Odvratan mi je čovjek koji se žrtvuje za apstraktnu nacionalističku ideju zbog same činjenice što ljubi svoju domovinu s povojem na očima. U političke granice ne vjerujem, govorio je F. G. Lorca zbog čega su ga desničarske vojne vlasti i ubile
Ja sam integralni Španjolac i bilo bi nemoguće živjeti izvan mojih geografskih međa; ali ja mrzim svakoga tko je Španjolac samo zato da bude Španjolac i ništa više. Brat sam svima ljudima i odvratan mi je čovjek koji se žrtvuje za apstraktnu nacionalističku ideju zbog same činjenice što ljubi svoju domovinu s povojem na očima.
Dobar Kinez bliži mi je od lošeg Španjolca. Pjevam Španjolsku i osjećam je do svoje srži, ali prije toga ja sam građanin svijeta i brat svih ljudi. Zbog toga ne vjerujem u političke granice – ovo su riječi španjolskog pjesnika i dramatičara Federica Garcíje Lorce iz 1936. godine, iste one kad su ga u građanskom ratu strijeljali fašisti generala Franca.
Sljedeće godine navršit će se 80. godišnjica toga tragičnog događaja, o čemu sada postoji i potvrda da je Lorca ubijen prema službenoj naredbi. O tome svjedoči policijski spis, što je i povod za ovu temu u listu The Guardian. Pronađeni dokument potvrđuje da su Federica Garcíju Lorcu uhapsili i ubili na temelju naloga desničarskih vojnih vlasti u Granadi. U trenutku uhićenja jedan od Lorcinih egzekutora navodno je rekao: »On je napravio više zla sa svojim knjigama nego drugi revolverima«.
General Franco izjavljivao je da je povezivanje njegove vlasti s pjesnikovom smrću obična propaganda, objašnjavajući Lorcinu smrt kao »prirodnu posljedicu rata«. Sve do Francove smrti, ubojstvo pjesnika bila je problematična tema za režim. Nedavno obznanjeni dokumenti nedvojbeno ukazuju na upletenost diktatorskog režima u Lorcino smaknuće, potvrđujući da to nije bilo ulično ubojstvo nekog prosvjednika.
Francova je vlada pokušala uništiti spomen na Lorcu tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegova imena bilo je zabranjeno. Budući da je bio među prvim i najslavnijim žrtvama Španjolskoga građanskog rata, Lorca je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.
Igra sudbine
Oko razloga i okolnosti Lorcine smrti dosad su se plele razni misteriji, a dokumenti koji su sada objavljeni sugeriraju da je pjesnik proganjan radi svojih vjerovanja; opisan je kao »socijalist i slobodni zidar« i kao netko koga prate glasine o homoseksualnosti. Te kobne 1936. Lorca je bio u velikoj dilemi. Bilo je ljeto i on je, kao i svake godine, trebao otputovati na odmor, k svojima, u Granadu. Kolebao se nekoliko dana i onda iznenada donio odluku. Otputovao je iz Madrida 16. srpnja, a dan kasnije bio je u Granadi. Tako je, navodno, odlučio jer je 18. srpnja bio imendan njemu i njegovu ocu, pa je svakako htio biti kod kuće. Ta odluka na kraju ga je stajala glave. Igrom sudbine, onog istog dana kad je stigao u rodni grad, izbio je građanski rat.
Granada je ubrzo bila okupirana od falangista. Lorca nije znao što da radi. Ostao je kod svojih, na imanju Huerta de San Vicente, izvan Granade, ali su onda jednog dana ustanovili da ga drže na oku i da mu prijeti opasnost. Tražili su pomoć od pjesnika Luisa Rosalesa, koji je zajedno sa svoja tri brata bio pripadnik falange. Lorca se preselio u kuću Rosalesovih, jer su mislili da ga tu nitko neće tražiti. Ipak, netko ga je vidio i 15. kolovoza naoružani ljudi opkolili su kuću i odveli pjesnika. U zoru, 19. kolovoza, odveden je u kamionetu, zajedno s ostalim uhapšenicima, u obližnje selo Viznar. Tu su ga strijeljali i prema nekim izvorima zakopali pod jednom maslinom. Nakon Lorcine smrti poduzeto je nekoliko arheoloških istraživanja u potrazi za njegovim grobom, ali zasad bezuspješno.
Kako u pogovoru knjizi »Umro od ljubavi« piše Nikola Milićević, zločinci su ubili pjesnika, ali njegove knjige nisu mogli ubiti. Lorca se rano proslavio kao pjesnik, osobito zbirkama »Pjesme«, »Ciganski romancero«, »Spjev dubokog pjeva« i »Pjesnik u New Yorku«, te glasovitom elegijom »Tužaljka za Ignacijom Sánchezom Mejíasom«. U njima je izuzetnim smislom za jedinstvo zvuka i značenja uspio spojiti iskustva usmene andaluzijske pjesme i modernističkog izraza, kao i doživljaje kaotične urbane civilizacije. Od njegovih drama najpoznatije su »Krvavi svatovi« i »Dom Bernarde Albe«, u kojima poetskim zanosom i s uspjelom atmosferom očekivanja neumitne sudbine opisuje strastvene sukobe, suparništva te ljubavne i obiteljske odnose.
Obilježila ga Granada
Federico García Lorca prijateljevao je s Luisom Bunuelom i Salvadorom Dalíjem. Glazbu je učio kod Manuela de Falle, koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pjesmi i usmjerio ga ka skupljanju narodnoga blaga. U Madridu se upoznaje s aktualnim europskim i svjetskim zbivanjima i problemima. Od 1929. do 1930. boravi u SAD-u, ponajviše u New Yorku, a bio je i na Kubi. Nakon toga vraća se u Španjolsku. Na poziv svoga granadskog profesora, socijalista F. de los Ríosa, prihvaća posao direktora i umjetničkog animatora studentskog putujućeg kazališta »La Barraca«, s kojim je obišao sve krajeve Španjolske, od najbogatijih do onih najzabačenijih. Pomoću kazališta je prikazivao djela španjolske klasike i provodio ideju o društvenoj ulozi kazališta. U godini svoje smrti ovako je pisao o kazalištu:
»Kazalište je oduvijek bilo moj poziv. Teatru sam posvetio mnoge trenutke svog života. Imam svoj stav o teatru i taj stav je prilično osoban i tvrdoglav. Teatar je poezija koja izlazi iz knjige i postaje ljudska, i tada govori i viče, plače i očajava. Kazalištu je potrebno da lica na pozornici budu odjevena u poeziju, a istodobno da im se vide kosti i krv. Treba da ta lica budu tako ljudska, tako užasno tragična i vezana za život i za sadašnjost i to takvom snagom, da pokažu svoju izdaju, da se cijeni njihova patnja i da im na usta izađe sva britkost njihovih riječi, punih ljubavi i djela…«
A za Lorcu pjesništvo je bilo »nešto što kroči ulicama«. Pjesnika je trajno obilježila Granada, o kojoj je zapisao:
»Mislim da je Granada u meni uvjetovala prisnu simpatiju za sve koji su progonjeni, za Cigane, Crnce, Židove… Moreske, koje svi nosimo u sebi. Granada miriše po tajanstvenosti, po nečemu što ne može biti, a ipak jest…«
