Za budućnost s ovom pulskom mladošću koja je stasala oko Festivala na svim poljima ne treba strepiti. Venecija, Cannes, Berlin, Pula, San Sebastian… svi zajedno u Europi, u koprodukcijama, suradnji i razmjeni. Lijepa ostavština za kraj jednog dugog bavljenja Festivalom. 

   – Festivalski sam »recidivist«. Imala sam sreću raditi u organizaciji krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, u vrijeme kad je Festival jugoslavenskog igranog filma bio u svom zenitu, a proteklih godina biti i na čelu organizacije Festivala igranog filma u Puli. Posebno me raduje što već kad kažemo 60. Pula svi znaju da je to Festival. I s velikim mirom u srcu mogu reći da se sve što smo, kao organizacijski tim, poduprti članovima Upravnog vijeća Ustanove, zamislili proteklih sedam godina, prije svega s organizacijske točke gledišta, u cijelosti se i manifestiralo. 

  Upravo se ispunjava i druga želja. Toliko očekivana digitalizacija. 

Petsto dana festivala

  Ipak, srpanj je onaj tradicionalni datum održavanja Festivala u terminu sredinom mjeseca koji se pokazao nekako najstabilnijim. S 60. ulazimo u Europu. Hoće li to imati utjecaja na njegov daljnji razvoj?

   – Pula, Istra i Hrvatska su u Europi otkad je i Europe, a filmovi su u Areni prikazivani i duže od šezdeset godina pa nam sve to govori da ono najvažnije, a to su filmovi, ne poznaju prepreke u vidu političke karte kontinenta na kojem živimo. Bogata hrvatska filmska produkcija, vrstan izbor europskog filma, brojna publika i dobra organizacije zalog su i jamstvo za budućnost Festivala, a niti jednog niti drugog u Puli posljednjih godina ne nedostaje. Upravo u godini u kojoj Hrvatska ulazi u Europsku uniju Festival je, zahvaljujući izboru europskog filma Europolis, ušao i u program MEDIA Europske unije. 

  Jednom, za 25. godišnjicu, zbrojili smo 207 festivalskih dana. Koliko ih se sada nakupilo za 60., s obzirom da su se termini također mijenjali. Mogao bi to biti broja veći od 420 dana.

   – Broj dana se upravo provjerava. Našalimo li se na trenutak s brojkama i ubrojimo li i 60. festival, a pritom uzmemo li u obzir i cjelokupan program, poput Kaštela koji je u posljednjih godina zadržao svoju tjednu formu, došli bismo do broja od 500 festivalskih dana. U tom smislu možemo reći da Festival ima i višemilijunsku publiku. 

  Bili ste uz Festival u raznim njegovim organizacijskim i upravnim mijenama. Koja su iskustva i koje su uspomene za vas najdojmljivije?

   – Festival ima, ako zatvorim oči, u meni dvojak asocijativni odjek: djeteta i srednjoškolke koja za rođendan iz godine u godinu dobiva kao poklon neprocjenjivu vrijednost – komplet karata za Festival, stepenište sredina desno do prolaza, te osobe koju melje festivalska organizacijska mašina. Prvi oblak donosi osjet pokreta, veliki broj ljudi slijeva se prema Areni; miris tijela koje se guraju na gornjem ulazu drio d’arena , nosi slobodu i opipljivu bezbrižnost, vatromet, zvijezde, drugi način života, zajedništvo: smijeh, zvižduk, pljesak. Mnogo kasnije preskakanje ograde, sjedenje na travi, gledanje filmova, ne gledanje filmova. 

Rotarova vizija

  – Prije svega, u sedam filmskih večeri, filmove u Areni 1954. gledalo je 37.000 gledatelja, a taj zabilježen podatak zadužio je budućnost Festivala igranog filma u Puli do danas. Ponosni smo da i 59 godina kasnije, Festival bez obzira na sve velike mijene koje su se od tada zbivale u audiovizualnoj tehnologiji, od pojave televizije, videa, kompjutora, još uvijek puni ne samo Arenu, već i Kaštel i ostala festivalska zbivanja. 

   Imala sam sreću poznavati Marijana Rotara, osebujnu osobu s velikom energijom, znanjem, znatiželjom, čovjeka s bezbroj ideja i što je izuzetno rijetko – snagom, hrabrošću i poštenjem da ideje ostvari. Upoznala sam ga dok sam radila u Kulturno-prosvjetnoj zajednici, a on je bio član Skupštine. Kad smo god razgovarali, učio me razmišljati o organizaciji na način da gledam odvijanje programa kao da se taj čas odvija, iz svih kutova, u trenutku kad ga osmišljavam. Posebice me učio kako se nositi kad tvoje djelo drugi doslovce prisvoje, danas bi rekli povrede autorska prava, a ipak se dvadesetak godina tom projektu svake godine radovati… 

   Naime, nikad imenovan direktorom, Rotar je zamislio, osmislio i organizirao, najprije 1953. reviju stranog filma, a od 24. do 30. lipnja 1954. prvu reviju domaćih filmova, i dugometražnih i kratkometražnih. Prepoznao je Arenu kao čudesno mjesto upravo stvoreno za film pod zvijezdama, ili kako je volio reći: Arena je jedna jedina! I on se, kao i mi danas, bez obzira na razvoj tehnologije, bavio problemima tehničkog opremanja Arene za filmske projekcije. 

  Čini mi se da smo i to imali u sloganu: Film pod kožom?

   – Naravno, Marijan Rotar je znao i da se organizacijom Festivala mogu baviti samo »zaraženi»– kako je volio reći. I to potvrđujem. Ove godine imam priliku po sedmi put organizirati Festival s dokazano dobrim i »zaraženim« timom, što se, vjerujem, prepoznaje tijekom cijele godine, na čemu sam im zahvalna. 

  Još je bilo »zaraženih« Puljana na odgovornim mjestima Festivala tijekom ovih šest desetljeća.

   – Gledajući unazad ne mogu nikako ne osjetiti prisutnost Martina Bizjaka, pedagoga, slikara, pisca, filmoznalca, a istovremeno i osobu velike snage i izuzetnog afiniteta za kulturu, suosnivača temeljnih kulturnih organizacija i manifestacija u Puli, direktora Festivala od kojeg sam naučila ono što sam imala i prilike pokazati od 2007. godine u svojstvu ravnateljice. Bizjak 1974./75. vraća Festival i organizacijski iz Beograda u Pulu, reformira, razvija i nanovo pozicionira Festival u zemlji i svijetu. Martin Bizjak bit će zabilježen i kao direktor s najdužim direktorskim stažem, okruglo 10 izdanja Festivala. 

  Od prekida do trijumfa

  Bilo je i žalosnih trenutaka – prekida nakon dugotrajne organizacije u nemirnim devedesetima?

   – Bila sam u dvorani INK-a kad je 38. festival 1991. godine prekinut, a 48. festival 2001., u vrijeme kad je Armando Debeljuh bio na čelu, pamtim po tomu što se uvodi međunarodni program koji je od 54. festivala 2007. definirao svoje prirodno okružje na pulskom Kaštelu. Od 54. festivala sam na čelu ustanove i posebno pamtim trenutak kad smo 18. srpnja 2008. proslavili 55. festival otvarajući vrata obnovljenog i suvremeno opremljenog kina Valli. Točno pet godina kasnije, vidimo da je kino, zahvaljujući dobrom programu, pedagoškom radu i broju gledatelja našlo svoje mjesto u pulskoj kulturi, a 56. smo pak Festival dočekali u lijepim i funkcionalno uređenim radnim prostorima na Giardinima, iznad kina. 

   Veseli me što Puljanke i Puljani, i oni najmlađi, mogu osim filmskih, posjećivati i brojne druge programe tijekom Festivala. Time smo održali ono obećanje da Pula petnaest dana diše s Festivalom. 

  Vremena nisu baš vesela, u najmanju ruku, no osjeća se da se oko 60. Festivala ipak nešto kreće. Vidimo nikada tako rano reklamiranje velikih sponzora koji najavljuju »obilnu trpezu«.

   – Festival se dobro pozicionirao i bez obzira što se u firmama bilježi zamjetno smanje budžeta za marketing, naša je suradnja sa sponzorima i ove godine dobra. S obzirom da je ovo jubilarni 60. Festival, posebno smo zahvalni kako partneru, tako i glavnom sponzoru i svim sponzorima, što su se dodatno potrudili oko suradnje koja se širi i povećava, na čemu smo im zahvalni. Mislim da je jedan od bitnih razloga to što smo se ovih proteklih šest manifestacija dokazali kao javna ustanova koja ne »potroši« sponzora, već zajedno s njim promišlja, a ugovoreno nastojimo obaviti najbolje što možemo. Dakle, »kuhamo« s Podravkom. 

  Žiri – domaći ili strani?

Za očekivati je ove godine ugledne goste, posebno one iz svijeta filma. Možete li nam otkriti bar neke želje, mogućnosti, najave…?

   – Još očekujemo potvrdu dolaska pa ćemo za koji tjedan, a 28 dana je još pred nama, objavit popis imena gostiju, a već možemo najaviti one koji su na neki način obilježili ovaj Festival: Božidarku Frait, Milenu Dravić, Ljubišu Samardžića, Veljka Bulajića, Lordana Zafranović, Gorana Paskaljevića, Srđana Karanovića, Gorana Markovića, Dejana Kosanovića… No, moram međutim iskreno reći da me obljetnice frustriraju. Ne postoji način da se pozove i zahvali svima koji to zaslužuju, a govorim o više stotina ljudi, onima koji su uložili puno rada, talenta, truda i ljubavi, svima koji su brižno tkali ovaj Festival i to me čini sjetnom. 

  Kompliment je ovom Festivalu i to što se posljednjih godina ne govori o njegovoj organizaciji, što je najbolji dokaza da ona funkcionira bez problema. Na neki način time je Festival izgubio jedno svoje godinama prepoznatljivo obilježje – nema skandala, nema Festivala. Kako to komentirate?

   – Prioritet je Festivala biti u funkciji i usluzi njegovih posjetitelja – oni su razlog dugovječnosti manifestacije – a potvrda dobre organizacije proizlazi upravo iz njezine »nevidljivosti«. Svaki organizator zna da to nije lako postići. Potrebno je puno truda, energije i diplomacije. Kada vam se čini da sve prolazi lako i tečno, onda znajte da iza toga stoji najintenzivniji rad. Iako marketinški nije »popularno« biti lišen skandala, osobito zbog takvih tematskih trendova u medijima, smatram da je Festival itekako percipiran kao reprezentativna manifestacija koja prvenstveno stavlja naglasak na filmske programe, s nacionalnom produkcijom na čelnom mjestu. 

   Naša jedina želja je vrlo skromna – vedro nebo. 

  Iz osobnog iskustva i rada oko i na Festivalu znam da su najbolje godine bile one kada je žirijem predsjedao netko iz vrha svjetske kinematografije, a to je običaj i u ostalih festivala, koji za sobom vuku i one medijske odjeke u svijetu. Zašto Pula na tome ne inzistira kao jedini pravi domaćin?

   – Žiri europskog programa činit će velika imena iz regije, poput glumačke zvijezde Nede Arnerić koja je ostavila traga i u hrvatskom filmu, nagrađivani slovenski redatelj Igor Šterk i također nagrađivani bosanskohercegovački redatelj Pjer Žalica. Što se Nacionalnog programa tiče, Festivalsko vijeće smatra da u Puli dostignuća hrvatskih filmaša treba vrednovati hrvatska filmska struka, te su zato u žiriju redatelj, scenarist i filmski kritičar Petar Krelja, producent Stanko Babić, glumica Gordana Gadžić, direktor fotografije Slobodan Trninić te redatelj i montažer Damir Čučić. 

  Kakva je suradnja s televizijama, posebno HRT-om koji je od prvih dana nezaobilazan faktor i sukreator, i nije li sada opet prilika pozvati sve goste, stare nove, da sa sobom u Pulu ponesu kao uspomenu, ali i kao dokumentaciju koja se nikad nije sakupljala na jednom mjestu, dio onoga što se ovdje prikazivalo?

  Mislim da nešto trebam ostaviti i idućoj ravnateljici, ravnatelju. No, vaše pitanje ustvari sadrži i sjajan prijedlog. Zamolit ćemo sve pozvane da donesu jedan djelić »svoje Pule« sa sobom na veliku feštu.