RIJEKA » Polovica puta 7. riječkog sajma knjiga i festivala autora vRIsak donijela je predstavljanja dvaju nesvakidašnjih oknjiženja. Oba kao rijetke ptice hrvatskog izdavaštva našle su svoje mjesto u book caffeu »Dnevni boravak«, koji nije bio uobičajeno krcat, ali je i dalje bio pun dobre atmosfere.

  Milko Valent predstavio je treći najopsežniji roman hrvatske književnosti nakon djela Marije Jurić Zagorke i Miroslava Krleže – »Umjetne suze« u idanju »Profila« – a Nikola Petković predstavio je knjigu svojih pjesničkih kritika/kolumni koje objavljuje u »Novom listu«, pod nazivom Harterije II/III.

Valentovo putovanje

Prvi je improviziranu pozornicu zauzeo Milko Valent, čiju su neobuzdanu energiju probali koliko-toliko kontrolirati Drago Glamuzina i Igor Žic. Glamuzina je naime potpisao ugovor s Valentom za ovaj roman još dok je radio u »Profilu«, no u međuvremenu je otišao u VBZ pa je roman nastavio nastajati, širiti se, da bi konačno stao na 1774 kartice teksta. Žic je pak, kako je to rekao Valent, jedan od devetero ljudi koji su roman pročitali, što ga kvalificira da o njemu nešto i kaže.

   A rekao je da je roman začuđujuće zabavan, obzirom na količinu teksta, te da kao rijetka knjiga koju je imao prilike čitati, vremenom i čitanjem postaje sve bolja.

   – No čitatelj prvo mora odustati od traženja fabule i prepustiti se putovanju na koje Valent poziva – rekao je Žic.

   A putovanje je to epohom banalnosti, od signiranja isprazne svakodnevice do izražavanja filozofskih misli. Inače temeljito nepročitan pisac – kako je Glamuzina okarakterizirao Valenta – za ovaj je roman putovao cijelom Europom, a zbog njega je, kako je posvjedočio, nekoliko puta gotovo umro.

   – Spalili su me, gulili mi kožu s bedara, pokušali me razapeti – rekao je Valent prije nego je pročitao ulomak iz romana koji ga je skoro došao glave.

Poezija nije u krizi

Petkovića nisu pokušali spaliti zbog knjige, ali i on je zbog negativnih kritika u svojim kolumnama doživljavao razne neugodnosti. A upravo je te tekstove svojski hvalio njegov sugovornik u »Dnevnom boravku«, kritičar i publicist Igor Mandić. Iako je priznao da se u poeziju razumije kao Mare u krivi k…, Mandić je posvjedočio da voli čitati Petkovićeve kolumne, premda ih ponekad ne razumije.

   – Jer on se bavi nejasnim stvarima, kao što je pjesništvo, koje dođe do ruba uma, pa prijeđe u zaumno. Ali ono što volim kod njegovih tekstova je što se bezobrazno zalijeće, kritizira, polemizira s pjesmom, dovodi se u opasnu situaciju. A sve to zato što, nevolje li, doista voli to što radi, doista voli to pjesništvo – rekao je Mandić, honorirajući i »Novom listu« što je jedini od dnevnih novina sačuvao prostor za pjesničku kritiku.

   Petković je pak pojasnio svoj koncept.

   – Probao sam naći neki hibridni model između kolumne i pjesničke kritike. Nisu to dakle tekstovi napisani klasičnim književnokritičkim aparatom – rekao je Petković, još jednom ističući da poezija nije u krizi, kako to mnogi često govore, jer da je tako, on ne bi imao o čemu pisati jednom tjedno, koliko često njegovi tekstovi izlaze u »Novom listu«.