Za poznatu čelisticu koja je u braku s trideset godina starijim Vladom Kalemberom sin je njen najveći uspjeh. Na disciplinu je navikla, a nije joj teško na pet dana zatvoriti se u sobu i samo svirati violončelo
S nepunih 30 godina violončelistica Ana Rucner ostvarila je praktički sve ono o čemu ljudi maštaju čitavog života – postala je svjetski poznata umjetnica s nastupima od Kine do Ukrajine, »upecala« je nekad najpoželjnijega hrvatskog neženju Vladu Kalembera s kojim ima petogodišnjeg sina, proslavila se i kao turistička amabasadorica naše zemlje jer spotovi koje je osmislila osvajaju nagrade na svim važnijim festivalima… Na pitanje kako joj sve to uspjeva, odgovara jednom riječju – »disciplina«.
– Kad odabereš neki svoj put, trebaš biti uporan, ne smije te nitko smesti. Ako ti netko stavi nogu, digneš se i nastaviš. Treba biti uporan…
A što ako si izabrao pogrešan put?
SURADNJA S TURISTIČKOM ZAJEDNICOM
Ana Rucner u Opatiji je boravila kako bi održala koncert sa svojom obitelji, ali i kako bi promovirala turistički spot »stare dame« u kojem igra glavnu ulogu. Dio je to serije promotivnih videa koja snima u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom.
– Suradnja s Turističkom zajednicom Grada Zagreba započela je prije tri godine, a godinu dana nakon toga počela sam surađivati s Hrvatskom turističkom zajednicom. Prije mjesec dana u New Yorku bila je prezentacija Hrvatske, Kvarnera, Dubrovnika i Zagreba, a tim povodom snimili smo i ovaj spot na temu »Opatije bajne«. Bio je to dug i lijep proces, koji je rezultirao i brojnim priznanjima – spot za Zagreb »Mjesečeva sonata« osvojio je već šest prvih nagrada na raznim festivalima, a »Oda radosti« osvojila je Zlatna vrata, takozvani »turistički Oscar«. A i ovaj opatijski spot mogao bi osvajati nagrade, tek smo krenuli…
– Bilo je zaista jako hladno, bilo je nekih minus šest i još je puhalo. Ja sam se ispod te haljine odjenula koliko sam mogla, ali unatoč tome bilo mi je zima kao nikada prije u životu. Ali, kada sam sjela i svirala, zaboravila sam na tu hladnoću… Nema veze što je bilo zima, spot je lijep.
ALBUM UZ SURADNJU SREBRNIH KRILA
Nedavno je izašao CD »Expression«.
– Ma paralelno radim sve – sviram klasiku, snimam spotove, izdajem albume… Tako je već dugo godina, ali takav je život umjetnika. Ovaj CD je spoj klasike, popa i punka, uz hitove koji su jako prepoznatljivi kao što je »Bolero« od Ravela ili »Peta simfonija« od Beethovena. Na CD-u su sudjelovali gudači Zagrebačke filharmonije i ekipa iz benda moga supruga, Srebrnih krila. Slavko Pintarić Pišta na bubnjevima, Duško Mandić kao producent i gitarist… Spojili smo čistu klasiku s rockom i ispalo je zaista izvrsno.
– On nije svirao, ali je puno pomogao oko produkcije albuma i 1. srpnja imat ćemo koncert na kojem će nastupati gudači i kompletna postava Srebrnih krila, a tada će nam se i Vlado pridružiti.
– Nisi. Ne možeš. Treba slušati svoj unutarnji glas, vjerovati svojim instinktima. Jer moramo znati da smo u stanju napraviti apsolutno sve, da nam ništa nije nemoguće, samo ako se nečemu u potpunosti posvetimo.
NE ŽALIM NI ZA JEDNIM DANOM
Što smatrate svojim najvećim uspjehom?
– Svoga sina. Imati dijete nešto je najvrednije na svijetu, to je stvarno najljepši osjećaj. A što se karijere tiče, što uopće znači biti uspješan? To svatko mjeri za sebe, a smatram da si uspješan čim se baviš onime što voliš i u tome uživaš.
Kada ste shvatili da se želite baviti ovim poslom?
– S nepunih sedam godina krenula sam svirati čelo. Odlučila sam to svirati kao malena i držim se toga kao velika, ne bih požalila niti za jednim danom, satom ili minutom što sam provela svirajući.
Koliko je utjecaja na vaš glazbeni put imala obitelj?
– Podržavali su me. Nitko me nije tjerao, ali bili su mi divna podrška kada sam odlučila svirati čelo kao i moja mama. Ona je bila uz mene od prvog dana do danas, i pomagala mi je, vježbala sa mnom. Doista je bitno imati podršku.
Praktički svi članovi vaše obitelji bave se glazbom, pa mora da je doista bučno na obiteljskim okupljanjima?
– Ha, ha. Uglavnom, kada su bilo kakva okupljanja obiteljska, onda se stvarno jako puno svira. Ali ne klasika, nego tamburaši, ha, ha, ili ponekad DJ pušta glazbu. A ponekad znamo imati obiteljske koncerte na kojima svatko nešto zasvira. Svi prijatelji su nam kolege iz raznih orkestara, tako da i kad se s njima nađemo uvijek su instrumenti u điru, uvijek se nešto svira.
ŠKOLA NA PRVOM MJESTU
Vaš sin također pokazuje neke sklonosti bavljenju glazbom?
– On je poseban, ima strašno uho za sve i dobar ritam. Voli pjevati doslovno sve. Na ovom CD-u »Expression« ima jedna kompozicija, »Alla Turca«, jako popularna i super napravljena, i sada je zbog njega moramo slušati non-stop… A sada, hoće li se baviti time, to on mora odlučiti, ali ima još vremena.
Čuo sam da ste bili jako disciplinirano djete, ali i da ste imali neke vražje trenutke.
– Pa svako dijete mora biti razigrano i imati djetinjstvo. Ali disciplina je stvarno bitna, ako se svira bilo kakav instrument – to je svakodnevni rad, trening… Moja mama je uvijek govorila: na prvom mjestu ti uvijek mora biti škola, na drugom samo škola, a na trećem – škola. Glazbenici idu uvijek u dvije škole paralelno – osnovnu ili srednju, te glazbenu, i 24 sata na dan smo u akciji. Puno je to discipline.
Poželite li da ste nekad izabrali neki drugi životni put, s malo manje discipline?
– Nikad. Meni je moj posao sjajan. Uostalom, to ne smatram samo poslom nego stilom života – normalno mi je da danas sviram u Opatiji, jučer sam bila u Ukrajini, a sutra u Dubrovniku. Normalno mi je da ne spavam i opet dajem maksimum na nastupima. Nekad to ipak teško pada. Teško mi je, jer imam malo dijete, i jer bih htjela biti sto posto posvećena njemu, ali istovremeno sto posto posvećena poslu. A onda nalazim neke sredine, plivam… Ali, mislim da nisam stvorena za smireniji životni stil – kad sam dva dana slobodna i nemam što raditi odmah me počinje hvatati nervoza.
SAMA U SOBI S VIOLONČELOM
Postoji teza da je ženama nemoguće spojiti majčinstvo i karijeru. Jeste li se suočili s takvim problemom?
– Ono što mi je najbitnije jest moje djete. Bitno mi je da moja obitelj funkcionira, da imam dobar brak i da suprug i ja jedno drugome budemo velika podrška. Mi imamo razumijevanja jedno za drugo, ali ponekad to bude teško sve uskladiti. Recimo, da nemam obitelj – što si ne bih nikad poželjela – samo bih se bavila instrumentom, tako sam prije i živjela. Probudiš se, sviraš, jedeš, sviraš… Totalno si u nekoj drugoj dimenziji, i teško se onda preseliti u ovaj realni svijet. Teško je biti umjetnik, stvarati neka kreativna djela i istovremeno se baviti svakodnevnim problemima.
Kako to usklađujete?
– Uz puno razumijevanja svoje obitelji. Na primjer, za par dana idem u »karantenu«, to tako zovem, kao sportaši. Znači, imam pet dana slobodno, uzimam violončelo i zatvaram se u sobu za to vrijeme. Za to imam veliko razumijevanje od supruga, i podršku. Sin to, nažalost, ne može razumjeti, njemu to teško pada… Doista to možda izgleda sebično, ali ja moram imati pet dana samo za bavljenje instrumentom, i ničim drugim. Nikakav mobitel, nikakav mail, nikakve posjete. Nitko.
