Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 26° 26
Sutra: 20° 23° 17
21. srpnja 2018.
Omar Robert Hamilton

"The City Always Wins": Revolucija u Kairu u ritmu jazza

"The City Always Wins": Revolucija u Kairu u ritmu jazza
"The City Always Wins": Revolucija u Kairu u ritmu jazza
Autor:
Objavljeno: 8. siječanj 2018. u 10:07 2018-01-08T10:07:05+01:00

No dok se u El Saidovu filmu u zraku tek osjeća miris revolucije i političke katastrofe koja samo što nije eksplodirala, Hamilton u tu istu katastrofu uranja žestinom punokrvnog kroničara. Iako obojica igraju na afirmaciju slobode i obećanje iskupljenja

Iako se gostovanje u nas dosad nevidljivih arapskih pisaca levantske provenijencije u riječkom Ex Librisu može smatrati jednim od (riječkih) književnih događaja prošle godine, da bi užitak bio potpun nedostajao je tek genijalni Omar Robert Hamilton. Njegov književni debi »The City Always Wins« prometnuo ga je u literarnu vedetu par excellence. Lani je u sklopu Sarajevskog filmskog festivala gostovao na panel diskusiji »Sjećaš li se Palestine?« održanoj povodom Dana ljudskih prava. Tada je prikazan i njegov kratkiš »Though I Know the River Is Dry«, taj mali veliki film o odabirima u kojem promatramo neimenovanog Palestinca uoči njegova odlaska u SAD, nakon što je sebi i svojoj trudnoj ženi sredio vizu, okruženog prašnjavim kutijama u kojima je sačuvan sav njegov imetak.

Iako se Hamilton bavi filmom i političkim aktivizmom kao pripadnik kolektiva »Mosireen« koji je bilježio turbulentna zbivanja tijekom revolucionarne 2011. na kairskom Tahriru, književni rad tog britansko egipatskog pisca daleko je intrigantniji. Nažalost, »The City Always Winns« u nas još uvijek nije preveden, kao ni u susjednoj Bosni i Hercegovini, iako je Hamiltonovo lanjsko gostovanje u Sarajevu trebalo biti nekakav logični povod za promociju njegova bosanskog izdanja. U tom romanu, »Mosireen« zamjenjuje imaginarni kairski portal i podcast »Chaos«. A lik Khalila koji se iz New Yorka vraća u Kairo, svojevrsni je piščev alter ego (Hamilton je također trenutno rastrgan između tih dvaju gradova). Njegov junak čak uspoređuje svoj grad s jazzom. Kairo je jazz. Jazz nesigurne budućnosti.

Borba sa smislom

Hamiltonov roman sondira utopije, frustracije i nezadovoljstva tahrirske generacije u trima ključnim periodima recentne egipatske agonije. Nakon što padom Mubaraka vlast preuzima Muslimansko bratstvo notornog Mohameda Morsija, žar revolucije zamjenjuju očaj i beznađe. »Je li je bolje pronaći smisao u beskrajnoj borbi ili boriti se beskrajno sa smislom?« pita se tada njegov junak. Jer, »samo pet posto ljudi spremno je za pravu borbu, dok se ostali priklanjaju pobjednicima«. Potom na scenu stupa general 'Frankensisi' koji zatvara opozicijske novinare. A Khalilova cura Mariam uzalud pokušava isprati iz kose miris smrti, dok u njenu bolnicu stalno donose mrtve i ranjene iz neke nove revolucije.

I sam Hamilton u svom eseju objavljenom u Guardianu navodi da je »sjećanje na egipatsku revoluciju jedino oružje koje nam je ostalo« (»Pet godina nakon Tahrira, pisali smo i svađali se o budućnosti. Bili smo naivni, kao što je naivan bio i ostatak svijeta... Preselio sam se u Egipat u potrazi za svojom Španjolskom revolucijom, i na kraju sam je pronašao. Povijest je ciklična. Ali kad je na Trgu Rabaa al-Adawiya policija ubila preko tisuću prosvjednika u jednom danu, to je označilo smrt revolucije. Spektakl revolucije pokopan je u spektaklu smrti. Tako smo izgubili bitku s budućnosti i još nam je jedino preostalo da borbom spasimo prošlost«).

Jer, demokracija je na prodaji i kupuje je onaj koji ponudi najveću cijenu. Sve to Hamilton podastire krajnje febrilnom naracijom, gotovo u ritmu energičnih jazz rifova. Ostaju tek nade u neku novu revoluciju, sublimirane u poviku »Srušimo vojnu vlast!« koji odjekuje dvoranom u kojoj je u tijeku sudski proces protiv Khaledove prijateljice Rose, optužene da je revolucionarnim akcijama podrivala Sisijev režim. Da, možda je grad taj koji »uvijek pobjeđuje«. No Hamiltonov roman priziva duhove briljantnog filma Tamera El Saida »Posljednji dani grada« (Akher ayam el madina) prikazanog prije dvije godine u sklopu zagrebačkog Subversive Film Festivala. Povezuje ih identični motiv osobne boli i kolektivni portret jednog grada na rubu kaosa. Iako Hamilton vjeruje da njegov »vječni žuti grad« još ne odbrojava posljednje dane, kao što su i arapske revolucije »povijesni procesi koji još uvijek traju«.

Sineast u krizi

Tamo gdje u Hamiltona imamo naljepnicu s Nefretiti čija su usta prekrivena gasmaskom, u El Saida imamo lift na čijem je zidu netko stavio religijsku naljepnicu s natpisom »Ne gledajte u žene«. Poput Hamiltonova romana, tako se i El Saidov melankolični film u isti mah može promatrati kao intimni dnevnik, work in progress i jazz poema o jednom gradu, koja priziva snagu jednog Vertova (Odesa), Ruttmana (Berlin), Cavalcantija (Pariz) i Kemenyja (Sao Paolo). Poput Hamiltona, tako je i El Said vizionar, ali ne i prorok.

U Hamiltona osluškujemo neke druge islamske TV propovjednike koji škvadru iz »Chaosa« optužuju da su plaćenici Zapada koji kupuju skupocjenu odjeću u Zamaleku i svaki dan odlaze na bazen Marriotta (slično reagiraju i naši katotalibanski propovjednici, optužujući NGO-e da su Soroševi plaćenici i salonski ljevičari). I last but not least, Hamiltonov junak također se vraća u Kairo s tog istog Zapada, poput El Saidovih prijatelja.

No dok se u El Saidovu filmu u zraku tek osjeća miris revolucije i političke katastrofe koja samo što nije eksplodirala, Hamilton u tu istu katastrofu uranja žestinom punokrvnog kroničara. Iako obojica igraju na afirmaciju slobode i obećanje iskupljenja. Jer, kako bi to rekao Hamiltonov junak, »Idući put trebali bismo se bolje organizirati«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka