Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
12. prosinca 2019.
Legenda hrvatske scene

Intervju Josipa Lisac: Imala sam sreću da upoznam ljubav

Josipa Lisac / Foto Nenad REBERŠAK
Josipa Lisac / Foto Nenad REBERŠAK
Autor:
Objavljeno: 4. kolovoz 2013. u 9:27 2013-08-04T09:27:16+02:00

Vjerna sam, odana, lojalna, mislim da mogu čvrsto reći i pokazati da ljubav zaista živi, postoji, samo je ti moraš prvo prepoznati, onda doživjeti i onda živjeti. Danas živim tu ljubav bez obzira što se ne možemo dodirnuti 

Kada se govori o njoj, teško je da se u istu rečenicu ne ubaci riječ diva, ali Josipa Lisac sebe ne doživljava takvom te samo uzvraća: »Ma dajte molim vas, kakva diva? Ja sam Josipa Lisac. To je puno teže napraviti«, kaže smijući se. Bilo kako bilo, Josipa Lisac predstavlja jedno od najvećih imena domaće pop glazbe, a u pulskoj Areni nastupit će 10. kolovoza. Povod cijeloj priči je 40 godina od objavljivanja njenog prvog albuma »Dnevnik jedne ljubavi«, no na koncertu će izvesti i druge pjesme po kojima je postala i ostala poznata. 

 Hoće li ovo biti vaš prvi nastup u Areni?

  – Prvi samostalni. Prvi put sam nastupila u Areni 1976. u »Gubec begu«, u prvoj hrvatskoj, tada jugoslavenskoj, rock operi. Tada sam prvi put bila u Areni i bilo je fantastično. Da se razumijemo, bila sam jako puno puta u Areni, to su bili nekakvi veći koncerti, neki humanitarni, a sada prvi put imam samostalni koncert. Pa mislim… dosta sam ja debitirala u svojim godinama (smijeh). To je zapravo i lijepo na neki način, daje ti elan, koliko god je to velika odgovornost, uvijek sve veća i veća, ali to je i veliki izazov. 

 ODGOVORNOST

Ali tko je zapravo odabrao Arenu za vaš koncert?
 

  – Konkretno je ideja došla od mog »stručnog štaba«: Marija Grdošića koji je mlad čovjek, a to je i cijela generacija koja je shvatila što sam prošla u životu i što sam učinila. Njegova je ideja da se napravi 40. obljetnica »Dnevnika jedne ljubavi«, što je zaista fantastično. Fascinantno je da jedno djelo može slaviti svoju obljetnicu jer je aktualno svih 40 godina, pa tako je ono došlo i do pulske Arene i nadam se da će biti lijepo. 

SAMA SA SVOJIM GLAZBENICIMA

 Što pripremate u Areni?

 – Ja ću donijeti sve kaj imam i kaj jesam. Neću donijeti samo »Dnevnik jedne ljubavi«. Sad ću se poetski izraziti i – to je koncert pod aurom »Dnevnika jedne ljubavi«. Možda će se jednog dana zaboraviti autori i tko je to pjevao, ali ja bih zapravo tako i htjela, ali će govoriti možda kak' je to dobar album. Ja ću otpjevati sve pjesme drage koje ljudi poznaju.

 Tko će biti s vama na bini?

 – Moji glazbenici. Nemam goste, nemam prateće vokale, ja sam sama sa svojim glazbenicima, ha, ha.

 Osjećate li nakon svih tih godina, ako već ne tremu, onda neku nervozu ili nešto u želucu prije koncerta?

  – Ne, nemam takve simptome, ali sigurno da imam određeno uzbuđenje. To je uvijek, pred svaki koncert, to je ono što sam maloprije rekla – odgovornost. Ti zapravo uvijek želiš da to bude na nivou na kojem sam naučila stvarati i misliš da ispod toga ne smiješ ići. To treba svaki put potvrditi, ne dokazivati nego potvrditi prvo sebi i svima onima koji su izabrali, koji dolaze. Godinama su se kroz glazbu stvarali kontakti, prijateljstva. To se jednostavno zove odgovornost. 

 Kada ste se u karijeri našli u situaciji da Vam je bilo najteže, da ste osjećali najveću odgovornost?

  – Imala sam puno takvih »jakih«, teških trenutaka, ali život je stvoren i predviđen za borce, predviđen je za one koji vjeruju jer vjerovati znači živjeti. Mislim da je to jedno ljudsko razmišljanje da se život treba živjeti u jednom dignitetu, tako da sam imala dosta takvih teških, životnih trenutaka, prijeloma kao što je smrt, kao što su trenuci kada razmišljaš o tome kako, što, kuda, gdje, a dolaze neminovno i takva pitanja. S druge strane bombastično dolaze odgovori koji kažu: »Znaš! Znaš kako, znaš kamo, samo naprijed, na svom si putu!« – i borba se nastavlja. 
 

SNAŽAN BUNT

Vratimo se na »Dnevnik jedne ljubavi«, nedavno sam ga prvi put preslušao od početka do kraja…

  – I, kako vam se činio, iskreno? 

 Pa, jedna stvar mi je upala u uši i ne znam jesam li krivo shvatio. Naime, taj album je poznat po singlovima koji su dosta optimistični kao što su »Sreća« ili »Srela sam se s njim«, ali album nije optimističan nego, kako ide dalje, postaje tužan, možda čak i mračan i prilično ozbiljan. Zadnja stvar »Kao stranac« zvuči poput nekog pomirenja u kojem nakon teškog razdoblja poručujete toj osobi: »Okej, možeš se vratiti u moj život, ali pod mojim uvjetima«?

  – Ali, zar nije to zapravo jedna najnormalnija priča? Priča mlade osobe koja zapravo traži ljubav. Ona se zaljubljuje ali tu su i razočarenja prisutna, tu su i suze. A onda, na kraju naučiš i neku lekciju, ponovno ćeš potražiti ljubav ako ova nije bila ispravna, ali ćeš možda znati kako se ponijeti. Možda ćeš se moći prema sebi okrenuti i uvidjeti što možeš ispraviti. Mislim da kroz taj album ide nevjerojatno snažan bunt. Baš ova vaša rečenica, koja nije moja, kada kažete »bit će onako kako ja hoću«, to je bunt. Ja ću promijeniti sebe, okolinu, svijet… pa mladi mijenjaju svijet. To je stvarnost. 

 Vi ste u stvarnosti doista bili »jedna od tisuću«, kao u pjesmi, upoznali ste s Karlom Metikošem, baš ste nosili njegovu ploču i on vas je vidio, ne znam gdje je to bilo…

  – Bilo je to na koncertu. 

 I tako ste se vas dvoje našli, a vi ste mu ostali vjerni i danas, više od 20 godina nakon njegove smrti.

  – Znači da ipak postoji ljubav. Ona kod nekih dođe, a možda nije bila prava ako je bilo razočarenja. Ako je bio susret, pa su se onda rastali onda nije bila ta, ali možda ta ljubav dođe, zato uvijek postoji vjera u ljubav. Ja sam imala sreću da upoznam ljubav, da ju živim, rekla bih danas »u odsutnosti«. Ne možemo se vidjeti, dodirnuti, ali se možemo osjećati. Vjerna sam, odana, lojalna, mislim da mogu čvrsto reći i pokazati da ljubav zaista živi, postoji, samo je ti moraš prvo prepoznati, onda doživjeti i onda živjeti. Danas živim tu ljubav bez obzira što se ne možemo dodirnuti. 

 Da li baš zbog te ljubavi kažete, kao što sam negdje pročitao, da ste sami, ali se ne osjećate usamljeno?

  – Baš tako. Svi tražimo to, da imaš neke trenutke, koji ostaju zapisani u tvom srcu i tvom raciju, a to nisu sjećanja, nego trenuci koje i dalje živiš jer su vrijedni. Oni su bili vrijedni, oni ostaju vrijedni. To ljudi traže jer vidite kakav je kaos nastao da se ljudi sastaju pa se razdvajaju, još prije se razdvoje nego što su se sastali. Pitanje je zašto? Možda se nisu potrudili jer se jako moraš potruditi da ljubav živi. Vrijeme pokaže mnoge stvari koje prije nisam vidjela, jer nije bilo vrijeme da ih vidim. Vidjela sam sasvim dovoljno jer sam doživjela i drugu dimenziju ljubavi. Mislim da svi težimo k tome pa ako to imaš, daj to čuvaj. Kao što Ivica Krajač kaže: »Život je samo most, to što imaš danas čvrsto zagrli, možda već sutra ćeš to izgubiti, nestat će skupa s kišnim kapima, kao pijesak među prstima«. Nauči što je to jer treba i naučiti što je ljubav. To je izuzetno snažno i kompleksno i teško. Lijepo je rečeno da je ljubav tajna i da je svi moramo otkriti. 

 PRVA U TAJICAMA

Dok ste početkom sedamdesetih tražili ljubav čini mi se i da ste tražili sebe jer ona Josipa Lisac krajem 1960-ih, s crnom kosom je bila nekako obična, odnosno drukčija od one na omotu albuma »Hir hir hir« u trikou…

  – U tajicama. Danas ih nose svi, ali onda sam ih prva odjenula. 

 Tko je utjecao na vaš stil?

  – Gledajte, sigurno da sam svjesna da posjedujem talent, maštovitost kako ću se vizualno i glazbeno izraziti. Međutim, ima nešto što je izuzetno bitno i što svi tražimo, a to je da se možeš osloniti, da imaš podršku, osobu koja će ti pomoći da se formiraš, koja će te formirati, znate? Jer divno je kada postoji talent, ali on može zaspati, ostati negdje, ali se može i produbiti, isfrizirati, postati veliki, snažan. Ako aludirate na ono što se dogodilo u tih 45 godina onda moram iskreno reći da je Karlo Metikoš stvorio i Josipu Lisac sa svojom podrškom, svom ljubavlju i vizijom, on je sve napravio da ja idem dalje, dalje, dalje. Ponekad sam imala osjećaj da on to više želi nego ja. On je bio frontman, Matt Collins i kroz naše poznavanje, našu ljubav zapravo je napravio svoju drugu, skladateljsku karijeru. Napravio je i nešto što će rijetko koji frontman danas napraviti, a to je da će sve što će stvarati dati osobi koja će to pronositi. To govori jako puno o njemu kao osobi, a on je bio izuzetna, sjajna, šarmantna osoba. On je vidio u meni osobu koja želi stvoriti nešto drugo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.