Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. listopada 2019.
Berlinale

Zloćudni tumor nacionalnosti: Film Nadava Lapida vrhunac je ovogodišnjeg festivala

Zloćudni tumor nacionalnosti: Film Nadava Lapida vrhunac je ovogodišnjeg festivala
Zloćudni tumor nacionalnosti: Film Nadava Lapida vrhunac je ovogodišnjeg festivala
Autor:
Objavljeno: 15. veljača 2019. u 15:12 2019-02-15T15:12:37+01:00

Definitivni vrhunac ovogodišnjeg Berlinala najnoviji je film Nadava Lapida, izraelskog autora koji se srami što je Izraelac. Neuništiva Agnes Varda nastavlja seriju intimističkih doksa

Definitivni vrhunac ovogodišnjeg Berlinala najnoviji je film Nadava Lapida, izraelskog autora koji se srami što je Izraelac. Njegova dva ekstraordinarna prethodna filma - »Policajac« i »The Kindergarten Teacher« - mogla je upoznati i naša festivalska publika (potonji je dobio i istoimeni holivudski remake u režiji Sare Colangelo, s Maggie Gyllenhaal). U »Sinonimima« Lapidov alter ego Yoav (Tom Mercier) dolazi u Pariz s velikim nadama i očekivanjima. Njegova je definitivna odluka osloboditi se svoje izraelske nacionalnosti što je brže moguće.

Za njega je biti Izraelac poput najzloćudnijeg tumora, koji se treba što hitnije odstraniti. S druge strane, postati Francuz znači njegovo spasenje. Da bi izbrisao vlastitu izraelsku prošlost, najprije pokušava izbrisati vlastiti jezik, te odlučuje ne progovoriti nijednu riječ na hebrejskom. Zato francuski rječnik postaje njegov jedini prijatelj. A svoje sunarodnjake smatra najgorim mogućim teretom.

No njegov test naturalizacije ima i svoje zamke, inkarnirane u francuskom paru iz susjedstva, »wannabe« piscem koji radi na novom romanu »Noći inercije« i njegovom djevojkom sviračicom na oboi. Pisac će mu pokloniti elegantni kaput koji on nosi tijekom čitavog filma, hodajući pariškim ulicama s rukama u džepu i pognute glave. No njegovi novi prijatelji imaju pomalo ambivalentne ideje u pokušajima da mu pomognu, uključujući i (homo)erotske igrice, dok ih on zabavlja svojim armijskim pričama.

Zatočenici prošlosti

Temeljen na autorovim stvarnim pariškim iskustvima, Lapidov ekscentrični komad istražuje izazove okretanja nove životne stranice što će kad-tad probuditi uspavane demone iz prošlosti i otvoriti egzistencijalnu pukotinu. Iako njegove veze s domovinom koju toliko mrzi baš i nisu totalno prekinute, jer će pronaći posao kao zaštitar u izraelskom konzulatu. No iako je riječ o krajnje tragikomičnom puzzleu, Lapidova priča zna čuvati tajne. Jer, to je film koji pokazuje kako ljudi postaju zatočenici vlastita identiteta i prošlosti.

No scena Yoavova striptiza u pariškom klubu uz zvuke Technotronica (šifra: »Pump Up the Jam«) i njegov bliski susret s izraelskim alfa mužjakom na šanku, kojem podastire tiradu o Ahileju i Hektoru uz funk klasik Ernieja K. Doea (šifra: »Here Come the Girls«), te njegovo recitiranje »Marseljeze«, ali i sekvenca s migrantima u učionici koji moraju proći temelje građanskog odgoja, ono je po čemu ćemo pamtiti ne samo ovogodišnji Berlinale, već i filmsku 2019. Iako ga je kritičar Jonathan Romney u dnevnom festivalskom izdanju časopisa Screen International ironično opisao kao »kosher Candide«.

I dok se lanjskoj Mostri dogodio pravi tsunami Netflixovih produkcija, u konkurenciju Berlinala uvršten je tek jedan komad s njegovim produkcijskim pečatom - »Elisa i Marcela« u režiji Španjolke Isabel Coixet - koji je za Berlinale trebao biti ono Što je Mostri bila daleko superiornija Cuaronova »Roma«. Ista crno-bijela fotografija i isti arthouse-friendly prosede. Zatekli smo se u Coruni davne 1901. Djevojke iz naslova autoričina filma upoznaju se u liceju. Njihovo prijateljstvo ubrzo će se transformirati u fizičku privlačnost.

No otac šalje Marcelu u madridski koledž i one će se nanovo susresti tri godine kasnije. Od tada su odlučile ostati nerazdvojne, iako njihova zadrta sredina počinje sumnjati u njihovu tajnu ljubav. Zato Elisa odabire mušku odjeću i mijenja ime u Mario, te se ženi Marcelom u crkvi San Jorge. Tada se na naslovnici dnevnika La Voz de Galicia pojavio naslov »Brak bez mladoženje«. »Zahvaljujući Netflixu, istinita priča o Elisi i Marceli postala je svima dostupna«, kazala je Greta Fernandez koja u filmu glumi Marcelu. No dostupnost ne mora biti najvažnija karika filma. To bi trebao biti način na koji je priča ispričana. A to je najveći problem autoričina komada, koji se ne usudi snažnije i kompleksnije denuncirati glupost opresije. Nisu dovoljni samo zastrašujući didaktički podaci navedeni na odjavnoj špici. Zato Coixet promatra priču o Elisi i Marceli kao svaku drugu priču.

Priča sa zelenog planeta

Nakon »Ljudi i mjesta«, neuništiva Agnes Varda nastavlja seriju intimističkih doksa s najnovijim »Varda par Agnes« prikazanim izvan festivalske konkurencije. »Prazni film najveća je noćna mora za svakog sineasta«, kazat će Varda smještena na plaži i okružena galebovima (prisjetimo se njena doksa »Les Plages d'Agnes«). Ako je prethodni komad autorica ispunila licima, sada ga je ispunila footageom koji uključuje njene humorne lekcije, isječke iz filmova i razgovor s genijalnom Sandrine Bonnaire koja je glumila u Vardinom »Vagabundu«.

Pristup filmu je kronološki, s kraćim izletom u zonu autoričina fotografskog rada (prisjetimo se prekrasnog murala njena prijatelja fotografa Guya Bourdina u mornarskoj majici oslikanog na odlomljenom komadu bunkera na normandijskoj plaži u »Ljudima i mjestima«). Jer film je to o jednoj velikoj umjetnici i njenom nasljeđu, čiji su najbolniji pasaži rezervirani za smrt njena muža Jacquesa Demyja. Iako autorica priznaje da nikad nije htjela zaustaviti vrijeme, već hodati s njime ruku pod ruku.

U »Panorami« je prikazan i najnoviji komad Argentinca Santiaga Loze »Kratka priča sa zelenog planeta« u kojemu jedan punašni trans (Romina Escobar) posjećuje patagonijski dom svoje netom preminule bake u društvu jednog geja i usamljene djevojke. Ispod njena kreveta otkrit će ulaz u podrum u kojem je ona skrivala izvanzemaljca u staklenom sarkofagu. Zato oni pokušavaju ispuniti njenu posljednju želju i vratiti aliena na mjesto na koje je pao na zemlju, vukući ga u kuferu prekrivenog kockama leda.

U Lozinu filmu nismo posve sigurni tko je veći alien, bakin E.T. ili trio njegovih spasitelja. Iako u Lozinu kvirovskom iščitavanju Spielberga, E.T. postaje neka vrsta McGuffina, koji je autoru potreban da bi istražio neke druge teme, sve se svodi na seriju iščašenih i nekoheretnih epizoda.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.