Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 2n
Sutra: 11° 11° 2n
22. listopada 2018.
Pisac, scenarist, novinar

Intervju IVICA ĐIKIĆ 'Potencijal Rijeke je ogroman. Opravdano je u seriji tretiramo kao glavni grad Hrvatske'

Foto Nenad Reberšak
Foto Nenad Reberšak
Autor:
Objavljeno: 24. rujan 2018. u 7:57 2018-09-24T07:57:15+02:00

Druga sezona ponajprije govori o tome što je sve ljudsko biće sposobno učiniti da se domogne političke i društvene moći ili da tu moć zadrži u okolnostima atrofije ili slabosti demokratskih mehanizama, ponajprije medija i pravosuđa, i u okolnostima praktički legalizirane laži, bezobzirnosti, manipulacije i ignorancije

Riječani su sinoć mogli premijerno vidjeti prve dvije epizode druge sezone dramske serije »Novine«, dan prije nego što kreće njeno prikazivanje u udarnom terminu programa Hrvatske radiotelevizije. Lijepa je to prigoda za razgovor sa scenaristom »Novina« Ivicom Đikićem, no s onim koji je scenarist, novinar i jedan od najvažnijih hrvatskih pisaca ne može se i ne smije razgovarti samo o jednom.

Iz tiska je nedavno, u izdanju izdavačke kuće Fraktura, izašao i novi Đikićev roman »Ukazanje«, alegorijska priča za koju se čitatelju na prvu čini da je posve drugačija od onog na što nas je majstor pripovjedač do sada u svojim književnim djelima navikao. Đikić, međutim, kazuje drugačije. Premijera dviju epizoda »Novina« u Rijeci. I lijepo, i dobro, i ne čudi, s obzirom na to koliko su »Novine« Rijeci, i Rijeka »Novinama« dali. Moram pitati; zašto Rijeka i tko je prepoznao njenu filmičnost? Odnosno koliko je vas u odabiru Rijeke kao grada u kojem se radnja odvija i koliko je tu utjecaja imala ona Rijeka koju ste zatekli i u kojoj ste živjeli kao glavni urednik Novog lista?

– Imao sam Rijeku u mislima dok sam pisao prve nacrte i prve scene prvih epizoda »Novina«, kad je sve skupa bilo još jako udaljeno od mogućnosti da se jednog dana dogodi serija. Onda sam počeo razgovarati o seriji s producentima Nebojšom Tarabom i Miodragom Silom i spomenuo sam da bi se možda moglo snimati u Rijeci. E sad, nisam ja vidio baš puno od Rijeke dok sam bio glavni urednik Novog lista, jer sam bio prilično entuzijastično prionuo tom poslu, pa sam u redakciji provodio veći dio dana. Meni se Rijeka svodila na nekoliko punktova. Ali ne mora čovjek biti naročito vizualno nadaren da prepozna mogućnosti koje daje taj grad. Dalibor Matanić smjesta je prigrlio ideju da se snima u Rijeci, jer je on poznavao Rijeku bolje od mene i odmah je shvatio o kakvom se potencijalu radi. Osim toga, Rijeka je nezasluženo malo iskorištena u domaćoj kinematografiji i u televizijskoj dramskoj produkciji. Zbog svega toga mislim da je pun pogodak što smo izabrali Rijeku i mislim da je opravdano što Rijeku u drugoj i trećoj sezoni »Novina« tretiramo kao glavni grad Hrvatske.

Jelena i Kolinda 

Druga sezona tematizira politiku. Predsjednička je kampanja, Ludvig Tomašević i Jelena Krsnik vabe nas predizbornim sloganima s malih ekrana. O čemu zapravo govori druga sezona? Zbog čega smatrate da je bolja, brža, napetija od prve, a zašto je mračnija taman toliko da stranci u njoj prepoznaju »Adriatic noir«?

– Druga sezona ponajprije govori o tome što je sve ljudsko biće sposobno učiniti da se domogne političke i društvene moći ili da tu moć zadrži u okolnostima atrofije ili slabosti demokratskih mehanizama, ponajprije medija i pravosuđa, i u okolnostima praktički legalizirane laži, bezobzirnosti, manipulacije i ignorancije. Po mom mišljenju, druga sezona je osjetno bolja od prve u svim ključnim elementima koji čine dramsku seriju, pri čemu, naravno, mislim i da je prva sezona bila dobra i da je bila ozbiljan iskorak u domaćoj, i ne samo domaćoj, televizijskoj dramskoj produkciji. Radnja je u drugoj sezoni zgusnutija, sve je kompaktnije, preciznije i kardinalnije, a kad kažem kardinalnije, pod tim mislim i mračnije, pesimističnije, beznadnije.

Da Jelenu Krsnik niste stavili na čelo ljevice, lako bi se dalo u njoj tražiti pokoju karakteristiku aktualne nam predsjednice, makar epizodu s jogurtom ni hrpa holivudskih scenarista vjerojatno ne bi znala napisati onako kako ju je satkala naša predsjednica. Što mislite s kojim bi aktualnim političarem gledatelji mogli uspoređivati Ludviga Tomaševića?

Foto Nenad Reberšak

– Može biti da se u Jeleni Krsnik da prepoznati pokoja osobina sadašnje hrvatske predsjednice, ali čini mi se da se u njoj mogu naći i karakteristike nekih drugih aktualnih i prošlih političara. Utoliko ona je proizvod moje mašte te redateljskog umijeća Dalibora Matanića i glumačke kreacije Nives Ivanković. Isto je i s likom Ludviga Tomaševića: u njemu ima ponešto od mnogih naših političara, ali on je »svoj«, to jest plod sukreacije Dragana Despota, Matanića i mene. Oba ta lika, kao i svi ostali, trebala bi funkcionirati kao autentične i uvjerljive ličnosti, bez obzira na sličnosti ili razlike u odnosu na stvarne ljude. To je ono što smo mi htjeli, a vidjet ćete koliko smo u tome uspjeli.

Scenaristički napredak 

Korupcija, uloga svemoćne Crkve, nemoć medija, političke igre, bivši Udbaš na čelu kampanje... Je li nam to stvarnost neiscrpno vrelo inspiracije, ili se jednostavno radi o motivima koji čine dobru i napetu seriju? Vjerojatno nije slučajno da serija prolazi dobro svuda u svijetu dokud je stigao Netflix, a opet vjerojatno nije slučajno ni to da je najveće pohvale doživjela zasad u zemljama Južne Amerike.

– Po mom mišljenju, dobru i napetu seriju ne određuju samo problemi kojima se autori u toj seriji bave. Bitnije je imaju li što kazati o tim problemima koje iznose pred ljude, i bitnije je kako iznose te probleme. Ne mislim da je koloplet politike, medija i korupcije imalo zahvalniji za tematiziranje u dramskoj seriji od, primjerice, ljubavnog trokuta ili slučajnog ubojstva, ako autor ima što kazati i ako je dovoljno vješt da svoju temu izloži na ispravan i uzbudljiv način. A da bi se o nečemu imalo što kazati, neophodno je temeljito poznavati ono o čemu se govori. Nema mnogo tema za koje vjerujem da ih dobro poznajem, a jedna od tih malobrojnih tema jest upravo ta gvalja politike, medija, pravosuđa i kriminala. Isključivo time određen je tematski sklop kojim se bavimo u »Novinama«.

Koliko ste vi drugačiji, ili možda bolji scenaristički u odnosu na prvu sezonu i kud nas vodi ona treća s kojom se trilogija zatvara? Kako se, uostalom, rađa i bude dobar scenarist u zemlji gdje, čini se, svi misle da i to mogu?

– Siguran sam da sam kao scenarist napredovao u odnosu na prvu sezonu »Novina«. Slušao sam ljude, razgovarao, analizirao slaba mjesta, učio, čitao, uviđao neke nove mogućnosti, gledao i sjajne i manje dobre serije i filmove, razmišljao o svojim likovima, puno popravljao tijekom samog pisanja prema sugestijama redatelja, producenata, urednika Mislava Brumeca... Nadam se da ću u trećoj sezoni – u kojoj će fokus donekle biti skrenut prema trgovanju pravdom i zakonima – napredovati u odnosu na drugu sezonu. Posvećenost, discipliniranost i potraga za samouvjerenošću da se odvažiš na eksperiment u većem ili manjem opsegu: to su, po mom mišljenju, najvažniji sastojci svakog napretka, bio on milimetarski ili guliverovski. Pisanje scenarija je, također, pisanje, i u određenoj mjeri je blisko književnom stvaralaštvu. Izlažete neke probleme, pripovijedate o životima i dilemama svojih likova, o vremenskim isječcima u kojima dolazi do svojevrsnog ukrštanja raznih unutrašnjih lojalnosti likova. Razlikuje se tehnika pripovijedanja, a iz razlika u tehnici proizlazi i raskorak u estetskoj vrijednosti scenarija i književnog teksta. Ja scenarij shvaćam kao preciznu ili što precizniju konstrukciju kojoj finalni oblik svojom kreativnošću i vještinom daju mnogi ljudi, ponajviše redatelj, pa direktor fotografije, glumci, producenti, scenografi, kostimografi, šminkeri, skladatelji muzike... Scenarij je samo jedan od elemenata cjelovitog umjetničkog djela kao što je dramska serija. Može biti bolje ili slabije napisan, ali scenarij svoj puni smisao dobiva tek kad bude oživljen na ovakvom ili onakvom ekranu.

Ukazanje »Ukazanja« 

Politike je u scenariju »Novina«, politike je i u vašem novom romanu »Ukazanje«, politika je na udaru vašeg pera u tjedniku Novosti. No slušam vas na Festivalu svjetske književnosti kako zapravo niste od onih koji misle da je politika nevažna, a političari nepotrebni i svi isti?

– Mene politika zaista zanima i u privatnom životu, i u onome što se smatra poslom. Niti se time hvalim, niti se kudim, niti išta zamjeram onima koji su apolitični. Politika mi je zanimljiva na svim svojim razinama i u svim svojim aspektima, jer jako utječe na naše živote i mnogo govori o ljudima, odnosno o ljudskim karakterima, o nošenju s odgovornošću i pritiskom. Nisu svi političari isti, niti je svaka politika ista. Mislim da demokracija u velikoj mjeri ovisi o raspoznavanju razlika među akterima i idejama u svijetu politike, a negativna generalizacija pogoduje najgorima i najopasnijima u tom miljeu.

Za nastanak »Ukazanja« krivo je ukazanje. Ne krijete, naime, da je sve krenulo od toga što vam se po glavi počela vrtjeti slika životinja svake vrste koje se okupljaju na brdu da bi svjedočile ukazanju. Jeste li pokušali objasniti sebi zašto vam se takva slika ukazala? Je li možda roman morao nastati onako kako je Jokiam Koc morao okupiti ono prvo krdo životinja?

– Siguran sam da mi ta slika nije došla niotkuda, ali ne mogu sasvim precizno detektirati izvor iz kojeg je istekla. Više godina, na primjer, bavio sam se »Glorijom« Ranka Marinkovića. Pisao sam filmski scenarij po tom impresivnom te i danas europski relevantnom i aktualnom dramskom tekstu, Filip Šovagović trebao je režirati, ali nismo sa scenarijem prošli na HAVC-u. Teško mi je suditi o kvaliteti tog mog scenarističkog pokušaja, nije uostalom sad ni važno, ali intenzivno, dugotrajno i dubinsko bavljenje »Glorijom« i problemima o kojima se govori u »Gloriji« potaknulo je moj oduvijek prisutni interes za mirakule, ukazanja, čudesa, prikaze, vile, vilenjake i mitska bića, pa potom logično i moj interes za religiju. A gdje je religija tu je i politika. Jedno je vodilo drugom, sve dok se nije pokrenula mašta. Imam dojam da piscu stvarni život, koji uključuje i puno čitanja i razmišljanja o djelima drugih pisaca, u jednoj velikoj mjeri služi upravo za hranjenje mašte, za dovođenje mašte na »radnu temperaturu«.

Razvojna putanja 

Posebni ured za društvenu samokritiku! Tu radi glavni junak romana. Samokritika se u romanu pokazuje iznimnim političkim oružjem, ili oruđem. Samokritika ubija svaku kritiku, barem u romanu, dosta dugo i uspješno. Zašto je onda u stvarnom životu, u politici pogotovo, ima tako malo i ništa?

Foto Nenad Reberšak

– Istinska samokritičnost i sumnja u vlastite postupke i odluke općenito je rijetka pojava, i prilično je jasno zašto je tako, ali sam ostao pomalo iznenađen kad sam shvatio u kojoj su mjeri politički neiskorištene manipulativne mogućnosti samokritike, jer u svijetu mimo politike, u svakodnevnom životu, ipak, ima dosta manipulacije samokritičnošću. Valjda političari vjeruju da je samokritika isključivo pokazivanje slabosti, a narod ne voli slabe, nego samouvjerene i čvrste.

Roman je alegorijski, ali i na predstavljanjima knjige publika uporno traži poveznice s današnjim društvenim trenutkom. Ako ništa, u okupljanju životinja na brdu vide Međugorje. Zaludu vam spominjati maštu, kad nitko više ne vjeruje da se mašte može imati, pa bili i pisac!?

– Oduvijek postoji i zauvijek će postojati poriv ljudi da u književnosti prepoznaju stvarne ljude i stvarne situacije, stvarne momente iz piščeva života. Ako je čitateljima tako lakše da se povežu sa svijetom romana, onda neka. Meni se čini da je čitateljski užitak veći i cjelovitiji kad se romanu priđe kao čistom plodu piščeve mašte i fikcionalne nadarenosti, pa makar sve u tom romanu bilo dokumentarno. Pisanje romana je stvaranje autentičnog i samosvojnog svijeta, koji u sretnom slučaju čitatelja uvlači u sebe, u svoju logiku i odnose, u drame i dvojbe svojih likova. Realni svijet i piščevo stvarno iskustvo mogu i ne moraju biti od pomoći u stvaranju fikcionalnog univerzuma. Meni su od pomoći, jer moja mašta treba tu vrstu dohrane.

Traži čitateljstvo danas i da mu knjige donesu gotova rješenja. Ovaj roman to ne čini, ali ga se, u najboljem smislu riječi, ne možete otresti danima. Tjera na promišljanje, na introspekciju i detekciju koliko je u nama Alberta Koca, ali i promišljanje o mnogo čemu drugom, od krhkosti demokracije, do snage ili slabosti vjere. Zbog čega ste se odlučili na takav pristup, na jednog drugačijeg Đikića, koji istinabog priča riču, ali je ostavlja, opet uvjetno rečeno, otvorena kraja?

– Ne mislim da se radi o duboko svjesnoj odluci tipa – sad ću napisati roman koji će biti drugačiji u odnosu na prethodni roman ili različit od svega što sam dosad napisao. Prije bih rekao da se radi o spisateljskoj razvojnoj putanji, o onom stjecanju samopouzdanja koje je potrebno za upuštanje u istraživanje i eksperiment, pri čemu taj eksperiment u mom slučaju nikad nije radikalan, nego ostaje, barem kako ja to vidim, u širokim okvirima istog spisateljskog glasa. »Ukazanje« jest odmak od klasične naracije i fabule, no s druge strane, cijeli je roman iznošenje završne riječi optuženika u sudskom procesu, što je svojevrsni nastavak literarnog koketiranja s tradicijom usmene književnosti dinarskog područja, kao vjerojatno temeljnom karakteristikom mog književnog stila.

Grane istog stabla 

Ne štedite u romanu ni novinarstvo, barem ih ne štedi predsjednik Naht. Prošli ste u novinarstvu sve, pišete za tjednik Novosti, kakva mu je budućnost, što u svijetu, što u nas?

– Ne znam kakva je budućnost novinarstva, ali znam da neće prestati potreba ljudi da u većoj ili manjoj mjeri budu informirani o svijetu oko sebe, da neće iščeznuti važnost istinite i pravodobno informacije u funkcioniranju demokratskog i slobodnog društva, i da neće nestati pritisak vlasnika, politike i krupnog kapitala na autonomiju novinarskih redakcija. To su koordinate u kojima će se odvijati duga i teška borba za opstanak slobodnog i vjerodostojnog novinarstva, koje bdije nad općim interesima i prokazuje obmane i manipulacije moćnih. Bitka za opstanak bit će naročito teška u zemljama poput Hrvatske, gdje pravo novinarstvo, uvjeren sam, neće moći preživjeti bez još snažnijeg javnog subvencioniranja i pametno usmjerenih mjera državne pomoći.

Kakva je budućnost pisane riječi? S jedne strane od pisanja se ne živi, s druge koliko znam smatrate da je dobro da ih se ne neki način ne odvoji od stvarnog života? A tu su i društvene mreže, da li kao prostor slobode, ili ipak bespoštedna arena u kojoj se lako gine?

– Dok bude ove civilizacije, uvijek će biti dobre i manje dobre književnosti, a razvoj tehnologije i znanosti nesumnjivo na mnoge načine utječe na takozvanu pisanu riječ: tako je već stoljećima, a ne samo otkako imamo internet. Iako se zna dogoditi da bude bezvremenska ili svevremenska, književnost u sebi, u većoj ili manjoj mjeri, mora nositi duh vremena u kojem nastaje. Možda najživlja i najbolja naša književnost, naročito poezija, danas se rađa na Facebooku. Ne vjerujem u književnost koja bi nastajala u laboratorijskim uvjetima i u pisce koji bi stvarali u nekakvom društvenom vakuumu, zaštićeni od grube stvarnosti i od nedaća ljudi koji žive oko njih. Književnost je, uza sve ostalo, ispunjujuća i mučna borba sa samim sobom i svojim demonima, sa svojom okolinom i cijelim svijetom, s počesto nepodnošljivom svakodnevicom i vremenom koje nestaje, ili ne staje.

Koliko je teško pisati na tri posve različita fronta? Pomaže li novinar scenaristu, a scenarist piscu, ili su u stalnoj konfrontaciji?

– Ne bih rekao da su to tri posve različita fronta. Meni su to tri različita elementa koja tvore kompaktno polje interesa i djelovanja. Važno mi je i novinarstvo, i književnost, i scenaristika: te grane istog stabla daju mi mogućnost da na različite načine i različitim tehnikama govorim o temama i dvojbama koje me opsjedaju, i pomažu mi da se razvijam u vještini pisanja. Ne smetamo jedan drugom, baš naprotiv.

Vratimo se, za kraj, Rijeci. Može li Rijeka i bolje, odnosno mogu li »Novine«, može li Rijeka EPK, može li kultura biti onaj poguranac put naprijed, ili nam je sve zaludu dok se autobusi za Irsku pune pukom u najboljim godinama?

– Mislim da je potencijal Rijeke u svakom pogledu puno veći nego što je dosad ostvareno i pokazano. Rijeka je napravila neke vrijedne iskorake, naročito u sferi kulture i korištenja europskih fondova, ali počesto je i u kulturi i u nekim drugim oblastima nedostajalo više zdrave ambicioznosti, kontinuiteta, dugoročnijeg planiranja, hrabrijeg iskoraka. Europska prijestolnica kulture 2020. velika je riječka prilika da iskorači na novu i višu razinu u poimanju kulture, ali i ne samo kulture. Volio bih da ta prilika ne bude propuštena ili barem da ne bude sasvim propuštena.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka