Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 2° 2n
Sutra: 2° 2° 2n
12. prosinca 2019.
Odlazak nobelovke

Toni Morrrison: Pisala je za crnce, kao što Tolstoj nije pisao za nju

Foto Reuters
Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 11. kolovoz 2019. u 18:06 2019-08-11T18:06:19+02:00

Morrison je trajno zaokupljena složenom problematikom crnačkoga života u SAD-u, kojoj prilazi na univerzalni način. Njezini likovi, crnački usud kojih je da se mire s patnjom, žive s predajom priča- nja priča i vjeruju u nadnaravno, bore se s posljedicama robovskoga naslijeđa i rasizma, složenim međusobnim odnosima koji su katkad i groteskno izobličeni, te životom u okružju nametnutih bjelačkih društvenih vrijednosti i ideologija

Toni Morrison, jedna od najznačajnijih književnica današnjice, preminula je ovog 5. kolovoza u New Yorku u 88. godini. Godine 1993. postala je prva Afroamerikanka nagrađena Nobelovom nagradom za književnost, čime je označen iskorak iz uskogrudne paradigme književnih institucija koja je često previđala izvrsnost izvan dominantnih bjelačkih redova. Nagrađena je za »vizionarsku snagu i pjesničku izražajnost, koje daju život esencijalnim aspektima američke stvarnosti«.

Pod pravim imenom Chloe Anthony Wofford rođena je 18. veljače 1931. u radničkoj obitelji koja se izmičući južnjačkom rasizmu nastanila u Loraineu, industrijskom gradiću države Ohio. Djetinjstvo joj je bilo obilježeno afroameričkom usmenom predajom te strastvenim čitanjem svjetske književnosti, posebno romana Jane Austen i Lava Tolstoja.

Najprije je studirala engleski jezik na sveučilištu Howard u Washingtonu, gdje je prvi put iskusila eksplicitni rasizam, da bi 1955. godine diplomirala na uglednijem Cornellu. Više godina provela je kao predavačica na raznim američkim sveučilištima, od Texas Southerna do Princetona, povremeno gostujući i na Yaleu. U međuvremenu se udala za jamajkanskog arhitekta Harolda Morrisona i rodila dvoje djece, a nakon šest godina braka rastaje se i počinje pisati romane te postaje urednica njujorške nakladničke kuće Random House, gdje je osobito pridonijela promicanju crnačkoga ženskog pisma.

​Njezin prvi roman »Oko savršeno modro« iz 1970. odmah je stekao naklonost kritike, no ne i veliku čitanost. Bolna priča o crnoj djevojčici Pecoli koja sanjari o nedostižnim bjelačkim idealima najavila je Morrisoninu stalnu identifikaciju s potlačenim pojedincima čije sudbine isporučuje pitkim stilom, zatomljujući sentimentalnost i nagon za otrcanim moraliziranjem. U tom smislu nešto nekonvencionalniji je roman »Sula« (1973.), koji će se kao predmet interesa naći u temeljima crnačke feminističke književne kritike. Kako u tekstu pisanom za Vox Feminae ističe Sara Maksimović, tijekom sedamdesetih godina afroameričke feministkinje sve glasnije upozoravaju na neuspjeh aktualnih građanskih pokreta usmjerenih na pojedinačne probleme seksizma i rasizma koji su ustvari nerazmrsivo povezani.

Utjecaj specifično crnačkog ženskog pokreta, koji se posljedično profilirao, nije mogao zaobići politički osviještenu Morrison, naročito s obzirom na njezin treći roman »Solomonova pjesma« (1977.). Ovaj opori bildungsroman možemo čitati kao sofisticiran i cjelovit odgovor na odjeke crnačkih pokreta šezdesetih koji ne kritizira samo rasističke strukture, nego i unutarrasni seksizam usmjeren protiv crnkinja. Opće značajke Morrisonina opusa priskrbile su joj etiketu kulturnog feminizma, koju ona odbacuje kao nedovoljno univerzalnu, isključivu i konačno, odbojnu čitateljima. Sve to ipak ne mijenja činjenicu da njezina djela gotovo šablonski odgovaraju na »zahtjeve« feminističke teorije, pružajući jedinstvene i složene prikaze ženskog iskustva kao točke iz koje je moguće razumjeti jedinstvenu ljudsku sudbinu.

Jedna etiketa koju je ipak prigrlila je ona »crnačke spisateljice«: »Pišem za crnce/kinje, na isti način na koji Tolstoj nije pisao za mene, četrnaestogodišnju obojenu djevojčicu iz Loraina, Ohio. Ne moram se ispričavati ili se smatrati ograničenom jer ne pišem o bijelim ljudima – što apsolutno nije istina; mnogo je bijelaca/kinja u mojim knjigama. Poanta je nemati bijelog kritičara na ramenu da odobrava stvari«, izjavila je Morrison.

Godine 1981. objavljuje neklasični ljubavni roman »Tar Baby«, a šest godina kasnije i nagrađivano djelo »Ljubljena« (Beloved) koje je, istaknimo, u lipnju ove godine u hrvatskom prijevodu Marka Marasa objavila »Lektira« iz Kostrene s predgovorom Toni Morrison (urednik je Valter Lisica). Roman je objavljen pod naslovom »Ljubljena« jer se autorica u prologu romana referira na poslanicu Rimljanima (9:25), koja je u hrvatskom izdanju Biblije upravo tako prevedena. »Ljubljena« se temelji na istinitom događaju iz 1856. kad je mlada crnkinja Margaret Garner ubila svoje dijete ne želeći da ga ponovo vrate u ropstvo.

Prema životu Margaret Garner nastala je istoimena opera 2005. za koju je libreto napisala Morrison, a u ovom romanu prezime dobroćudnog robovlasnika je Garner. Sethe, glavni lik romana, rođena je kao rob i nikada nije saznala tko joj je otac, a majku jedva da je vidjela. Iako je pobjegla u državu koja je ukinula ropstvo, i poslije 18 godina ona još uvijek nije slobodna. Njenu svijest progone mučne uspomene iz doba ropstva, a njen novi dom progoni duh dvogodišnje kćeri koju je ubila da ne padne u ponor ropstva. Na grobu djeteta nema imena i prezimena, ugravirana je samo riječ »Ljubljena«…

Ponovo prizivajući imaginarij i performativne strategije afričkog folklora, Toni Morrison nije se odrekla klasično-američke književne tradicije, naprotiv, upisala je u nju ono što je dugo bilo prisilno izostavljeno – crnački subjektivitet. Romani koji su uslijedili nastavljaju osnovnu putanju propitivanja hegemonističke bjelačke civilizacije i ljudske prirode općenito, a to su »Jazz« (1992.), »Raj« (1997.), »Ljubav« (2003.), »Neka vrsta milosti« (2008.), »Dom« (2012.)... Toni Morrison dobila je počasne doktorate s nekoliko svjetskih sveučilišta, a Predsjedničku medalju slobode uručio joj je Barack Obama.

Kako u tekstu »Između plemenske fantazmagorije i građanske stvarnosti« naglašava Sara Maksimović, jedva odudarajući od klišejizirane slike svjetskog literarnog autoriteta, nobelovka Toni Morrison osigurala je svoje mjesto u kanonu američke postmoderne književnosti.

Morrison je trajno zaokupljena složenom problematikom crnačkoga života u SAD-u, kojoj prilazi na univerzalni način. Njezini likovi, crnački usud kojih je da se mire s patnjom, žive s predajom pričanja priča i vjeruju u nadnaravno, bore se s posljedicama robovskoga naslijeđa i rasizma, složenim međusobnim odnosima koji su katkad i groteskno izobličeni, osobito s odnosima između muškaraca i žena, te životom u okružju nametnutih bjelačkih društvenih vrijednosti i ideologija.

Višeslojnu tematiku rase, klase, spola i ljubavi izlaže u različitim simboličkim pojedinostima i modelima ponašanja i djelovanja, od otpora i borbe do bijega u magično. Oslanjajući se na tradiciju američkoga modernizma (osobito W. Faulknera), stilom koji se odlikuje liričnošću i pripovijedanjem raskošne aluzivnosti (Biblija, mitologija, američki crnački folklor), ostvarila je jedan od najistaknutijih proznih opusa američke književnosti 20. stoljeća.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.