikad nisam mislila da ću se baviti atletikom. Moja prva ljubav bio je nogomet. I to zahvaljujući tri godine starijem bratu Luki, s čijim sam društvom svakodnevno kao mala igrala nogomet ispred zgrade. Bila su to tako lijepa vremena. Joj, kad se sjetim mamimog izraza lica kada sam je pitala da me upiše na nogomet… Srećom po mamu, Lucija, kći naših obiteljskih prijatelja, počela je trenirati tenis pa me povukla sa sobom. I moram priznati da mi se svidjelo, a i išlo mi je dobro. Bilo je to u petom razredu osnovne škole, a onda je nedugo potom održan kros na Jarunu na kojem me zapazila trenerica Antonija iz Agrama i pitala me da li bih se bavila atletikom. I tako je sve počelo, u prvo sam vrijeme paralelno trenirala tenis i atletiku, u kojoj sam se bavila trčanjem. Sve do utrke oko Zrinjevca na kojoj sam doslovno ispustila dušu. Bila sam neiskusna i odabrala sam potpuno krivu taktiku misleći da ću ako brzo krenem prva stići na cilj. Na kraju se dogodilo suprotno. I tu je prestala moja epizoda s trčanjem. Budući da sam bila snažna preusmjerili su me u bacanje. I to je bio pun pogodak. U toj dobi se ne baca koplje pa sam bacala vortex i odmah počela osvajati medalje, kasnije smo počeli s kopljem, a meni se sve skupa sve više sviđalo. I danas kad uzmem koplje u ruku imam dobar osjećaj i jedva čekam bacati.
Škola – veliki teret
Sport mi je puno pomogao, oslobodila sam se straha od upoznavanja novih ljudi, uspjela sam steći puno prijatelja. I stekla sam toliko željeno samopouzdanje. Doduše, i dalje sam sramežljiva, ali niti blizu kao što sam bila prije. Sada sam i u neku ruku poznatija, dajem intervjue, dobivam nagrade, ali ne mogu reći da sam popularna. I to mi se sviđa. Jer je ovo granica koju ne želim prijeći. I dalje sam ona stara Laura, iako osvajam medalje na velikim natjecanjima. Uvijek sam ista, sramežljiva, luda u pozitivnom smislu, nasmijana, tvrdoglava i uporna da bih došla do svojeg cilja. Sretna sam što više ne moram ići u školu jer mi je ona predstavljala velik teret u životu. I to zbog nekolicine profesora koji nisu imali razumijevanja za moj problem sa sluhom zbog kojeg teže savladavam strane jezike i glazbu. Samo sam htjela riješiti test, dobiti ocjenu pa da me puste na miru. Mama se ljutila zbog takvog njihovog odnosa prema meni, ali nikad joj nisam dopustila da urgira. Sad će svi misliti da mi je taj period života bio dosta mučan, ali nije. Stekla sam puno prijateljstava i zbog njih se uvijek s radošću sjećam srednje škole. Zato mi je sad puno lakše, studentica sam druge godine Libertasa i nemam baš nikakvih problema.
Za to razdoblje volim reći da je bilo i prošlo. Ali, nije bilo lako. Pogotovo kod upisa u školu. I osnovnu i srednju školu tijekom kojih sam se susretala s osobama koje nisu vjerovale u mene, kao ni u to da ću uspjeti. I uopće mi nisu htjele dati priliku da probam. Ako ne ide, ne ide, ali barem znam da sam probala. Nažalost, mnogi ljudi i danas misle da su gluhe osobe ujedno i glupe, što je daleko od istine.
Foto Sergej Drechsler
Ja sam to nebrojeno puta doživjela na vlastitoj koži. Moja želja bila je upisati sportsku gimnaziju, sportašica sam i znala sam da će mi upisom u tu školu biti lakše izvršavati obaveze na oba polja.
Mami Sandi i tati Goranu nije bilo lako kada su shvatili da je Laura rođena gluha, ali nisu se predavali. Danas su sretni jer imaju dvoje sretne i uspješne djece.
– Uvijek se čudimo kako su nam djeca uspješna u sportu, a mi nemamo sportske gene. Ja, doduše, volim sport, ali mojeg supruga sport uopće ne zanima – započela je Sanda Štefanac.
Prisjetila se jednog od najtežih trenutaka u svojem životu.
– Da pitate mojeg supruga kako nam je bilo kada smo doznali da je Laura rođena gluha, on bio opet počeo plakati. Ne zbog nas, već zbog Laure koja se stvarno napatila. No, najlakše je sjesti i plakati, a od toga nema koristi. Treba odmah reagirati i vidjeti što se sve može napraviti. Kada su joj dijagnosticirali gluhoću odmah nam je spomenuta opcija umjetne pužnice. Naravno, to je bilo nešto novo, čuli smo razna mišljenja i nismo znali što napraviti. Laura je bila dobar kandidat, prošla je razna testiranja, od psihološkog, do testiranja prohodnosti pužnice uha, do toga kako njezin organizam funkcionira. Laura je prva od tridesetero djece koja je operirana zahvaljujući humanitarnoj akciji Dajmo da čuju i jedna od rijetkih koja nije ponovno operirana. Nakon operacije imala je velikih problema s ravnotežom koje ima i danas, bilo je tu dosta vrtoglavica i povraćanja. Svima nam je bilo jako teško, morali smo je drilati od malih nogu jer u suprotnom od nje ne bilo bilo ništa. Bilo je tu puno slušanja, ponavljanja istih stvari, odlazaka na vježbe koje su nam svima predstavljale veliku muku. Pogotovo Lauri jer su joj se jako zamjerile pa je tu bilo potkupljivanja prije i poslije vježbi. Jednom riječju, čisti pakao koji je trajao godinu dana. Više ništa nije palilo, nije bilo toga čime smo je mogli potkupiti da ide na vježbe pa smo nastavili raditi kod kuće. I, srećom, uspjeli smo.
Laura i dalje nema idealan sluh, nikad ga neće niti imati, ali on je dovoljno dobar da bi naučila govoriti. Ona i dalje ima blagu nagluhost, nema stereo, ne zna s koje strane je zovete, ima problema s dešifriranjem glasova, pogotovo s mobitela jer ih ne raspoznaje. Kod muzike zna ritam, ali ne raspoznaje riječi. I dok je nama hrvatski jezik urođen i bez problema ga učimo, njoj dođe kao strani jezik i ona ga na taj način i uči.
Danas mogu reći da smo suprug i ja napravili dobar posao. Imamo dvoje djece koji su postali dobri ljudi. Sretni su i to je najvažnije.
Ali, kada sam došla na profesionalnu orijentaciju mami i meni je rečeno da bi bilo bolje da upišem trogodišnju školu uz objašnjenje da ću taj program lakše pratiti. I to prije nego što su došli rezultati testiranja. No, to nije bila opcija. Iskreno, nije lako čuti takve stvari, ali naučena sam pa mi one kroz jedno uho ulaze, a kroz drugo izlaze van. I onda sam s vrlo dobrim uspjehom završila sportsku gimnaziju, a onda i položila državnu maturu. Došlo mi je odem do te gospođe, donesem joj diplomu i dokažem da sam još jednom uspjela.
I kod upisa u osnovnu školu bilo je problema, prije upisa je trebalo proći psihološku procjenu koja je ispala totalni fijasko i nakon niti dvije minute mojoj je mami rečeno da nisam niti za Suvag, osnovnu školu Poliklinike za rehabilitaciju slušanja i govora, a kamoli za redovnu školu. A želja mojih roditelja bila je da idem u redovnu školu. I da krenem sa šest godina. Tada nam je moja rehabilitatorica Dunja, kao i uvijek pružila podršku, rekla da čekamo godinu dana i da će sve biti u redu. I bilo je, u prvi sam razred krenula s osam godina, ali sam upisala redovnu školu. Naravno da je tu bilo dosta problema jer kada ljudi čuju da imate problema sa sluhom odmah misle da je jedina opcija Suvag. I tako sam ja krenula u redovnu školu po redovnom programu s individualnim pristupom, ma što to značilo, jer nekim profesorima to nije apsolutno ništa značilo. Primjerice, na glazbenom mi je rečeno da sjednem u prvi red i da ću bolje čuti. I tu na vidjelo dolazi neznanje. Jer nije stvar u tome da ću bolje čuti, već u razumijevanju, tehnici slušanja. Ili na satovima stranog jezika kada su mi profesori stavili slušalice na uši i mislili da ću tako naučiti jezik. Potpuno pogrešno.
Roditeljska podrška
Ničega ovoga ne bi bilo da nije bilo mojih roditelja, mame Sande i tate Gorana, koji niti u jednom trenutku nisu htjeli odustati. Pogotovo moje mame koja je apsolutno sve prolazila sa mnom. Inzistirala je na tome da idem u redovnu školu, nije se predavala kad su me htjeli odbiti jer je vjerovala da ću u njoj više naučiti uz djecu koja čuju i imati više podstreka da ih pratim. I onda se dogodilo testiranje za upis na kojem je nakon 15 minuta pedagogica zaključila da sam – pametna. I tu se opet vraćamo na početak i predrasudu da su gluhi ljudi ujedno i glupi. Mojim roditeljima nije bilo lako, jako su puno trudili sa mnom, rade i danas jer mi još uvijek nedostaje vokabulara.
Ljudi imaju krivu percepciju umjetne pužnice, misle da čujemo čim nam je ugrade, ali to je daleko od istine. Postupno počinje nadraživanje stare pužnice i to traje po godinu dana. Onda se uče zvukovi i tek kada se mozak privikne na nešto novo počinje učenje govora. Tako da sam pričati počela s pet godina, iskreno ne sjećam se previše tog razdoblja, samo iz priča mojih roditelja, koji i danas znaju reći koliku su borbu vodili sa mnom da bih išla na vježbe. Na kraju je sve dobro ispalo, završila sam srednju školu koju sam htjela, studiram, bavim se sportom koji volim, imam prijatelje, izlazim, družim se, radim sve kao normalni ljudi. Možda sam u osnovnoj školi i imala problema s djecom, znali su mi se smijati kad bih pomiješala padeže ili ženski i muški rod, ali nije me to nikad povrijedilo da bih, primjerice, plakala zbog toga. Kako su godine prolazile bilo mi je sve lakše jer su svi oko mene razumijeli problem koji imam. Sretna sam i imam normalan život jer ja to tako želim. Želim se družiti, izlaziti, ići u kino, a ne biti sa strane jer sam gluha. Jedino nemam vremena za ljubav, sad imam druge planove. Iako nikad ne znaš kada se ljubav može dogoditi.
Sara i Luka
Zasad mi je koplje na prvom mjestu, posljednje dvije godine živim u Celju gdje treniram s Andrejem Hajnšekom i gdje sam našla drugu obitelj. Jako mi je lijepo, imam cimericu Mađaricu Reku, dobro se slažemo, zajedno treniramo, kuhamo, čistimo i provodimo slobodno vrijeme. Mi smo kao prst i nokat. A toga svega ne bi bilo da nema mog tate Gorana, koji je bez maminog i mojeg znanja poslao treneru Hajnšeku mail u kojem ga je pitao bi li me trenirao. Trener je odmah odgovorio da dođem u Celje. Eh, kad se sad sjetim… bilo je tu suza jer sam bila ljuta na tatu kako je to mogao napraviti bez da me pitao, a sve zbog straha da ću se osramotiti. Jer tada je u trenerovoj grupi trenirala olimpijska pobjednica Sara Kolak, koja je svjetska klasa. I dan danas mi je ta blokada u glavi najveći problem, stalno se opterećujem što će se dogoditi ako svojim hicima ne ispunim očekivanja drugih ljudi. Znam da to nije dobro i radim na tome da savladam i tu prepreku.
I u tome mi puno pomažu moji roditelji i trener s kojim mi je super raditi. Na trening idem s osmijehom i sretna sve vraćam kući. To dovoljno govori. Sigurno da ima teških dana, ali kad odradim trening kao da se ništa nije dogodilo. Teško mi se probuditi ujutro, ali ako imaš volju, društvo i trenera sve je lakše.
Dolazak u Celje bio je pun pogodak, tu sam upoznala Saru, koja je moj velik uzor, sviđa mi se njezin način razmišljanja i njezina upornost. Vratila se nakon dvije teške operacije i ona je dokaz da je sve moguće. Tako razmišlja i moj tri godine stariji brat Luka, inače profesionalni nogometaš, koji je iz Lokomotive 2016. godine došao do Pogona Siedlcea u drugoj poljskoj ligi. Ali, nažalost, u prvih 20 minuta svoje prve utakmice zaradio je ozljedu koljena zbog koje je prošao tri teške operacije. I nije odustao. Velik je borac, njegov život nema smisla bez lopte. Sada se polako vraća, polusezonu je odigrao u Rogaškoj, sada je na probi u Austriji. Zato mi je najveća želja da svi budemo zdravi. To je jedino bitno. Zbog Luke volim nogomet, a od klubova mi je najdraži Juventus. Doduše, malo i zbog Cristiana Ronalda, ha, ha. Volim i tenis, zapravo volim sve sportove. I uvijek ću radije pogledati neki sportski događaj nego film.
Volim i doći u Rijeku gdje je moj klub Kvarner. I on je pun pogodak. U klubu mi maksimalno izlaze u susret, iako mislim da se tako odnose prema svim svojim atletičarima. Imamo super upravu na čelu s direktoricom Ivom Florjančič. Da nema nje, ne znam bi li bilo svega ovoga. Moji rezultati su i njezina zasluga.
