Odbijte, licemjeri!

“Pedeset nijansi sive”: na žensku erotiku kao u rat protiv terorizma

Maja Hrgović

Što je to toliko problematično u raskošnoj smotri neukroćene ženske seksualnosti, koju nudi »Fifty Shades«? Što je to tako sablažnjivo u opisima seksa koji zvuče kao zaneseni opisi pirueta na ledu, ili ples balerina u »Labuđem jezeru«? 



Navečer, nakon što pokupi ostatke jela, pogleda Dnevnik i kaže »strašno«, nakon što pogladi djecu po glavi, ne razaznavajući više ljubav od navike; nakon što zadihani muž siđe s njenih grudi i nakon što, pogleda uprtog gore ka plafonu, pedantno razmaže po licu njemačku kremu – oči gospođe Brams polako se gase u močvari sna. Vani, kapi kiše monotono bubnjaju finiš njezinom napornom danu – i tada… u odaje upada On! Njen latino lover iz Vera Cruza. Pod prozor je doveo marijače – i gospođa Brams u snu šapće: »Povedi me, vodi me, odavde! Povedi me, por favor! Povedi me, senor!« 


    Ne mogu se sjetiti da je ikad ikome pošlo za rukom da tako ekonomično, u par slika, prikaže tragikomediju promašenog života sredovječnih žena, balkanskih Pepeljuga, koje čitav život provode trijebeći raž iz pepela, stvarnost iz snova, ljubav iz navike – kao što je to pošlo za rukom Davoru Sučiću iz Zabranjenog pušenja, tekstopiscu pjesme »Gospođa Brams« u kojoj je koncentrirao scenarij jedne uobičajene večeri u životu naslovne junakinje, supruge i majke ovisne o sapunicama. 


    Tu sam pjesmu, skoro zaboravljenu, sasvim nenamjerno vrtjela po glavi proteklih tjedana dok sam čitala »Fifty Shades of Grey«. Moja je podsvijest napravila znakovit odabir nametnuvši mi baš »Gospođu Brams« kao glazbenu podlogu za probijanje kroz sapuničastu fabulu ove erotske trilogije koja je kao epidemija poharala englesko govorno područje, efikasnije i brže čak i od »Sumraka« i »Harryja Pottera«. 


   Soba za mučenje




»Fifty Shades of Grey« (ili Pedeset nijansi sive) fenomen je o kojemu se ne prestaje govoriti i pisati, koji je od usmene predaje preko blogova i uglednih novina u rangu Guardiana i New York Timesa do emisija u udarnom terminu dosegao razmjere globalnog izdavačkog cunamija.  


 Ovo su osnovne informacije: knjigu je napisala obožavateljica serijala o vampirskoj romansi »Sumrak«, supruga i majka dvoje djece, sakrivši se iza androginih inicijala E.L. – baš kao što je to onomad učinila i J.K. Rowling, autorica Harryja Pottera. Za autoricu ovog erotskog hita – koji na mahove hrabro iskače u pornografiju – taj je detalj jako bitan. Većina je po inerciji pretpostavila da je autor muškarac, što je otvorilo mogućnost za izokretanje semantičkog predznaka cijele radnje, utemeljene na turbulentnoj romantičnoj i seksualnoj vezi između plahe studentice Anastasie Steele i karizmatičnog, božanski lijepog, tajanstvenog direktora mega-tvrtke, Christiana Greya. Od prvog susreta, koji se dogodio kad je Ana došla u Christianov ured intervjuirati ga za studentski list, između njih počinje bujati strast, koja se – slijedom njegovih želja – preoblikuje u uzbudljivu vezu s obilježjima BDSM-a. Između unutrašnjeg otpora s jedne strane i straha da će ga izgubiti ne pristane li na njegovu ponudu da mu bude seksualnom robinjom s druge strane, u Anastasiji prevlada ovo drugo. Vrlo brzo se zatekne u njegovoj sobi za mučenje, koju autorica opisuje sa žarom sličnim onome kojim je Marija Jurić Zagorka pisala o inkvizicijskim spravama u tamnici u kojoj je bila zatočena Kontesa Nera. No, dok Neru spašava ljubav moćnog kapetana Siniše, čista kao biserje u krunici, Anastasija šokirano shvaća da je bičevanje i vezivanje uzbuđuje do te mjere da ne može kontrolirati orgazme: draškanja i klimaksi raspamećuju vrlu djevu iz poglavlja u poglavlje ove trilogije koja je, po nekima, radikalno poboljšala seksualni život milijuna žena u Americi, Australiji i Velikoj Britaniji. Da, milijuna: otkako je krajem prošle godine objavljena kod malog izdavača, i to samo u formatu elektronske knjige, »Pedeset nijansi sive« prodala se u (dosad) 32 milijuna primjeraka.      


Odnos moći


    Već se iz kratkog sadržaja može vidjeti da je radnja, eufemistički rečeno, problematična iz mnogih rakursa. Feministkinje i feministi bi, na primjer, imali sijaset razloga za gnušanje nad činjenicom da je u ovom uvrnutom seksualnom odnosu baš žena robinja, a baš muškarac gospodar. (I sama sam se na to propela na zadnje noge.) Odnos moći je nesumnjivo asimetričan; on je toliko bogat da po nju dolazi privatnim avionima i helikopterima, ona svoj skromni studentski budžet puni radom u trgovini elektromaterijalima; on je hirovit, zahtjevan i nepodnošljivo samouvjeren, dok ona boluje od akutnog manjka samopouzdanja, koji toliko iritira da su se čitatelji na forumima žalili na poriv da je, iako nije stvaran lik – išamaraju. A najluđe je i najviše odbija to što je ona, kao u najjeftinijim folklornim stereotipima tvrdog patrijarhata – djevica. »Netaknuta«, nevina, plaha plavooka brineta, nesvjesna svoje ljepote, Anastasia Steele je glavni razlog zbog kojega bi inteligentni čitatelj poželio uz prezriv frktaj zafitiljiti knjigu u zid. 


    No, kad zaintrigirani famom i otrovno »navučeni« na stil otrovnog šunda koji čitatelju ne da da je ispustiš iz ruku, nastave čitati dalje, svi oni uznemirujući alarmi o podrivanju žena polako se počinju gasiti. Jer, kakva god da bila seksualna veza u koju se Anastasia Steele upušta, ona to radi svojom voljom, ona je ispunjava takvim sladostrasnim, kraljevski raskošnim užicima od kojih i čitateljima pomalo klecaju koljena – užicima o kojima Gospođa Brams iz pjesme Zabranjenog pušenja može samo sanjati. Anastasia, svojom glavom i bradom, svojim klitorisom i neutaživim seksualnim apetitom, prava je junakinja ove proze, i zato žene diljem svijeta, od sredovječnih majki i oduševljenih blogerica-domaćica do radikalnih feministkinja ne samo da daju zeleno svjetlo za uživanje u »Pedeset nijansi sive« nego govore o toj knjizi kao o obaveznoj lektiri za djevojke koje se, ukroćene modernim društvom i suptilnim mehanizmima patrijarhata, boje istraživati vlastitu seksualnost. Ukratko, izbacimo »Alkara«, uvrstimo »Pedeset nijansi sive«!    


   Udubljene u čitanje


    Ima jedna anegdota koja dobro ilustrira razmjere ovisnosti koju ova knjiga pobuđuje: jedna je blogerica napisala da sve majke koje poznaje u New Yorku, gutaju »Pedeset nijansi« i zbog te opsesije, udubljene u čitanje, potpuno zaboravljaju pokupiti djecu iz vrtića. 


    I dok se konzervativni voditelji knjižnica u Americi cenzurom »štite« od ove pošasti, zabranjujući taj naslov u svojim knjižnicama (dok su istovremeno na listama čekanja upisane stotine čitatelja), izdavač onog prvog, elektroničnog izdanja knjige, obogatio se a da se nije ni snašao; autorica potpisuje milijunski ugovor s holivudskom producentskom kućom koja je radila »Društvenu mrežu«, pisac »Američkog psiha« Bret Easton Ellis nudi se da adaptira knjigu u scenarij, a Angelina Jolie prije tjedan-dva, rekla je da želi režirati taj film. 


    Uopće me ne čudi to što je »Pedeset nijansi«, od nekih vrckavo opisivana kao »mommy porn« (pornografija za majke), tako djelovala na udane žene u tridesetima, koje su u marketinškim studijama prepoznate kao premoćna baza čitateljstva. Ima nešto zloguko istinito u pjesmi »Gospođa Brams«, u žudnji te žene za temperamentnim latino loverom koji će je, praćen pjesmom marijačija, izvući iz okova užegle, tmaste, sumorne bračne svakodnevice. Majke čitateljice na blogovima jedne drugima povjeravaju da su nakon »Pedeset nijansi sive« poželjele voditi ljubav sa svojim muževima. Nije zabilježeno da je bilo koji uradak iz bespuća internetske pornografije, skrojene po mjeri nemaštovitih patrijarhalnih mužjaka, imao takav učinak na žene. Što nas vraća na Caitlin Moran i još jednu na hrvatski neprevedenu, a jako važnu, knjigu »How To Be A Woman« (Kako biti žena) koja je onako sjajno sročila tezu da u muškoj pornografiji, pornografiji za muškarce, nema ni traga ženama. Svaka gospođa Brams, od Amerike do Balkana i natrag, koju je iscrpljujuća svakodnevica nagnala da ispusti iz vida svoju seksualnost, može se poistovjetiti s gospođicom Anastasiom Steele i tiho obožavati muževnog Christiana, tajanstvenog, nježnog i čvrstog. Uvijek čvrstog. 


    (Dobrodušni naputak hrvatskim izdavačima koji crkavaju na državnim jaslama: otkupite prava za »Fifty Shades of Grey«, angažirajte dobrog prevoditelja i pričekajte financijski orgazam.)      


Žena-majka-kraljica


    Zašto su obrazovane, osviještene čitateljice tako lako prešle preko problematične činjenice da je Anastasia pristala biti podređena, kontrolirana, da je prepustila muškarcu da upravlja njome i njezinim tijelom? Zato jer moderna žena, pritisnuta stostrukim imperativima društva da bude stamena, da podnosi žrtve za obitelj, da balansira između djece i posla, da spoji tradicionalni ideal žene domaćice s naramkom novih naputaka koji uključuju ekonomsku i svaku drugu neovisnost, da drži sve konce u svojim rukama, ukratko, da bude super-žena – štoviše, da zadovolji ideal kojeg je tako vješto sročila Jelena Rozga u »Bižuteriji«, da bude mitska žena-majka-kraljica. 


    Anastasia Steele se predaje u ruke muškarcu kojemu vjeruje, na kojega se može osloniti. Za neovisne, moderne, alfa-žene na Zapadu, takvo rješavanje pritiska odgovornosti čini se kao zamamna utopija u kojoj je tako lako izgubiti se. 


    I dok su feministkinje prigrlile roman, oprostivši mu (podnošljive, hvala bogu!) karakteristike šunda, zaključivši da nitko nema pravo postaviti ograde ženskoj seksualnosti, sve dok sama žena odlučuje na koji je način želi ispoljiti (pa bilo to i kroz BDSM odnos) – muškarci su ti koji alarmirano upozoravaju na problematični sadržaj knjige, na to što ona, tobože, promovira submisivnost žena. U ovoj raspravi nadmoćne su čitateljice. Jedan članak u Guardianu nedvosmisleno je prenio njihovu poruku muškarcima-kritičarima koji su se našli govoriti o knjizi: »Odbijte!«      


»Tamo dolje«


    Što je to toliko problematično u slobodnoj, raskošnoj smotri neukroćene ženske seksualnosti, koju nudi »Fifty Shades«? Zašto ona tako prestravljuje muškarce? Odakle sad, u 2012. godini, potreba za cenzurom, za kojom posežu knjižnice u SAD-u? Što je to tako sablažnjivo u opisima seksa koji zvuče kao zaneseni opisi pirueta na ledu, ili ples balerina u »Labuđem jezeru«? Stvarno je tako; Anastasia doživljava vrhunce koji poput erupcije počinju »tamo dolje« i prožimaju joj tijelo iznutra, kao val vrućine, kao iznenadni znoj, kao obnevidjelo drhtanje, iskrzano plitko disanje, otvorenih usta, zabačene glave, izokrenutih očiju. Zabraniti erotski roman u kojemu se o spolovilu govori kao o »tamo dolje« – zaista smiješno. 


    Prošle godine navršilo se pola stoljeća otkako je u SAD-u objavljena Millerova »Rakova obratnica«, trilogija prožeta tvrdim opisima seksa, koja je prije toga također bila zabranjena u Americi. Uspoređujući najprovokativnije odlomke »Pedeset nijansi sive« s nasumično odabranim Millerovim odlomcima, ova nova cenzura postaje još ridikuloznija. Millera, koji iz pozicije prilično frustriranog jebača i drkaždije, opisuje uglavnom svoje maštarije, ispunjene slikama agresivne penetracije, čak i iživljavanja nad ženama, a kad piše o »stvarnom« seksualnom iskustvu junaka, ta je epizoda obilježena njegovom erektilnom disfunkcijom – njega, dakle, Amerikanci danas mogu slobodno posuditi u knjižnici, baš kao što mogu besplatno gledati na Internetu sadržajno istovjetne videoradove u kojima se seks »vrši« nad ženama. I dobro je da je tako. S druge pak strane, erotska trilogija koju je napisala žena koja piše o seksu punom užitka – za oba sudionika – a koja pri tom u opisima seksa nije čak zainteresirana ni za imenovanje onoga »tamo dolje« – ali koja, unatoč tome ili zahvaljujući tome, uspijeva uzbuditi i probuditi seksualno uspavane čitatelje (na štetu djece zaboravljene u jaslicama i vrtićima) – sad je odjednom problem. 


    Da posudim frazu iz naslova Guardianova članka: Odbijte, licemjeri!