Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 28° 1
Sutra: 28° 28° 1
21. rujna 2018.
Košarkaška besmrtnost

Dino Rađa je zaplakao kada je saznao da će biti primljen u Kuću slavnih

Dino Rađa/G. STANZL/PIXSELL
Dino Rađa/G. STANZL/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 7. rujan 2018. u 10:30 2018-09-07T10:30:00+02:00

Nikada sebe nisam doživljavao kao nekog posebnog, taj prsten koji dobijem nikada neću nositi na ruci, bit će tu kod mene da ga mogu pokazati prijateljima i to je to – kaže Dino Rađa

RIJEKA Krešimir Ćosić bio je 1996. godine prvi hrvatski košarkaš primljen u košarkašku Kuću slavnih u Springfieldu. Šest godina kasnije Naismithov memorijalni centar otvorio je vrata za još jednog hrvatskog i svjetskog košarkaškog velikana – Dražena Petrovića. Od 2007. godine na popisu članova, ali kao trener, nalazi se i Mirko Novosel, a danas će im se pridružiti i još jedan Hrvat. Dino Rađa. U društvo košarkaških besmrtnika uvest će ga legendarni Larry Bird, »djeca su željela da to bude Shaquille O'Neal, ali meni bi to bilo preseravanje. Uostalom, nekako mi je bilo logično da to bude Bird« reći će Rađa koji od trenutka kada je prije nekoliko mjeseci doznao radosnu vijest živi posebno emotivne trenutke. A kako i ne bi.

– Rasplakao sam se kao rodna godina kada sam saznao – iskreno će priznati Dino Rađa, prije nego još jednom odvrti film nekoliko mjeseci i nekoliko godina unatrag i ispriča nevjerojatnu priču o tome kako je završio na popisu kandidata i tko ga je uopće kandidirao.

Kuća slavnih

Dino Rađa danas će biti primljen u Kuću slavnih kao član »Generacije 2018.« ili »Class of 2018« kako to Amerikanci vole reći. U konkurenciji za ovogodišnji ulazak bilo je čak 179 košarkaša, trenera i košarkaških djelatnika, samo njih 13 je kroz nekoliko krugova glasovanja na kraju izabrano. Među tih 179 kandidata bio je i Toni Kukoč, bio je i Vlade Divac, trener Ranko Žeravica. Uz Dina Rađu u »Class of 2018« u Kuću slavnih bit će primljeni još i Ray Allen, Maurice Cheeks, Charles »Lefty« Driesell, Grant Hill, Jason Kidd, Steve Nash, Tina Thompson, Charlie Scott, Ora Mae Washington, Rod Thorn, Rick Welts, i Katie Smith.

Košarkaška Kuća slavnih, što se u orginalu zove Naismith Memorial Basketball Hall of Fame, svojevrstan je košarkaški muzej koji odaje počast najboljim igračima, igračicama, trenerima, sucima, košarkaškim djelatnicima i svima onima koji su svojim angažmanom pridonijeli razvoju i širenju popularnosti košarke. Da bi netko postao članom mora proći prilično kompliciran izbor što se sastoji od nekoliko krugova u kojima prvo glasaju četiri sedmočlana žirija, a nakon toga prvo 12 članova žirija glasa za izabrane kandidate, a onda još tri različita žirija sa po 12 članova glasaju po kategorijama (žene, međunarodni kandidati, američki kandidati i veterani). Članom Kuće slavnih postaju oni koji sakupe najmanje 18 glasova.

Košarkašku kuću slavnih osnovao je 1959. godie Lee Williams, tada sportski direktor Colby Collegea i posvetio je ocu košarke Jamesu Naismithu. Od 1959. godine do danas u Kuću slavnih primljeno je 388 igrača, igračica, trenera, djelatnika, sudaca i ekipa.

– A moram se vratiti na one dane kada sam završio karijeru. Baš u to vrijeme organizirala se u Splitu veteranska liga na Dračevcu. Zvali su me neki moji veterani da dođem i ja sam pristao. Bila je to liga od desetak klubova i mi smo dvije godine za redom bili prvaci. Ubacivao sam po pedesetak poena, čak mi je bilo neugodno i igrati. No, zajebancija je bila super. A kako sam se ja tu pojavio, tako se o toj ligi počelo pričati. I odjednom su svi htjeli igrati. Od košarkaša iz druge lige koji ne mogu nać' kluba, do nekih mladih igrača. I stvori se tako jedna ekipa mladih koji su se zvali Adriatic. Bili su to klinci koji su igrali drugu ligu, jedan je bio povratnik iz Amerike, uglavnom ekipa koja voli košarku i kojoj sam ja bio idol. I oni igraju protiv mene. I na ritam, presing po čitavom terenu oni nas dobiju. Dobiju nas prvu godinu u finalu, a drugu godinu u finalu ja jednog od njih – nokautiram. Ja sam takav, ni od svog sina ne volim gubiti. U jednom trenutku frajer me opalio, ja povikao na suca, a taj mali kaže: »P.... jedna, šta plačeš?«. I ja ga pogodio u čelo i izašao s terena. I tu sam završio. Ali meni su se oni svidjeli jako. I nakon godinu dana oni mene zovu i pitaju hoćeš li se reaktivirati i igrati s nama. I ja pristao. I prvi dan sam odmah došao do tog momka kojega sam udario. Igrali smo tu godinu i osvojili, iduću sam im sjedio na klupi i opet smo bili prvaci. Iz tog Adriatica ja sam tri igrača povukao kod mene u Split za trenere. E ti dečki iz Adriatica su me kandidirali – ponosno je ispričao Dino i onda nastavio prizivati ne tako davne uspomene.

Suze radosnice

– Kada su mi javili da sam primljen, bio sam na Porinu. Zvala me je žena koju poznajem još iz mog vremena NBA lige i zamolila me da sačekam na liniji da me mora spojiti sa Zoranom Radovićem, nekadašnjim suigračem iz reprezentacije, koji danas radi za FIBA-u. Na Porinu šušur i ja se malo maknem sa strane, mislio sam da će tema biti ovaj zajeb što su napravili da 200 igrača ne može igrati u kvalifikacijama, a kaže ona meni: »Primljen si u Hall of fame!«. I ja sam se odmah rasplakao. Niti trenutka nisam posumnjao da je u pitanju neka zajebancija, pa nisu Amerikanci Mosor. Uostalom, da mi je to rekao Mosor, odmah bi mu rekao – ne seri. Jednostavno, deset dana su mi suze tekle. I tada sam se ja raspitao što je i kako bilo. Dečki iz Adriatica su prije pet godina sami zvali NBA office, sami su slali dokumentaciju, vršili prepisku s njima... Stvarno sam bio u šoku. Ni moj klub, ni Savez, nego Adriatic. Lako što sam ja plakao kada sam doznao, ali plakali su svi oko mene kada sam im rekao. I tada mi je jedan prijatelj rekao: »Dino, pa ti postaješ besmrtan!«. Nikada sebe nisam doživljavao kao nekog posebnog, taj prsten kojega dobijem nikada neću nositi na ruci, bit će tu kod mene da ga mogu pokazati prijateljima i to je to.

Ne krije Dino Rađa da se je jednog dana vidio u tom slavnom društvu u Springfieldu. No, da se vidio baš sada...

– Ne mogu reći da nisam očekivao da ću jednom biti primljen. Mislim, primljen je jedan Marčuljonis, prošao je i Sabonis s kojim se možda mogu usporediti. Ući ću danas, a mogao sam i za 33 godine. Ali što će mi taj ulazak u Kuću slavnih kada me više ne bude bilo? Daj mi to sada, da malo uživam. I pričao sam ovih dana nekoliko puta s Mirkom Novoselom, jedinim živućim članom s ovih prostora, i kaže on meni: »Sve što ti ja kažem, to nema veze s onim što ćeš ti tamo doživjeti. To je jedna posebna priča!«.

Nakon što je službeno objavljeno da će Dino Rađa biti dio Naismithovog memorijalnog centra kao »class of 2018«, zaredale su se brojne reakcije. Suigrača, novinara, navijača, znanih i neznanih.

– Svi moji prijatelji bili su oduševljeni, pa i ja sam se čudim kako sam uspio, primjerice, ući prije Tonija. Uvijek o sebi imaš neko limitirano mišljenje, teško ti je dati pravi sud. U tim komentarima devedeset posto ljudi je iskreno čestitalo, bilo je komentara tipa korumpirano, di je Toni... Toni će tu isto doći, možda dogodine, možda za dvije.

Božo Maljković

Čekajući odlazak u Ameriku sa svojom čitavom obitelji i brojnim bliskim prijateljima, a u pratnji će danas imati dvadestak ljudi, Dino je odlučio olakšati dušu pa tako svakodnevno na svom facebook profilu objavljuje crtice iz svoje karijere. O ljudima koji su ga oblikovali kao čovjeka i igrača, o ljudima od kojih je najviše naučio.

– Definitivno je najveći utjecaj na moju karijeru imao Božo Maljković. Uz njega, u to neko formativno doba, bili su tu i Duda Ivković, Pešić, Krešo Ćosić i Slavko Trninić. I sve što sam o tim ljudima napisao minulih dana napisao sam u jednoj minuti. O nekim ljudima sam išao malo dublje, o nekim detaljima tek planiram pisati. Poput što sam od koga u kojem trenutku pokupio. Primjerice, od Jerkova sam pokupio dugi pas, od Dukana kako se potuć' na terenu...

A tko ga je naučio istrčati kontru...

– Božo Maljković. Prvi dan mi je rekao ako želiš biti bolji od Divca, moraš više od njega trčati. To je rečenica koja mi je ostala i dan danas u glavi i to je rečenica jako bitna u mojoj karijeri. U svakom slučaju, bit će to lijep materijal, možda i za jednu knjigu. Doduše, imam ja već knjigu, ali ona staje sa Zadrom. Napravio ju je Mosor, a i mogao ju je raditi samo netko tko me jako dobro poznaje.

A priča o košarci s Rađom ne može proći bez surove svakodnevice. Gdje smo se to pogubili?

– Pogubili smo se jer je sustav kojega su vodili suci funkcionirao kao privatan biznis. No, idemo dalje, idemo pokušati napraviti nešto. Ne može preko noći. Maknuli smo zaštićeno godište, napravili smo jedinstvenu kadetsku ligu, napravili A-1 ligu u kojoj će igrati ovi dvadesetogodišnjaci. I što se dogodilo ovo ljeto? U-20 viceprvaci Europe, U-16 prvaci Europe. U-16 je projekt Saveza, a trener te reprezentacije je moj projekt. Milan Karaš. On je jedan od one trojice iz Adriatica koje sam doveo u Split. Kada su osvojili zlato, plakao sam više nego za devedeset posto mojih titula. I nedavno sam razgovarao s Mirkom Novoselom, koji mi je čestitao i rekao da ga je najviše oduševio trener. E, to je to.

Košarkaški Dino Rađa jedna je priča, ali postoji i jedan drugi Dino Rađa, o kojemu se jako malo zna. Dino Rađa koji nesebično pomaže potrebitima. I čini to već godinama. 

Osmi Europljanin

 Dino Rađa postao je tek osmi europski košarkaš koji je primljen u Kuću slavnih. Prije Dina Rađe primljeni su Krešimir Ćosić i Dražen Petrović, Dražen Dalipagić, Sergej Belov, Arvidas Sabonis, Šarunas Marčuljonis i Nikos Galis.

– Počelo je s jednim dečkom iz Laslova. Otac mu je poginuo u Vukovaru tri mjeseca prije nego se rodio. I ja sam im odlučio pomoći, a pomažem ga i danas na jedan drugačiji, onako pomalo očinski način. On je završio medicinski fakultet, danas je liječnik. Pomagao sam mu i financijski i dolazio je na ljetovanja, dolazio je kod mene kući. Njegova mama stalno šalje njegove slike, pisma... Stalno se pojavljuju nekakve zaklade, udruge, najčešće, kao što je to slučaj s onom malom nesretnom Norom, to su velike prevare. A ja želim znati ime i prezime, želim upoznati svako djete kojemu pomažem. Nakon što je taj dečko stasao, upoznao sam drugo djete, dečka koji je s mojim sinom išao u školu. Mom Roku je bio rođendan i tog malog Duje nije bilo, a on je bio prilično dobar s mojim Rokom. Pitam ja gdje je taj mali, a sin mi kaže da on ne ide po rođendanima jer nemaju novaca za darove. Meni je to bilo besmisleno, pa šta ako nije donio dar i malo sam se raspitao i saznao da je tu u pitanju jedna izuzetno tužna priča. Mater i jedna sestra umrle od karcinoma, otac pijanac ih se odrekao, a mali je živio sa sestrom od 24 godine kojoj otac nije želio dati skrbništvo. I ja sam pozvao tu djevojku da dođe kod mene, da mi ispriča svoju životnu priču i što joj se sve podogađalo. I od tog trenutka Duje je moja briga. Ima tu još toga i to su stvari o kojima ja ne volim govoriti. Meni je užitak kada ja sjednem s tim dečkom doktorom i kada vidim što je postalo od njega. Što će novine o tome pisati, boli me k..... Nisam ja to radio zbog njih. Lijepo je pomagati ljudima. S tim ja želim biti Hrvat. Jebe mi se za Za dom spremni! Hoću pomagat, hoću volit', hoću dat'. Pred ogledalom sam čist. Pomognem kome ja hoću, pomognem i s ozbiljnim svotama. Ali svote i nisu bitne – zaključit će Dino Rađa. Čovjek velikog srca koji će danas dohvatiti besmrtnost. Košarkašku. Kapa dolje, majstore! Zbog svega.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila