Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
16. veljače 2019.
Kultni redatelj

Nova knjiga Slobodana Šijana »Filmus«: Zbirka priča o filmu crnog vala

Nova knjiga Slobodana Šijana »Filmus«: Zbirka priča o filmu crnog vala
Nova knjiga Slobodana Šijana »Filmus«: Zbirka priča o filmu crnog vala
Autor:
Objavljeno: 6. prosinac 2015. u 19:15 2015-12-06T19:15:32+01:00

Kad smo ga prije šest godina za pulske promocije njegove unikatne knjige »Filmski letak« pitali smeta li mu što mu opus najčešće poistovjećuju s filmovima »Ko to tamo peva« i »Maratonci trče počasni krug«, uz nešto manje isticanje filma »Davitelj protiv davitelja«, kultni redatelj Slobodan Šijan tada je odgovorio: »Široka popularnost je prijatna, ali ona ne mora imati veze s kvalitetom nekog djela, pa je tako i s filmovima. Znači, neki film može biti megahit i remek-djelo, može biti megahit i očajan film, ali također, može biti financijski neuspješan ili veoma loš, ali izvanredan. Tu sam lekciju naučio u kinu kao filmski gledatelj; i mislim da ima istine u tome da velika popularnost može zasmetati adekvatnoj kritičkoj recepciji filma, bilo da izazove osporavanje ili pohvale, ona utječe na analizu i otežava je«.

Širina opusa

Iako su spomenuti antologijski filmovi formirali čitave generacije, kad je posrijedi širina njegova opusa, često se u najširoj percepciji Slobodana Šijana previđa činjenica da je riječ o odličnom multimedijalnom umjetniku – ne samo neponovljivom redatelju, već i sjajnom piscu, filmskom kritičaru, slikaru (uz filmsku, završio je i likovnu akademiju), dizajneru, ilustratoru...

Dokaz toj tezi upravo je spomenuta knjiga »Filmski letak«, koju je autor 2009. godine promovirao na pulskom Sajmu knjige, u društvu uglednih hrvatskih filmski kritičara Damira Radića i Nenada Polimca. Za knjigu »Kino Tom – Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda« dobio je prije dvije godine nagradu Jutarnjeg lista za publicistiku; napisao je i knjige »Vrtoglavica« (1998), »Razgovori oko filma« (2010) i »Filmske poze« (2014), a priredio je knjige o filmskim redateljima Johnu Fordu, Jean-Marie Straubu, Živojinu Pavloviću, Mihajlu Al. Popoviću, kao i djelo o redateljicama jugoistočne Europe. Uz duhovitost, nepretencioznu erudiciju i nenametljiv, ali snažan etički stav, neka toplina (koja se valjda nadahnjuje tom vječnom očaranošću filmom) i fina ironija dominantne su odlike vrsnog pisca Šijana.

Nevidljiv u kinu

U petak, 11. prosinca, u 19 sati u Crvenom salonu Doma hrvatskih branitelja Slobodan Šijan ponovno će se družiti s pulskom publikom – na Sajmu knjiga predstavit će, zajedno s Nenadom Polimcem, svoju novu knjigu »Filmus«, zbirku priča o filmu koja čitatelje, kako ističu u izdavačkoj kući Službeni glasnik, uvodi u posve subverzivno, ideološki opasno, ali možda kreativno najpoletnije razdoblje srpskog filma u povijesti – razdoblje Crnog vala.

Bogato ilustrirane vizualnim materijalom i Šijanovim kolažima, ove priče proizašle su iz autorova druženja s velikanima i predvodnicima čitave jedne generacije autora; s velikim poštovanjem Šijan piše o Živojinu Pavloviću, Dušanu Makavejevu, Saši Petroviću, Bošku Tokinu (avangardnom književniku, filmskom kritičaru i filmskom stvaratelju koji je svoje tekstove između dva svjetska rata potpisivao riječju »Filmus«, a koju je Šijan posudio za naslov knjige), Branku Vučićeviću, Vukici Đilas, kćerki disidenta Milovana Đilasa, prvog pobunjenika protiv autokratske vlasti Josipa Broza Tita, zatim Tomu Gotovcu, Leonidu Šejki.

– Ja sam pripadao onoj vrsti kino gledatelja koji je preferirao da ostane nevidljiv i da nakon filma nečujno klisne iz kina kako bi odjek doživljaja nastavio da traje u meni. Nešto bih promrmljao i zbrisao da ih sačekam ispred ulaza. Onda, po izlasku iz sale, kada bismo ostali u užem krugu, u nekoj kafani kao iz Tomovog filma »Plavi jahač«, bezgranično sam uživao u njihovom društvu i nadvikivanju o filmu koje bi ponekad trajalo do zore – piše Šijan u knjizi »Filmus«.

Od uvodne priče o prvom srpskom filmskom redatelju Čiča Iliji Stanojeviću, koji je daleke 1911. na pariškoj projekciji do suza nasmijavao prisutne francuske filmaše svojim filmom o čuburskim Romima (»Zabava za narod! To je suština filma«, razmišljao je Čiča), Šijan priča priču o filmu, ukazujući i na ustrajno nepriznavanje dublje umjetničke vrijednosti filmu. U tome ne mazi ni redatelje, pa tako u knjizi prenosi svoju oštru filmsku kritiku koju je 1975. godine, kao tada britki 29-godišnji kritičar, napisao o filmu Vladimira Pogačića »Anikina vremena« iz 1954. te filmu Zdravka Velimirovića »Derviš i smrt« iz 1974. godine.

Smijeh ispred nasilja i mržnje

– Nije slučajno da su oba filma snimljena po izvikanim remek-djelima nacionalne književnosti. To je samo odraz onog dubokog stida koji naš čovjek osjeća u susretu s visokom kulturom, u ovom slučaju s književnošću. Njegova inferiornost mu ne dopušta da filmu, »zabavi za svakog«, prizna vrijednost »ozbiljne umjetnosti«. Zato je potrebno »duhovno siromaštvo filma« obogatiti »pravim vrijednostima«, a to su, naravno, poznata djela poznatih pisaca. Kao posljedicu ovakvog naivnog vjerovanja dobivamo djela koja s »ozbiljnom umjetnošću« imaju veze koliko i porculanske replike Davida s Michelangelovim originalom« – piše Šijan te 1975. godine.

Dobro pogađajući suštinu Šijanovog autorskog filmskog izričaja, Nenad Jelesijević napisao je prije dva tjedna za multimedijski portal RTV Slovenije, upravo u povodu objave knjige »Filmus« i ovo: »Karakteristika Šijanovih djela je specifičan humor, a njegove (tragi)komedije su toliko smiješne upravo zato jer lucidno i vrlo precizno ukazuju na pojedine simptome društva – one koji jedva prikrivaju neprijateljstvo, morbidnost, nasilje. Koketiranjem s kreacijama Crnog vala, gledateljstvo se prvo mazi obiljem smijeha, a onda ga se neugodno iznenadi njegovom »narodnom« tamnom stranom. Banalnost mržnje u filmu »Ko to tamo peva« izuzetno je sažeta u sceni kada se nesretni putnici u autobusu fizički obračunavaju s romskim glazbenicima, koje krivo optužuju za krađu novčanika. Linč nad slabima – moguć samo zato što su u manjini – stvarniji je od strahota rata koji je tek na početku«.

O svojoj novoj knjizi Šijan je izjavio da je to »neka hibrina eksperimentalna proza koja se sastoji od sjećanja, izmišljotina, nekada dnevnika, i pokušaja da pribilježim neko svoje osjećanje filma i kako se ono stvaralo kroz neke meni značajne autore«.

– To je nešto iz čega osjećam da vučem korijene. Ja mislim da je to bilo jedno veliko oslobađanje od kolotečine i nekog šablonskog razmišljanja pravljenja filmova, dodao je autor koji, premda mu posljednjih desetljeća nisu bili naklonjeni domaći fondovi koji su odbili nekoliko dobrih projekata, ne odustaje i planira novi film.– Već nekoliko godina razvijam projekt po scenariju Svetislava Basare pod nazivom »Diskopatija« – kaže Slobodan Šijan.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka