Grad: Rijeka
Danas: 18° djelomično oblačno
Sutra: 7° 21° vedro
21. rujna 2017.
Ponosan s pokrićem

foto Kapetan Rijeke Andrej Prskalo - sasvim privatno: 'Sanjamo najbolju godinu u povijesti kluba'

Andrej i Jelena Prskalo
Andrej i Jelena Prskalo
Autor:
Objavljeno: 6. rujan 2017. u 11:36 2017-09-06T11:36:18+02:00

Obožavam moj rodni kraj, mir i ljepotu baš kao i druženje s familijom. U Malim Goljima imamo oko 20 hektara zemlje. Nije sve naše, dio je od šire obitelji, no velik je to komad, može se na njemu itekako mnogo kultura zasaditi. Ono na što smo posebno ponosni je vinograd iz kojeg godišnje dobivamo do 3 tisuće litara vina, naglašava Prskalo te opet ističe želju za investiranjem u poljoprivredu

Tko nije probao ne može znati. Iskreno želim da baš nitko, bilo na kojem području, ne proba raditi, a ne primati plaću. Dok sam igrao u Puli mjesecima nisam dobio ni kune. Bilo je to prije nekih četiri godine, nisam više mogao izdržati, želio sam napustiti nogomet. Razgovarao sam s tatom Mirkom i molio ga da mi nađe posao u »Holcimu« u Koromačnu gdje i on radi. Ja sam naime završio riječku elektrotehničku školu gdje mi je razrednica bila Mira Kopri, a baš su i tražili nekog moje struke. Nije mi dao. Znao je koliko volim nogomet i koliko sam u njega uložio.

Sva sreća da je tako razmišljao – 2014. godine sam prešao u »Rijeku« i u cijelosti se preporodio. Jer u »Rijeci« je atmosfera fenomenalna, a sve pojedinosti iz ugovora se isplaćuju ne na vrijeme nego već u – tekućem mjesecu. Ja sam vam tako već dobio plaću za kolovoz iako je tek 2. rujna. Naprosto, u »Rijeci« se odlično napreduje jer ne moraš misliti ni na što osim na svoj posao. Da ne govorim kako je i sa stručne strane sve na najvišoj mogućoj razini. Iskreno, bilo bi dobro da je mnogima u Hrvatskoj kao nama, da i oni imaju predsjednika kao što je naš Damir Mišković jer bi nam liga bila puno kvalitetnija, jača i zanimljivija.

Ponosni kapetan hrvatskog nogometnog prvaka, HNK Rijeke, Andrej Prskalo se uistinu može istaknuti kao primjer osobe za koju vrijedi krilatica kako je put do velikog uspjeha ispunjen odricanjem ali i silnim strpljenjem.

Ponosni Labinjan

Ovaj ponosni Labinjan je za »Rijeku« zaigrao još prije 12 godina, u trenutku kad je taman stigao do punoljetnosti. Bilo je to 2005. godine, a kako to obično slijedi u nogometu – vrlo je brzo upućen na »kaljenje«. Povratak u Labin, u »Rudar« nije značio povratak u mladost jer je njegova karijera počela u »Omladincu« iz Nedešćine, pa nastavak šetnje u trećoj ligi s »Orijentom«. Kasnije ide afirmacija s »Pomorcem«, »križanje« s današnjim zamjenikom sportskog direktora Ivanom Manceom, te četiri prvoligaške sezone u gradu u kojem se rodio, Puli. Da bi se konačno, 2014. godine vratio u »Rijeku«. Kao u cijelosti formirani vratar. Ali, bilo je to vrijeme kad je »Rijeka« s novom upravom i predsjednikom Damirom Miškovićem krenula na put uspjeha, pa je Andrej opet bio prisiljen na – klupu. Ivan Vargić je dobio šansu i obilato ju iskoristio. Prolaze dani i godine na rezervnoj klupi, da bi se lani konačno našao između vratnica kluba koji najviše voli. A takve se prigode ne propuštaju. Prskalo je branio na najvišoj razini te postao jednim od najvažnijih, povijesnih dijelova mozaika šampionske »Rijeke«, njezinim kapetanom na samom krovu nogometne Hrvatske. Upravo onako kako se nagrađuju svi oni koji imaju famozni dar samodiscipline, strpljenja u čekanju na pravu prigodu.

Pravi obiteljski čovjek

– Naučio sam na strpljenje jer sam na klupi sjedio kao treći vratar kad su »Rijekom« dominirali Žilić i Radman, pa i u Puli se baš nisam naigrao, no imao sam ustrajnosti, upornosti, vjerovao sam u sebe i trenirao. Iako su prolazile godine, tješio sam se kako golmani sporije stare, kako još uvijek stignem ostvariti željeno, dobru prvoligašku sezonu, razmišlja Prskalo.

Očevim stopama

A oni koji su možda presudno utjecali na Andrejevu odluku da se nađe među vratnicama bili su prvenstveno njegov otac Mirko koji je aktivni nogometni golman bio do 47 godine te svakako njegov stric Mladen Prskalo koji je pak bio istaknuti rukometaš. I on je preferirao istarsko-riječke pute, od »Rudara« do »Zameta«, a u drugoj je polovici zadnjeg desetljeća prošlog tisućljeća bio i reprezentativac, štoviše u nacionalnom je dresu osvojio i zlato na mediteranskim igrama u Bariju 1997. godine.

– Ja sam pak za reprezentaciju igrao samo jednom, u Kini, nadam se da će unatoč tome što sam napunio tridesetu biti još šansi. Ova mi sezona nije najbolje startala, vraćam se u punu formu, bit će tu dosta posla, uvjeren sam kako ću ga na najbolji način odraditi. Ali imam tu i male ispravke. Za cia, jer mi vam u Labinu nemamo ni barbe ili tete, ni stričeve ili strine, nama su svi cio ili cia, je točno. Ali otac ma koliko je igrao do uistinu nevjerojatnih godina za jednog sportaša, nije baš želio da postanem golman. Zapravo me odgovarao, gađao loptom, želio je da budem sportaš, ali ne golman. Ja se nisam dao, i evo tu sam, između vratnica.

A da je »Rijeka« uistinu jako potentna sredina kad je u pitanju kvaliteta rada i mogućnost napredovanja, pokazuju i specifične brojke. Ono što posebno fascinira je nevjerojatni rast vrijednosti igrača koji dođu pod okrilje HNK Rijeka. Prskalo je svakako jedan od njih, pa je tako njegova je vrijednost sa skromnih 75 tisuća eura kad je došao u »Rijeku« u svega nekoliko godina narasla na 1,1 milijun eura. Od 2014. do danas rast njegovih osobnih akcija skočio je za – 15-ak puta!

Autogrami za najmlađe obožavatelje

– »Rijeka« je klub u kojem se svi odlično osjećaju. Atmosfera je među nama, ma koliko promjene bile česte, odlična, jako pozitivna. Uvjeti treniranja su na razini najboljih europskih klubova, da o stručnom stožeru ni ne govorim. Od našeg sjajnog stratega Keka, preko kondicijskog trenera Maranze sve do mojeg trenera, trenera golmana Mladena Žganjera. Redom su to vrhunski stručnjaci. I zato, ma što se događalo svakog prelaznog roka, uvjeren sam kako ćemo i ove sezone biti pravi, kako ćemo se brzo ukomponirati, kako ćemo opet složiti šampionsku ekipu. Jer, tako je bilo i lani. Malo je tko osim nas samih u ovo vrijeme prošle godine vjerovao da možemo na vrh, a mi ne da smo po prvi put u povijesti osvojili prvenstvo – uzeli smo i kup te se plasirali u Europsku ligu. Ne bojim se ja za ovu sezonu, došle su nam odlične prinove, štoviše sasvim sam siguran kako ćemo se vrlo ozbiljno postaviti ne bismo li možda i prezimili u Europi i tako napravili najbolju godinu u povijesti kluba, rezolutan je Prskalo.

Druženje s familijom

A kako se čini, slava ga ne ruši s nogu. Sa suprugom Jelenom, profesoricom književnosti iz Novog Marofa te s dvogodišnjim sinom Jakovom, krštenim prije točno dvije godine na Kantridi, živi u Rešetarima, a i dalje, kad mu obaveze to dozvoljavaju gušta u seoskom životu. Mali Golji, mjesto udaljeno svega nekoliko kilometara od Labina sasvim sigurno blagotvorno djeluje na sva čula.

– Jelena i ja upoznali smo se za vrijeme studiranja. Ona je došla iz Novog Marofa, točnije iz Podevčeva, na Filozofski fakultet u Rijeku, na studij hrvatskog jezika. Ja sam pak bio upisao Prometni fakultet. Zajedno smo još od 2008. godine, vjenčali smo se 2014. Najveća je sreća došla 28. travnja 2015. godine kad nam se rodio Jakov. Jelena ovih dana konačno počinje sa stažiranjem u Waldorfskoj školi tako da i Jakov ide u vrtić. A kad spominjete Male Golje, evo čim završimo razgovor idemo kod mojih jer mi je današnja nedjelja slobodna. Da, obožavam taj moj rodni kraj, mir i ljepotu baš kao druženje s familijom.

Ono po čemu je Prskalo itekako drugačiji od drugih je njegov odnos prema zemlji. Iznimno cijeni sve što ona daje tako da je siguran kako će se nakon karijere posvetiti upravo poljoprivredi.

– U Malim Goljima imamo oko 20 hektara zemlje. Nije sve naše, dio je od šire obitelji, no velik je to komad, može se na njemu itekako mnogo kultura zasaditi. Jako pazimo na prehranu, posebno od kad je tu i naš Jakov, tako da se trudimo jesti sve što se dobiva s našeg imanja, malo što kupujemo. Ono na što smo posebno ponosni je vinograd iz kojeg godišnje dobivamo do 3 tisuće litara vina. Bijela je malvazija, a crnih je vrsti nekoliko, naravno većina trsova pripada teranu, naglašava Prskalo te opet ističe želju za investiranjem u poljoprivredu.

No dok do toga ne dođe, nogomet je najvažnija tema. Rekli smo – golmani imaju znatno dužu karijeru tako da će Prskalo među vratnicama stajati još jedno pet godina. Povratak u momčad nakon dužeg izbivanja, na utakmici protiv Olympiakosa, i nekoliko odličnih obrana probudili su i uvijek mu sklonu riječku publiku. Prskalo, ili Prco kako mu tepa dio najemocionalnijih tribina Rujevice, definitivno ide u red najdražih im igrača.

– Publika je na Rujevici divna. Osjećamo koliko im je stalo do nas tako da nema te sile koja će nas spriječiti da ne damo sve od sebe. Zna biti boljih i lošijih predstava, no ovakva publika uvijek mora dobiti naš maksimum želje i htjenja. Zna se dogoditi neki nepotrebni gol, neka nespretnost, ali maksimum se uvijek izvlači što se god događalo.

Ostanak ili odlazak

A tu je i Europa. Nakon plasmana u skupnu fazu natjecanja, »Rijeka« je dobila i jako zanimljivu skupinu.

"Rijeka" je i u Labinu - hit

A Labin je svakako i grad, odnosno područje, u kojem »Rijeka« ima najviše navijača izvan svoje matične županije. Zahvaljujući brojnim sportašima ovog zanimljivog kraja koji su igrali u brojnim generacijama »Rijeke«, znatno su nadmašili ekipu kojima su »bili« bliže srcu.

– Zanimljivo, u Labinu se navija ili za »Rijeku« ili za »Hajduk«. Iako smo naravno ponosni dio Istre, za klub iz Pule koji nosi taj naziv malo tko na Labinštini navija. Da, »Rijeka« je i u Labinu zadnjih godina veliki hit tako da mislim kako su naši navijači danas najbrojniji.

– Ma ostvario mi se san! Kad su talijanski klubovi u pitanju uvijek sam preferirao Milan. I danas imam sačuvane albume s njihovim sličicama iz devedesetih godina. Igrati na San Siru velika je čast, a sve to nam daje i silan polet, želju da se suprotstavimo Milanu. K tome, mi smo i prvi klub u skupnoj fazi nekog europskog natjecanja koji nakon niza godina »posta« dolazi u Milano. Mislim da je i tu naša velika prednost, zadovoljan je Prskalo. No ma koliko ga pokušali »navući« na prognozu tog rezultata koji ćemo saznati kasno na večer zadnjeg četvrtka u rujnu, poput svog stratega Keka odgovara krajnje skromno i profesionalno: u ovom trenutku u mislima nam je isključivo – Cibalija. O svemu drugom kad dođe vrijeme.

Ostanak ili odlazak vječno je pitanje, skoro i »prokletstvo« profesionalnih nogometaša. Taman kad se stvori ona tako posebna veza između publike i igrača, na rame stiže mangerska ruka koja kaže – idemo dalje! 'Di dalje kad mi je tu tako lijepo?! Ne pitaj nego se pakiraj u pravilu je naredba koju hladno izgovara vječna managerska glad za profitom.

– Ma čujte, nogometaši su izloženi tom procesu da uvijek idu za nekim boljim ugovorom. Nikad ne kaži nikad, ali da mi je do kraja karijere kako mi je sada u »Rijeci«, nikad ne bih mijenjao klub. Mada, kažem, nisam ja jedini koji o tome odlučuje. Naravno, ma gdje išao i ma gdje završio karijeru, »Rijeka« će zauvijek ostati nešto najljepše i najdraže što mi se dogodilo u sportskoj karijeri.

Strast za poljoprivredom

Ma koliko vrijedno trenirali i često bili na putovanjima itekako imam hobije. Spominjao sam vam već svoju strast za poljoprivredom, a uz zemlju, obožavam i more. Pasionirani sam podvodni ribolovac, a jako me opušta i lov na lignje. Barka i »skosanje«. A kad vam već sve to spominjem, jasno vam je da sam i gurman. Obožavam čitav niz jela, no ipak sam najskloniji hrani iz mora. Najmanje tri, pa i četiri puta tjedno na meniju su takvi obroci, a iako je Jelena iz Marofa, jako dobro priprema morske delicije. Mada, volimo mi i u restorane gdje pak preferiram odreske od tune, obožavam ih. Na kraju, neću zbog toga biti manji sportaš – ponekad iza takvog obroka popijem i čašu vina, za »krv« kako se to kaže.

Vjerom do mira

Vjernik sam od rođenja. Kad god mi to prilike dopuštaju, idem u crkvu. S Ivanom Močinićem koji mi je i danas, uz Matu Maleša, jedan od najboljih prijatelja, često sam odlazio u crkvu svetog Antuna Padovanskog na Kantridi tako da nam je u njoj don Ivan Kordić krstio Jakova. S obzirom na mjesto stanovanja, pripadamo župi sv. Križa u Srdočima, a jako sam dobar prijatelj i s don Nikicom Jurićem. Naravno da mi je drago i Trsatsko svetište, a vjera mi pomaže i u pronalaženju specifičnog mira koji mi jako koristi u nogometnoj karijeri.

Finale kupa na godišnjicu braka

Ne idemo prečesto kod roditelja moje Jelene, ali idemo. Ono što mi je bilo posebno važno, ostvarilo se moje predviđanje kako zadnje finale kupa sigurno nećemo izgubiti. Igrali smo naime u Varaždinu što je zavičaj moje supruge i to 31. svibnja, na dan našeg vjenčanja. I bilo je tako, osvojili smo kup.

Zanimljivo podrijetlo

Obitelj mi je zanimljivog podrijetla. Po očevoj sam strani iz Hercegovine, no moj je djed u Labin stigao iz Slavonskog Broda gdje su preselili nakon rata. Majka mi je Istrijanka, ali pradjed po njezinoj strani, krojač po zanimanju, je u Kršan došao iz – Varaždina. Stoga nije ni najmanje neobično što sam se zaljubio u osobu koja dolazi iz kraja jedne od grana mojih predaka.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka