Tako blizu, a tako daleko. Dva su grada, dva stadiona, dva pogleda na nogomet, odanost, navijanje. Tako blizu, a tako su danas daleko Rijeka i Zagreb, Kantrida i Maksimir, “Rijeka” i “Dinamo”.

Apsurdno je da u vremenu kad su jedni od najbitnijih gradova u Hrvatskoj cestovno i vremenski tako blizu, navijački pa čak i civilizacijski nikad nisu bili dalje.

Gostovanje “Rijeke” u prvom polufinalnom ogledu ovogodišnjeg izdanja nacionalnog kupa u Zagrebu, u glavni je grad Hrvatske odvelo 500-tinjak navijača, većinom pripadnika Armade, ali i onog “običnog” navijačkog puka koji ne žali ni vrijeme ni novac da bi voljeni klub pratio na gostovanjima. Bilo je i sasvim male djece, djevojaka, bilo je mnogo ljudi željnih dobrog nogometa i uspjeha “Rijeke”. U pravom nogometnom ambijentu. A što su dobili? Skoro pa tjeskobu u nečemu što je bliže definiciji groba nogometa, no hrama sporta nacije koja se ponosi, kako svojim klubovima, tako i sa svojom nacionalnom vrstom, jednom od najboljih u nogometnom svijetu.

Lagana kiša i tmurni dan. Solidno ispunjeni maksimirski jug prštao je od dobrih emocija, ma čak su i zaštitari i bezbrojni policajci u čudu i sa simpatijama sredinom drugog poluvremena promatrali Armadu i ostale navijače kao u totalnom zanosu, odlično uhodani bodre svoj klub. Samo Rijeka, orilo se praznim Maksimirom. Pa bi onda ta ista sigurnosna svita pogledavala prema Dinamovom sjeveru, nekadašnjem vulkanu BBB-a. Moćne, također dobro uhodane ekipe koja je itekako znala dizati svoj klub kad mu je bilo najteže. Pogledavala je prema danas tek praznom betonskom zdanju, pa i ne baš neke estetike. I šačici nečeg što se teško može nazvati navijačima, sakrivenih u dijelu tribine naziva “sjever dolje”. Sakrivenih dijelom zbog toga da ih ne bi slučajnio smočila koja  kap kiše, no mnogo više zbog straha ih netko ne bi – prepoznao.

Jer oni koji istinski vole Dinamo, oni koji bi s njim “i u nebo i u pakao”, oni ustrajno, samokažnjavajući se, na njegove maksimirske utakmice ne dolaze.

Pogled ide dalje. Porazbacana djeca na istoku i neka tisuća odraslih na zapadu. No zapad je maksimirska “centralna”, tamo ionako dolaze oni koji ulaznice dobivaju na dar. Pa ih i ne mori neka silna briga o ishodu, ispunjenosti stadiona ili navijanju. Oni su tamo jer im je u zidanju karijera poželjno da ih netko iz svečanih loža vidi, da se lakše probiju do neke direktorske fotelje. Oni su tamo jer im je netko naredio da dođu, pa za pravo jedva čekau da se predstava u tom tužnom zdanju završi.

A jug u transu, fantastično uigran, moćan, navijački zreo, zakonski korektan. Domaćini su uz trud da sve protekne sigurno i bez izgreda na jug doveli jake snage MUP-a. Omjer je bio po prilici jedan na pet. Doveli su i redare ali nisu doveli – konobare. Znamo da ni Kantrida ne pruža navijačima neki komfor, ne samo gostima nego i dobrom dijelu domaćih, no Maksimir to može.

Ali neće. Ugostiteljski dio bio je zatvoren. Ni soka ni sendviča. Tek voda iz zahoda. Poruka? Niste poželjni, želimo da se osjećate maksimalno neugodno? K tome kad policija oduzme sve što bi moglo letjeti prema prečesto nekorektnim sucima, te se na stadion ulazi bez ma i pomisli na sendvič ili kolu, pa red je otvoriti šank i nešto ponuditi gostima. Koji bi to platili, uredno. Ali u Maksimiru izgleda o ‘sići’, o nekih nekoliko tisuća kuna zarade baš i ne haju. Jer tamo se vrte milijuni, tisuće su nebitne.

Mada… jesmo li baš u svemu u pravu? Srećom ipak nismo. Zagreb i Rijeka su danas civilizacijski, pa i zbog dobrih prometnica, nikad bliži gradovi. Iznimna je fluktuacija u oba smjera. Putuju Zagrepčani na more, na njima uvijek drag Kvarner, u Crikvu ili na Krk, putuju Riječani prema “metropoli”.

I jedni se i drugi kad dođu u goste u pravilu osjećaju – ugodno. Samo je Maksimir neka druga priča. Tužna. Ali to je tako. Atmosferu, ugođaj i odnos prema gostima određuje – domaćin. Stoga ne, nije točno da su Rijeka i Zagreb civlizacijski nikad dalji. O ne, nikad dalji su danas samo Kantrida i Maksimir. To su stvarno u svakom, a najviše emocionalnom, smislu – dva svijeta različita.