Za svako dijete bolje bi bilo da živi u obitelji. Nema djeteta u domu kome ne treba udomiteljstvo jer institucija nikada ne može zamijeniti obitelj. No važno je poticati kontakte s biološkim roditeljima i uvijek biti dostupni za sve informacije o djetetu
Svakom su djetetu riječi mama i tata čarobne. Velikoj većini one su – oni su kao »dobar dan«, bez pitanja i bez ikakvih dvojbi, logičan i običan dio života, pogotovo su bez tuge. Ali nekoj djeci, ne malom broju, roditelji su najveća čežnja. Sjećam se jednog davnog novinarskog zadatka o udomiteljstvu djece kada smo prenijeli iskustvo mladog bračnog para udomitelja. Prisjetili su se kako ih je u dječjem domu dočekao dječak kojem su kasnije postali udomitelji: imao je tada 4-5 godina i već je znao da njega posjećuju. Čekao je promatrajući dvorište doma kako bi ih vidio čim dođu, ali nije bio dovoljno brz i u dvorištu su im počela prilaziti druga djeca. Kad je to vidio, počeo je vikati: »Stanite, to su moji ljudi!«
Do prije osnivanja Udruge Damdom, udomitelji se u PGŽ-u međusobno nisu poznavali i potpuno su bili prepušteni sami sebi sa svim problemima. A u centrima za socijalnu skrb doživljavali su nas kao korisnike nekakvih usluga, a ne kao partnere. Teško smo kroz to prolazili, jer nama udomiteljima stalno treba podrška. Ali kada se krajem 2010. formirala udruga stvari su se počele mijenjati i danas je to sasvim druga priča. Danas imamo sigurnost da će nam netko pomoći ako dođe do kakvih teškoća, jer netko će dobiti dijete s velikim problemima ili će se problemi javiti, i udomitelj mora biti pripremljen i mora znati gdje u svakom trenutku može tražiti pomoć i savjet. Prije se znalo događati da dijete živi u udomiteljskoj obitelji godinama, a da ni njega ni tu obitelj nitko ne pita ni kako su. Sada udomitelj više nije sam. Danas smo dobro organizirani, danas smo mreža. Mi udomitelji smo jedni drugima pomoć i podrška, za nas je tu i Centar za pružanje usluga u zajednici Izvor, a postoji i dežurni socijalni radnik, kaže Claudija Juranić Klarić.
Obiteljski kontekst
U zadnjih nekoliko godina se udomiteljstvo djece u Primorsko-goranskoj županiji konačno pomaklo s desetljetnog statusa quo. Godine 2006. bilo je samo 10 udomiteljskih obitelji, a koncem 2013. takvih je nesrodničkih obitelji 27 i u njima odrasta 30-tak djece. U šest mjeseci ove godine licencu je dobilo još sedam obitelji, dok je u procesu edukacije sada novih osam potencijalnih udomitelja. S druge strane, u tri ovdašnja dječja doma – u lovranskom i njegovoj riječkoj podružnici, u Selcu i Novom Vinodolskom – broj djece je zadnjih godina smanjen za vjerojatno dvije trećine i sada u njima živi oko 66-ero djece.
– Za svako dijete bolje bi bilo da živi u obitelji. Nema djeteta u domu kome ne treba udomiteljstvo, poručuju ravnatelj Dječjeg doma Izvor Selce Nikica Sečen i psihologinja ovog doma Hana Rižovski Delogu, stručnjaci koji u prostoru Obiteljskog centra PGŽ-a u Rijeci djeluju kao stručni servis udomiteljima. Do toga je došlo zahvaljujući transformaciji koju zadnjih pet godina provodi ovaj dom polako postajući Centar za pružanje usluga u zajednici.
S druge strane, povećanje broja udomiteljskih obitelji – iako o tome egzaktno može reći samo neko istraživanje – rezultat je više toga. Prije svega: dugogodišnjih javnih istupa Doma Izvor s argumentima zašto ustanove nisu dobro mjesto odrastanja djece, poneka kampanja sustava socijalne skrbi, a posebno rad Udruge udomitelja djece Damdom. Osnovana prije par godina, Udruga je izlazeći u javnost s osobnim i obiteljskim iskustvima mnogima pomogla donijeti plemenitu odluku za udomljivanje nekog djeteta.
Udomitelji na području PGŽ-a očekuju da se gradovi i općine dogovore da djeci u udomiteljstvu osiguraju neke »povlastice«, u svim lokalnim zajednicama jednake: besplatan boravak u jaslicama i vrtiću, besplatnu marendu i produženi boravak u školi, besplatan školski autobusni prijevoz. U nekim mjestima, neke od tih socijalnih podrški već postoje, no u mnogima ne postoji nikakva podrška.
Kasnije je sve pjesma
Predsjednica Damdoma Claudija Juranić Klarić koja je sa svojom obitelji udomiteljica dva dječaka, ne malo je puta pokazala – kao i mnogi udomitelji koji su javno istupali – kako za djecu koja ne mogu živjeti sa svojim roditeljima udomiteljstvo znači istinski dom i obitelj, odnos roditelj – dijete. Pitali smo je što će biti kada dječaci koje udomljuje završe školovanje i službena skrb prestane. I odgovara riječima 12-godišnjaka kojem je udomiteljica već osam godina: da želi postati arhitekt i planira na njihovoj kući sebi dograditi kat. Sve to govori o odnosima u toj obitelji koja ima i troje svoje već odrasle djece.
– Naša udomljena djeca će se iz naše obitelji oženiti, opremiti za život i vraćati se, kako to čine i naša biološka djeca. Takav je običaj u našoj obitelji i mislim da je to normalno. Ovdje odrastaju i naš dom će uvijek biti i njihov dom, kaže Juranić Klarić.
A njezin suprug Drago Klarić kratko će:
Udomiteljstvo djece u sustavu socijalne skrbi – smatraju i udomitelji i struka – još nije dostatno uređeno. Zato su udruge udomitelja i od predsjednika države Ive Josipovića tražile da ih podrži u prijedlogu da se udomiteljstvo profesionalizira. Osim toga, na razini države još ne postoji registar udomitelja.
– Kad se prođe one prve dane – koji su kao kad dobijete prinovu u obitelj pa se sve promijeni – onda je sve kasnije pjesma. A kad dobijete dijete od 10 godina, onda je to posebna priča, ali dobra priča.
Važna komunikacija
– I naša udomljena djeca zovu nas mama i tata jer je to naša funkcija. Ja radim sve što radi jedna mama: kuham, peglam, čistim, učim, saslušam, podrška sam, odgajam, vozim na treninge… Naravno da oni svoje biološke mame zovu mama i naravno da im mi uvijek na prvo mjesto stavljamo poštovanje prema njihovoj mami, prema roditeljima, jer smatramo da je to izuzetno važno za njihov razvoj. Oni trebaju znati da njihova mama možda nije mogla ili nije znala ili je bila spriječena biti njihova mama, ali da je izuzetno važna u njihovim životima, jer ih je rodila. Potičemo kontakte s biološkim roditeljima i uvijek smo im dostupni za sve informacije o djetetu, a kako će se to jednog dana razviti to nitko ne može znati, kaže Juranić Klarić.
Udomitelji za svako dijete primaju naknadu – 2.000 kuna mjesečno za dijete koje je školarac, a za dijete predškolske dobi 1.800 kuna. Sam udomitelj prima naknadu od 500 kuna mjesečno za jedno dijete, a ako udomljuje više djece, najviše troje, 400 kuna po djetetu. S druge strane, smještaj djeteta u domu država plaća 3 puta više nego u udomiteljskoj obitelji, ovisno od doma do doma, a vjerojatno i više od 6.000 kuna mjesečno. Istovremeno, socijalno ugroženo dijete koje živi u svojoj obitelji mjesečno prima, odnosno njegova obitelj za njega u sumi zajamčene minimalne naknade, 320 kuna državne pomoći.
Psihologinju Hanu Rižovski Delogu pitamo o dobrobiti udomiteljstva.
– Obiteljski kontekst je sam po sebi tretmanski u svakom smislu. Nema usluge koju može pružiti bilo koja institucija bolje od kvalitetne udomiteljske obitelji, što znači i da ta obitelj cijelo vrijeme ima podršku u onome što radi. A stručna pomoć djetetu, ako je potrebna, može se pružiti i u udomiteljskoj obitelji, tumači psihologinja.
Socijalna mreža
Pitamo i zašto je udomiteljstvo dobro i za budućnost djeteta.
Kontakti udomljene djece s biološkim roditeljima su najveći strah, najveći izvor nejasnoća i pitanja budućih udomitelja. Dužnost udomitelja je omogućiti djetetu kontakt s njegovim biološkim roditeljem i nije dobro ne održavati taj kontakt bez obzira na to kako dijete u nekim trenutku razmišlja o svojim roditeljima. U nekim razvojnim fazama potrage za svojim identitetom vrlo je važno da znaju tko su im roditelji. Osim toga, u različitim razdobljima života će se njihov odnos prema roditelju mijenjati, a onemogućavanje kontakata stvara kod djece mogućnost da samo maštaju i idealiziraju svoje roditelje, i muče se s tim. Jednostavno, kao i u svim drugim situacijama u životu, treba biti iskren. Zato je udomiteljstvo pošten odnos u kojem se jasno zna tko je tko, kaže Rižovski Delogu.
– Sve je drugačije u razvoju djeteta koje je odraslo u udomiteljskoj obitelji i djeteta koje je odraslo u instituciji. Osim toga, za odraslo dijete kad napušta udomiteljsku obitelj jako je bitno da je stvorilo socijalnu mrežu u toj obitelji, u mjestu gdje živi – da tamo ima prijatelje, susjede, širu zajednicu koju poznaje, da su stvoreni neki preduvjeti da će i dalje imati socijalnu podršku, da će lakše naći posao. Udomitelji na našem području su kvalitetni udomitelji i prate tu djecu i dalje, počev od toga da im nađu posao. Jednostavno, socijalna mreža djeteta je posljednica resursa obitelji. A kad su djeca u domu, npr. u Selcu kad imate 40 djece i pokušate ih zaposliti – pa gdje? U domu su djeca usmjerena i vezana jedna za druge, dok u udomiteljskoj obitelji, kao u svakoj obitelji, imaju puno širu socijalnu mrežu. Uče stvarati odnose, i partnerske i prijateljske i poslovne, jer obitelj je sasvim drukčiji kontekst za njihov razvoj koji najviše dolazi do izražaja upravo kad trebaju izaći iz skrbi. Mislim da su tu u velikoj prednosti u odnosu na djecu koja odrastaju u domu, tumači naša sugovornica.
Važno je i pitanje tko su djeca koju centri za socijalnu skrb s odlukama suda smještaju u domove. Rižovski Delogu kaže da je danas u domovima, i to na više godina, smješteno sve više djece koja su žrtve lošeg razvoda svojih roditelja – da su ta djeca nova u sustavu.
Najviše udomitelja u PGŽ-u ima u Rijeci, riječkom prstenu i na Liburniji. U Gorskom kotaru je troje udomitelja, dok ni na jednom sjevernojadranskom otoku nema ni jedne udomiteljske obitelji.
– Ali najčešće su u domovima djeca obitelji koje su već dugo u sustavu socijalne skrbi i kod kojih određene mjere nisu donijele promjene pa su djeca zato iz obitelji izdvojena. Također, često se radi o obiteljima u kojima su jedan ili oba roditelja na neki način psihički stradali, bilo da se radi o bolesti ovisnosti ili o drugim bolestima. Vrlo rijetko u dom dođe neko dijete čija obitelj već nije u sustavu – ove godine npr. imali smo dijete koje je zbog deložacije obitelji smješteno u dom, a čija obitelj nikad ranije nije bila u sustavu socijalne skrbi, sumira Rižovski Delogu.
Arhaična pomoć
Ravnatelju Sečenu postavljamo desetljećima isto logično pitanje: je li sustav socijalne skrbi stvarno počeo raditi s obiteljima djece kako bi ih se eventualno roditeljima moglo vratiti.
– Nije počeo. I zato je Centar za podršku u zajednici – u koji se transformira naš dom – s poludnevnim boravkom za djecu iz rizičnih obitelji i zamišljen kao program koji bi sprečavao izdvajanje djece iz obitelji i prevenciju razvoja nekih problema u ponašanju te djece, te da bi se osnažilo roditelje u njihovoj roditeljskoj ulozi. U Domu u Selcu sada u tom tretmanu imamo 25 djece i rezultati su dobri. Istovremeno, ne ukidamo, nego smanjujemo kapacitet stalnog smještaja u domu. Zamišljeno je da smještaj djece u domu ili zajedničkom stanovanju nikada ne bude dugotrajan, da bude prijelazno razdoblje u kojem bi se trebale dogoditi promjene u biološkoj obitelji djeteta – takve da se dijete može vratiti, ili da to bude prijelazno razdoblje do smještaja u udomiteljsku obitelj. Tako je zamišljeno, ali znamo da to ovisi o puno faktora. Sada naš dom ima dečka od 19 godina koji je kod nas došao s 3 godine.
Dom nije obitelj
