Kako raspravljati o programima, kada programa nema

Tko god pobijedi na izborima slijedi nam novo tapkanje u kulturnom mraku

Davor Mandić

Na nedavno održanom okruglom stolu vodeće političke stranke pokazale su potpuno nerazumijevanje i diletantizam, a da se o suvremenim kulturnim teorijama i ne govori



Ako se po jutru dan poznaje, onda se nad hrvatskom kulturom nadvio takav crni oblak iz kojeg, čini mi se, neće pasti ništa lijepo.


Pod jutrom ovdje se misli na okrugli stol koji je prošli tjedan organizirao Hrvatski centar P.E.N.-a o kulturnim politikama i strategijama političkih stranaka uoči skorih parlamentarnih izbora, a pod crnim oblakom na vjerojatne još četiri godine nesreće. Ako je dakle budućnost hrvatske kulture ono što je prezentirano u vili Arko na Gornjem gradu, onda ću javno promijeniti profesiju i početi pratiti Sabor. Tamo barem klaunovi ne nose maske ljudskih lica. 


Prvo da pogledamo tko se odazvao na raspravu od parlamentarnih i izvanparlamentarnih stranaka. Nominalno to su bili SDP, HDZ, HSLS i HSU, što je u startu predsjednica P.E.N.-a Nadežda Čačinović, blaga kakva je, prozvala nezadovoljavajućim. No mislila je zapravo na katastrofu.




Kažem nominalno, jer SDP je predstavljao bivši ministar kulture Antun Vujić, koji se uglavnom gubio u komparacijama usamljenog otoka svojeg mandata sa svim onim HDZ-ovim mandatima. Vujić pritom nije, neki bi rekli na sreću, pokazivao jake ambicije da ponovno zasjedne u tu fotelju, jer niti je bilo programa, niti je bilo strategije, tek nešto samohvale uz pokoje zrnce samokritike.


Rekla i otišla  


Opet kažem nominalno, jer je drugi glavni pol hrvatskog stranačkog političkog života – HDZ – predstavljala Sunčana Glavak, saborska zastupnica s nekim titulama koje nam znače kao počasni doktorati Emira Nemanje Kusturice.


Nje će se neki sjećati kao nikad dostupne glasnogovornice Biškupićevog Ministarstva kulture. Zato možemo i zamisliti razgovor u središnjici nakon što ih je tamo neka dosadna filozofkinja zatrpala pozivima s P.E.N.-ovim logom u zaglavlju.


  – To moramo, jel? – pita zamjenik predsjednika glavnog pododbora središnjeg ureda za distribuciju poziva.   – Da – kratak je bio predsjednik.   – Ali nemamo koga tamo poslat – bojažljivo će zamjenik: – Onaj Mesić se odmetnuo, nismo više sigurni ni da li je član.   – Uf – zabrinuto će predsjednik, ali vrlo brzo mu sine: – Pa šta mi nemamo onu, onu, kako se zove ona ambiciozna bivša glasnogovornica onog kako se zove, Ministarstva kulture?   – Mislite na Sunčanu Glavak – podsjeti ga gotovo sretni zamjenik.   – E, da, ona je pit bull, ona će to sredit.

Zamišljeno, učinjeno. Glavak je došla, rekla i otišla. A što je rekla, bog bi ga znao. Palamudila je nešto o ostvarenim programima, nevidljivim strategijama i planovima, brdima i dolinama nekih timova koji u nekim tajnim odajama spremaju čudesne strateške planove koje će valjda predstaviti poslije izbora, koje misle osvojiti maglom ili čime. Jer na moje jednostavno pitanje da barem predstavi taj tim koji radi na toj strategiji, ako neće već njene barem osnovne smjernice, pogubila se kao Jadranka pred Englezom.


Glas razuma  


 


SDP: 0, HDZ: 0. Ostaju nam dakle HSLS i HSU. E sad tek počinje show.


Kad je Dorica Nikolić zasjela za govornicu, okupljeni, 15-ak kulturnjaka i pokoji nevoljni novinar, pogledavali su se u čudu, kao da su pred njima uskrsnula Zločesta djeca i imaju skeč o nacionalnim identitetima koji se gube u EU, o paškoj čipki, ugroženim dijalektima, političarima koji ne znaju izgovoriti prezime predsjednika Europske komisije i mozart kuglama.


Jedini glas razuma u cijeloj toj kakofoniji besmisla bila je glasnogovornica HSU-a Branka Valentić, koja je okupljenima ukratko, u glavu, rekla da ona ovdje nije došla predstavljati kulturnu strategiju HSU-a, jer oni na pameti imaju drugih stvari koje tište milijun i 200 tisuća umirovljenika, već da je došla čuti što to dvije glavne parlamentarne stranke imaju ponuditi i njima, čiji je prosjek godina 57, koji su dakle itekako sposobni participirati, odnosno pratiti kulturna događanja. To, na njenu i našu žalost, nije doživjela.


A kad je u nastavku rasprave koja je ponudila, mora se reći, i nešto suvislih teza pametnih ljudi, Zvonko Maković počeo histerično, kao malo hiperaktivno egocentrično derište, lupati po stolu i ulaznim vratima jer se Snježana Banović usudila dvaput prekinuti njegovo velevažno izlaganje – igrokaz je postao potpun.


Godot je stigao, falio nam je još samo Veliki Meštar Sviju Hulja da povuče koji konac i pošalje nas sve skupa u vječnost.


I dobro je Seid Serdrević rekao da se ne može raspravljati o programu ako programa nema. A programa nije bilo ni u tragovima.


Snježana Banović i Milan Živković ponudili su neka zanimljiva razmišljanja o mogućim smjerovima promišljanja kulturnih strategija, Daniela Jelinčić predstavila je neke dijelove strategije zagrebačkog SDP-a, koja uključuje i neke mnogima posve nove termine poput evaluacije, ali sve je to premalo podsjetimo li se da smo u predizbornoj godini i da bi programi već trebali biti kudikamo gotovi, promišljeni, raspravljeni.


Ovako ostaje samo gorak okus diletantizma i pasatizma u političkim strankama, potpuno nerazumijevanje terminologije, a da se o suvremenim kulturnim teorijama i ne govori, i naznaka novog četverogodišnjeg tapkanja u kulturnom mraku, u vrijeme kad jedino pametne strategije mogu održati ovaj nesretni sektor na životu.