Američki bend Wilco započeo je zagrebački koncert bez kalkulacija, pjesmom »Misunderstood«, udarnom pjesmom drugog albuma iz sredine devedesetih, u kojoj alfa i omega benda Jeff Tweedy opisuje povratak u svoj kvart. Iz potmule grmljavine i škripe koja se odjednom stiša da bi otvorila prostor Tweedyjevom nježnom, gotovo bolećivom glasu, dok pjeva kako je okus cigarete »tako dobar« kad si »u svom starom kvartu«.

Upravo tako – povratkom kući – možda bi bilo najbolje opisati sadašnju fazu u razvoju jednog od najznačajnijih rock bendova današnjice, kojom se Wilco predstavio na zagrebačkom koncertu u Paviljonu 9 Zagrebačkog velesajma.

Majstor preobrazbe

No dok je onaj Tweedy u trenutku kada je napisao »Misunderstood« prije gotovo 20 godina zapravo bio samo još jedan frustrirani i nerealizirani čikaški mladac, koji se očajnički želio dokazati – no koji je u svakom trenutku bio siguran u snagu vlastite emocije koju je želio podijeliti sa svijetom – današnji Tweedy je skoro pa zadovoljan 45-godišnjak, koji živi svoj san. Upravo taj osjećaj zračio je iz njega u svakoj sekundi njegovog dvoipolsatnog zagrebačkog nastupa.

Nekadašnjeg nadobudnog punk klinca danas američki novinari  zato pomalo posprdno, a svakako zavidno, nazivaju rodonačelnikom novog smjera, »dad-rocka«, dakle rocka za starce, dok mu na drugoj strani tepaju nazivajući Wilco »američkim Radioheadom«, što bi valjda trebala biti pohvala jer je Radiohead danas najinventivniji i najeksperimentalniji britanski bend, premda potpuno drukčije poetike od Tweedyjeve.

Ni jedno ni drugo, međutim, nije ispravno, a još manje pravedno prema Tweedyju, ocu dvaju sinova – od kojih stariji već ima svoj bend – oženjenog vlasnicom rock kluba u Chicagu. Od sredine devedesetih, kada je raspadom legendarnog alter-country sastava Uncle Tupelo rođen Wilco, Tweedy predstavlja istinskog inovatora i majstora preobrazbe. U stalnoj tranziciji, od tradicionalnih country rock početaka, pa sve do eksperimentalnog, psihodeličnog ili avangardnog popa, kakvog nalazimo na izvrsnim albumima »Yankee Hotel Foxtrot« i »A Ghost Is Born«, uz Tweedyja je danas samo basist John Stirratt, što svjedoči da taj put nije bio uvijek ugodan.

I perfektan, i emotivan

No već dulje od pet godina postava benda se ustalila, a njegov zadnji album »The Whole Love« svojevrstan je kreativni vrhunac što je nastao kao logičan cilj na kraju mukotrpnog i veličanstvenog puta, poput kvasca što je nastajao 17 ili otprilike toliko godina koliko bend postoji. Stoga nije neobično da su upravo pjesme s tog albuma, njih šest ili sedam, zajedno s pjesmama s »Yankee Hotel Foxtrot« i »A Ghost Is Born« albuma, kao svojevrsnih kreativnih prijelomnica Tweedyjevog glazbenog lutanja, činile okosnicu zagrebačkog nastupa.

Dvije tisuće sretnika što su te večeri pohodili arhitektonski atraktivan, ali zvučno zahtjevan paviljon, pamtit će Wilco kao glazbeno perfekcionistički i pedantan, no ne nauštrb emotivnosti, topline i neposrednosti, bez kojih bi svaki umjetnički doživljaj ostao samo jalov pokušaj. 

Magija od dva i pol sata

Bilo bi strašno nepravedno ne spomenuti ostale članove benda, koji su za taj nesvakidašnji doživljaj podjednako zaslužni, bez obzira na svu Tweedyjevu karizmatičnost: fenomenalnog bubnjara Glenna Kotchea, izvrsnog Stirratta na basu, multiinstrumentalista Pata Sansona te klavijaturista Mikaela Jorgensena, a pogotovo upravo nevjerojatnog Nelsa Clinea na solo gitari.

Koncert je imao jedan klimaks prije bisa, no onda je na neuobičajeno produljenom bisu bend doslovce eksplodirao zajedno s publikom, prepuštajući se zajedničkom vrhuncu.

Vjerojatno ne trebamo sumnjati u iskrenost raspoloženog Tweedyja kada je zagrebačku publiku u jednom trenutku nazvao »jednom od najboljih na cijeloj turneji« – Wilco je u Zagrebu svirao čak pola sata duže nego na bilo kojem drugom koncertu na europskoj turneji, i to sigurno ne samo zato jer je koncert u Zagrebu bio njihov posljednji europski nastup, nakon kojeg se bend vraća kući u Chicago. Magija bi potrajala i dulje – u to smo posve sigurni – da Tweedy i družina nisu žurili na avion.