Srijeda, 23. srpnja 2014.
Pisac, sociolog i autor »Ljubavologije«

Bruno Šimleša: Romantični mitovi su nam zakomplicirali život, koncept srodnih duša je promašaj

Bruno Šimleša
Bruno Šimleša
Autor: Zoran Angeleski
Objavljeno: 11. kolovoza 2011. u 8:07

Ako ćemo prema pravilima konzervativnog dijela društva voditi svoj život, nema apsolutno nikakve šanse da budemo sretni

Bruno Šimleša, pisac, urednik duhovne literature u izdavačkoj kući V.B.Z. i voditelj tečajeva na kojima se uči voljeti i spoznavati istinu - sebe. Suprug je i otac male djevojčice. Ovaj 32-godišnji sociolog po struci dosad je napisao šest knjiga: »Hvala ti, ljubavi«, zbirku pjesama »Osluškujući podne«, »Savršenstvo kreacije«, »Sudbina duše«, »Škola života«, a nedavno svježe i odlično prodavanu »Ljubavologiju«, u izdanju Naklade Ljevak.

  - Volim život i volim to što me danas tjera na veličanstvenost. Više mi ne dopušta osrednjost i zato ga obožavam. Živim intenzivno, strastveno i izuzetno sretno i taj osjećaj sreće me nije napustio zadnjih osam, devet godina. Svake sekunde, svakog dana sam osjećao da sam sveto stvorenje koje voli svoj život, kaže Šimleša, koji je jedan od rijetkih koji javni prostor zasipa velikim količinama dobre energije, radosti i optimizma. U novoj knjizi »Ljubavologija« - bilo da je riječ o partnerskoj ljubavi ili obiteljskim, prijateljskim i poslovnim odnosima - autor upozorava na zablude i pogrešna očekivanja koja namećemo jedni drugima, ali predlaže i rješenja koja će vratiti povjerenje i zadovoljstvo. U knjizi navodi čak 15 zabluda o partnerskoj ljubavi.

 Složit ćete se da je teško govoriti o ljubavi pozitivno, a da se ne zapadne u patetiku ili frazeologiju. Stoga ću razgovor početi, uvjetno rečeno, negativistički. Bez vrijeđanja, jer znam da ste, kao i ja, uvjereni u to da Vas supruga ne bi prevarila - biste li oprostili bračnom partneru nevjeru?

  - Doista je teško govoriti o ljubavi bez patetike, ali nikako nije nemoguće i svakako ima smisla. Ljubav je središnja kategorija našeg života pa taj razgovor, ali i življenje u skladu s ljubavlju, smatram najsmislenijom mogućom radnjom. Što se tiče Vašeg pitanja, iskreno, ne znam. Svakako nemam unaprijed spreman odgovor jer bih prvo trebao vidjeti koje su sve okolnosti dovele do prevare.

Tisuće slomljenih srca

 Sigurno Vam kritičari spominju godine te da tako mladi nemate iskustva podučavati o ljubavi. Što takvima kažete? Koliko je nova knjiga utemeljena na znanstvenom istraživanju iskustva parova, kojih i po kojoj metodologiji?

  - Navikao sam se već na komentar u vezi s mojim godinama jer ga slušam već deset godina; otkad sam objavio prvu knjigu. I razumijem ga. Razumijem da je mnogima nepojmljivo da im mlađa osoba ima nešto smisleno za reći o ljubavi jer smatraju da nema dovoljno životnog iskustva. A ja znam da ga imam. Počeo sam ga skupljati jako rano, mukotrpno učio na svojim i tuđim greškama (uvijek sam smatrao da je mudro učiti i na tuđim greškama, kao i na uspjesima), a zadnjih deset godina sam u svakodnevnom kontaktu s velikim brojem ljudi pa sam doista prošao kroz sve što možete zamisliti.

Mislim da vrlo dobro razumijem što se događa u razvodu jer sam prošao kroz nekoliko stotina razvoda kroz iskrene razgovore s drugima. Proživio sam nekoliko tisuća slomljenih srca, prevara, udaja, izvrsnih uspjeha svih mogućih vrsta, gubitaka dragih osoba, razbijanja osjećaja krivnje, ili stvaranje osjećaja zahvalnosti. Kad kroz sve to prođete s nekoliko tisuća ljudi, možete steći vrlo dobar uvid u prirodu svih tih fenomena. Ni na koji način se ne smatram posebnijim ili vrednijim od drugih; samo sam malo ranije krenuo u nemilosrdnu potragu za odgovorima te imao čast da i drugima budem povremeni životni suputnik u ključnim životnim trenucima pa sam tako razvijao i svoje stavove o svemu najbitnijem u životu.

Život nije crno-bijel, pa prije no što donesem sud o nekom događaju, volim se barem potruditi razumjeti sve faktore koji su doveli do toga. Mislim da je moguće da se u našem odnosu pojavi neka treća osoba koja će nas zanimati, ali smo si moja supruga i ja obećali da ćemo probleme u vezi rješavati u vezi. Dovođenje treće osobe u vezu nije baš mudra ideja. Dakle, mislim da nam se to danas jednostavno ne može dogoditi jer smo dovoljno odgovorni i prema sebi (jer smo i sebi obećali da ćemo poštivati našu vezu) i jedno prema drugome, pa ćemo, čak i ako se pojave, probleme rješavati bez uplitanja treće osobe.
   

Prevara se ne može zaboraviti, ni ne treba

Kad sam o nevjeri pitao jednu kolegicu, rekla mi je: "Ovisi. Teoretski, ne bih oprostila, a opet praktički, ne znam, ovisi o pozadini odnosa mene i onog koji me prevario; je li mu žao, je li mu to prvi put ili je toga bilo više". Druga kolegica, koja je doživjela da je partner prevari, kaže mi: "Nema oprosta jer kad se jednom odlomi kruh, ne može više biti cijeli. Uvijek je ta rana prisutna u tebi i uvijek je tu sumnja. Oprostila sam mu i opet je ponovio". Je li moguće preboljeti nevjeru?

  - Svakako nije jednostavno preboljeti prevaru i o tome pišem mnogo u knjizi. Smatram da je to bitna tema jer je prevara sveprisutna. Bitno je o tome pisati bez osuđivanja i moraliziranja jer nitko zdrav ne nanosi bol sebi i drugima iz zloće, već iz neznanja, tako da bi nam svima trebao biti cilj prvo razumjeti što je dovelo do prevare, a tek onda donijeti zaključak.

sim1

 Uglavnom, prevaru je moguće preboljeti ako su zadovoljena dva faktora - ako riješimo one probleme koji su postojali u vezi i prije ulaženja treće osobe u vezu (jer se treća osoba pojavljuje samo ako joj dvije osobe koje jesu u vezi ostave dovoljno prostora) te ako osoba koja je počinila prevaru preuzme odgovornost za svoj postupak kojim je iznevjerila i partnera i sebe te ako iskoristi to iskustvo da nauči nešto iz njega i promijeni se. Oba faktora su izuzetno velik zalogaj i rijetko se poklope. Zaboraviti se ne može, ni ne treba. Čak i ako se potrudimo gurnuti to ispod tepiha, naše će srce to pamtiti i jednostavno moramo tu bol iskoristiti za rast nas kao osoba i nas kao para - to je jedini način da uistinu prebolimo prevaru.

   Zna se čuti da svatko ima svoju srodnu dušu. Još je Aristofan davno ispričao priču o dvije polovice koje se sudbinski nalaze i spajaju u jednu cjelinu. No, nije li smiješno govoriti o srodnoj duši kad, recimo, muškarac, među tri i pol milijardi žena na svijetu, najčešće upozna svoju izabranicu u kvartu, srednjoj školi, diskoteci, studentskom domu; dakle u krugu od dva-tri kilometra?

  - Mnogi romantični mitovi su nam itekako zakomplicirali život pa tako i taj o srodnim dušama. Činjenica jest da najčešće završimo s nekim iz okolice, ali to nije najveći problem koji imam s konceptom srodnih duša. Smatram ga promašenim iz čistog razloga što nije uloga drugih da nas učine cjelovitima i potpunima. To je naša uloga, a drugi su tu da nam uljepšaju i oplemene životno putovanje, dok je stvaranje osjećaja potpunosti i smislenosti naša i samo naša zadaća.

Problem s tim konceptom je i u tome što onda prema njemu ocjenjujemo svoj ljubavni život. Ako smo u zadovoljavajućoj vezi, onda smatramo da imamo uspješan ljubavni život, a ako nismo, onda smatramo da uopće nemamo ljubavni život, što je stravično pogrešno! Jedna od najbogatijih osoba koje znam trenutno nije u partnerskom odnosu, a svejedno ima izuzetno bogat ljubavni život zato što istinski voli sebe, svoje prijatelje, pisanje, otkrivanje odgovora, dosljednost… i stvarno je smatram izuzetno bogatom i uspješnom u ljubavi.
   

Kad postanemo olupina ni sami ne znamo tko smo

Naglašavate da smo jedina srodna duša koju svatko od nas ima - mi sami. U čemu je razlika između bešćutne sebičnosti i ljubavi prema sebi?

  - Svakako postoji velika razlika i nikako se ne zalažem za sebičnost, samoživost, prepotentnost i mišljenje isključivo na sebe. Ali se zalažem za mišljenje prvenstveno na sebe kako bismo mogli zadovoljiti svoje osnovne potrebe i onda drugima dati ono najljepše od sebe. Mislim da svatko od nas ima primarnu odgovornost prema sebi pa tek onda prema svima drugima. Moja je odgovornost biti što brunastiji, što više voljeti sebe i život jer ću tako drugima moći dati najljepše od sebe. Kad druge uvijek stavljamo ispred sebe, nakon nekog vremena postanemo olupina i više ni sami ne znamo tko smo, a tada ni drugi ne mogu dobiti ono najdragocjenije od nas.

   Ističete u svojoj novoj knjizi da je jedna od najpogubnijih zabluda ona da u braku, iako je loš, treba ostati zbog djece. Tvrdite da ostankom u takvom braku našoj djeci šaljemo poruku da ne vjerujemo u ljubav i da oni ne bi u nju trebali vjerovati. Kako da žena u našim nezahvalnim društvenim okolnostima nadraste patrijarhalne tradicionalne odnose i njen opravdan strah da će bez muža teško moći normalno živjeti, i financijski, a i pod ogromnim pritiskom okoline, prije svega obitelji?

  - I mnogi muškarci često ostaju u lošem braku bez budućnosti zbog djece iako treba konstatirati da se na to češće odlučuju žene. Svjestan sam da to nije jednostavan izbor i svakako sam svjestan koliko razvod pogađa djecu, ali sam itekako svjestan i kakve im toksične poruke o životu i ljubavi šaljemo ostankom u takvoj vezi.

U uspješnim vezama seks ne bi smio biti jedini način razmjenjivanja strasti. Mislim da je jednako bitno da svom partneru želite i možete strastveno prepričati neki doživljaj i da on osjeti i sudjeluje u toj vašoj strasti. Jednako je bitno da strastveno dijelite neka uvjerenja. Strast se ne bi trebala pojavljivati samo u spavaćoj sobi, nego u našim očima, srcu i želucu pa onda i u svim područjima života.

Razumijem da je teško razmišljati o tome kakve im poruke šaljemo o životu ako nismo sigurni da ćemo odlaskom iz veze imati dovoljno novaca za život, za puko preživljavanje, ali onda je na nama da se barem potrudimo razviti vještine koje nam mogu pomoći da se bolje snađemo. Možemo se doškolovati, vidjeti koje sve vještine možemo unovčiti, vidjeti mogu li nam privremeno pomoći neke institucije… Ako danas nismo spremni za promjenu, treba se barem potruditi stvoriti bolje sutra. I za sebe i za svoju djecu.

  A što se tiče osude okoline… Točno je da će konzervativni dio okoline inzistirati na ostanku u braku bez obzira na sve, ali ako ćemo prema pravilima tog dijela društva voditi svoj život, nema apsolutno nikakve šanse da budemo sretni. Svi razumni ljudi iz naše okoline žele da smo sretni. Ako jesmo u lošem braku bez budućnosti i ako jesmo pokušali sve što smo mogli da ga poboljšamo, svi razumni ljudi će podržati našu odluku, a nerazumni… Njih ionako ne treba slušati.
   

Ako skrivate sebe pred supružnikom, taj brak nije svet

Jeste li zbog tih stavova o poželjnom napuštanju »svetog« braka doživjeli kritike iz crkvenih krugova?

  - Naravno, i ne samo zbog toga. Smatram da je brak svet ako mu ljudi koji jesu u braku daju svetost. Svakako nije svet sam po sebi i svakako nema vrijednost sam po sebi. Mi mu je dajemo ili ne dajemo. Ako ne poštujete svog supružnika, ako ste zadnji iskreni razgovor s njim imali prije pet godina, ako skrivate sebe pred njim, onda taj brak nije svet jer nema veze s ljubavlju.

  Naravno, razišao sam se s Crkvom i u brojnim drugim temama. Iako poštujem svakog iskrenog vjernika koji živi u skladu sa životno afirmativnim vrijednostima svoje vjere, slobodno se može reći da nisam oduševljen Crkvom kao institucijom. Nikako se ne mogu složiti da je propagiranje apstinencije smislenije od edukacije. Smatram da nema smisla ograničiti pokušaje umjetne oplodnje. Stravično mi je kako su skrivali pedofile u svojim redovima i time omogućavali nove žrtve, smatram da je moja ljubav prema supruzi jednako normalna i zdrava kao ljubav dvije moje prijateljice ili dvojice prijatelja, smatram da relativno raskošnim životom šalju sasvim pogrešnu poruku koja se razlikuje od one izvorne kršćanske… Uglavnom, cijenim vjeru, Crkvu baš i ne.

  Tvrdite da su za kreiranje istinskog ljubavnog odnosa ključna tri faktora - ravnoteža davanja i primanja ljepote, visok stupanj kompatibilnosti i iskrenost. Koliko je bitna ljepota, a koliko sličan svjetonazor?

  - Ako se misli na vanjsku ljepotu, ona je bitna samo na početku veze jer će nas više privući ljudi koji ugodnije izgledaju. Dakle, za inicijalno privlačenje je bitan vanjski izgled, ali za stvaranje stvarne ljubavi on postaje potpuno nebitan. Za ljubav je bitno da znamo tko smo i da cijenimo, odnosno volimo sebe te da smo kompatibilni za svojim partnerom, odnosno da imamo slična uvjerenja. Onda i iskrenost te ravnopravnost dolaze spontano.
   

Nije pametno okrivljavati roditelje

U knjizi pišete o tome da je pogrešno očekivati da vam roditelji pruže ljubav. Možete li pojasniti tu tezu?

  - Prvo treba reći da ima roditelja koji znaju voljeti svoju djecu i da skoro svi roditelji žele voljeti svoju djecu. No, činjenica jest da ta želja često nije dovoljna. Stvarna ljubav prema djeci podrazumijeva da nas roditelji prihvaćaju takve kakvi jesmo, da nas znaju voljeti takve kakvi jesmo, da nas pripremaju za život, umjesto da nas skrivaju od života, da nas ne osuđuju, da ne uvjetuju svoju ljubav…

Ako pogledamo istini u oči, svjesni smo da se to događa u malom broju slučajeva. Naravno, nije mudro vječno okrivljavati roditelje za ono što nam nisu mogli, ali ni trebali dati, već je cilj da sami to stvorimo. Dok god okrivljujemo njih, ne trošimo pametno vrijeme jer nije poanta naći krivca, nego rješenje, a u ovom slučaju se ono skriva u tome da sami sebi postanemo idealan roditelj - da naučimo sami sebe prihvatiti i voljeti takve kakvi jesmo, imati dovoljno razumijevanja i strpljenja i tolerancije za sebe… Tako ćemo i od roditelja moći imati realna očekivanja. Ljubav, nažalost, često nije među tim realnim očekivanjima.

  Može li ljubavna veza biti uspješna bez uspješne seksualne veze?

  - Ne, jer je seks bitan za vezu. Njime komuniciramo i dijelimo svoju intimu i strasti. No, treba naglasiti dvije stvari. Prvo, uspješan seksualni život ne izgleda isto za sve parove. Neki ljudi imaju slabiji libido, i to ne mora biti nikakav problem, pod uvjetom da to vrijedi i za vašeg partnera. Nema se smisla uspoređivati s drugima jer za njih vrijede njihova pravila. I druga, još bitnija stvar, u uspješnim vezama seks ne bi smio biti jedini način razmjenjivanja strasti.

 Mislim da je jednako bitno da svom partneru želite i možete strastveno prepričati neki doživljaj i da on osjeti i sudjeluje u toj vašoj strasti. Jednako je bitno da strastveno dijelite neka uvjerenja. Strast se ne bi trebala pojavljivati samo u spavaćoj sobi, nego u našim očima, srcu i želucu pa onda i u svim područjima života.

  Je li moguća bezuvjetna ljubav među partnerima i zašto se na tome inzistira? Je li odnos majke prema djetetu uistinu odnos bezuvjetne ljubavi?

  - Moguća je izuzetno rijetko. Iako sam svjestan posebnosti majčinske ljubavi, nikako ne mogu tvrditi da sve majke, pa čak ni većina majki, bezuvjetno voli svoju djecu, iako ne sumnjam da to žele. No, ako ne znaju voljeti sebe ni život, sigurno neće znati ni bezuvjetno voljeti svoju djecu. Svakako je moguće da će htjeti najbolje za svoju djecu i svakako ne dovodim u pitanje njihovu dobru namjeru, ali ljubav nije samo stvar namjere, nego i duhovne, odnosno životne zrelosti! Znati voljeti je najveći životni podvig!

   Ima li ljubav rok trajanja?

  - Iluzije o ljubavi imaju, ljubav sama nikako nema!

  Gabi Novak pjevala je "Što je ljubav". Valjda nema nezahvalnijeg pitanja. Kako biste je Vi definirali?

  - Ljubav doživljavam kao ariju svjesnosti! Iako je zapravo mogu izvrsno definirati tek svojim srcem i djelima. Kad je živimo, onda su riječi manje bitne. A kad je ne živimo, onda je ni ne znamo definirati!

Komentari

1
Morate biti prijavljeni ako želite ostaviti komentar. Prijavi se / Registriraj se
  • Legolas iz Gospodara prstenova
    Legolas iz Gospodara prstenova   Objavljeno: 24. kolovoza 2011. u 16:02

    Ne mislim ništa loše o ovom dečku. Dapače. U moru gadljivosti koje nam svakodnevno serviraju domaći mediji i `ugledni pisci`, Šimlešina kamilica (ali ipak samo kamilica), dođe kao dobro došlo osviježenje.