Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 19° 1
Sutra: 19° 19° 1
23. listopada 2018.
Novi jezični putokazi

Jezikoslovka Nives Opačić: Standardni hrvatski jezik je najugroženiji

Jezikoslovka Nives Opačić: Standardni hrvatski jezik je najugroženiji
Jezikoslovka Nives Opačić: Standardni hrvatski jezik je najugroženiji
Autor:
Objavljeno: 9. studeni 2014. u 17:16 2014-11-09T17:16:04+01:00

Standard bi trebao biti idiom javne sfere. Ako on to nije, ako se stalno razgovorni jezik upliće u standard, onda mi se čini da je standardni jezik sve ugroženiji

Za Nives Opačić čuli su mnogi kojima bavljenje jezikom nije ni u opisu posla, a možda niti u predmetu ikakvog interesa. Ova jezikoslovka svojom je karizmom u stanju zaintrigirati i akademika i radnika na baušteli jer će, recimo, iskopati neku zanimljivost u vezi s riječju »bauštela«.

   Pa iako je u mirovini već više od 12 godina, teško se može vidjeti da miruje: knjige joj izlaze kao na traci, a u medijima svih platformi i dalje tumači raznorazna jezična pitanja. Tako je ponovno došla i do Rijeke, predstaviti svoje najnovije oknjiženje »Novi jezični putokazi«, u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade.

   S autoricom razgovaramo nakon predstavljanja na Filozofskom fakultetu, gdje je u pozornosti držala brojne studente, ali i profesore.

   Vaša najnovija knjiga »Novi jezični putokazi« ima podnaslov »Hrvatski na raskrižjima«. Je li podnaslov vaša ideja? Zvuči pomalo usudno. Je li stanje u jeziku dramatično?

   – Stanje u jeziku nikad nije tako dramatično, jer jezik nije taj od kojeg ćete poginuti, on vas neće stajati glave, iako vas može stajati slobode. Naslove i podnaslove svih mojih knjiga dala sam ja. Osim prve knjige, ali to je druga priča.

   Mislim da i naslov mora ukazivati na glavnu nit knjige. »Hrvatski na raskrižjima« – a piše i da su tu neki putokazi naznačeni – samo je jedno viđenje hrvatskog jezika danas, koji se doista nalazi na jednom od raskrižja. Pritom nisam samo uočila tektonske poremećaje, nego sam na njih pokušala i odgovoriti.

Ugroženi standard

Čini se da je jedan od temeljnih problema koji vas okupira, i koji bi mogao biti taj tektonski poremećaj, odnos hrvatskog standardnog i nestandradnog jezika, zapravo govora u praksi. Jesu li tu neuralgične točke poremećaja?

   – Jesu. Kad bih rekla da je standardni hrvatski jezik danas najugroženiji, vjerojatno se mnogi ne bi složili jer bi rekli da izumiru dijalekti, narječja... Ne, narječja i dijalekti neće nikad izumrijeti, jer to je prirodno stanje jezika među populacijom koja se tim idiomom stoljećima služi, i nastavit će se služiti, prenoseći specifičnosti s koljena na koljeno.

   No govornici ipak odumiru...

   – Istina, i utjecaj standarda tu je puno veći nego što je bio nekada, ali ovdje, mislim, ipak treba obrnuti teze: u javnoj upotrebi standard je ugroženiji. Mislim, moramo se ograničiti na to da bi standard trebao biti idiom javne sfere. Ako on to nije, ako se stalno razgovorni jezik upliće u standard, onda mi se čini da je standardni jezik ugroženiji.

   Nedavno sam imala predavanje nakon skupa o Bratoljubu Klaiću pa sam rekla da, ako imamo norme standardnog jezika, onda ih se moramo držati svih, a ne selektivno samo nekih. Ovdje pritom govorim o akcentuaciji, o prozodiji, pravogovoru. Čega se uglavnom govornici u javnoj sferi ne drže.

   Dobro, ali može li se reći da je i u akademskim strukturama, pa čak i među jezikoslovcima, pravogovor zanemaren?

– Istina.

   Pa kako onda očekivati od drugih da o tome znaju više?

   – Naravno, naravno, ali gledajte: gosti u emisijama na televiziji neka govore kako žele, njima nitko ne bi trebao diktirati kako da govore, ali voditelj, spiker, novinar, to je već druga priča. Oni bi trebali znati standardni jezik, kako pisani tako i govoreni. Mene onda zovu ljudi iz Vinkovaca, Dalmacije i pitaju da kako to voditelji u obrazovnom programu govore zagrebačkim naglascima. Ljudi to primjećuju. Ako želimo govoriti standardnim jezikom, moramo se držati svih normi.

   U knjizi signirate da je problem u obrazovnom sustavu, gdje se samo na razini osnovne škole uči jezik, u srednjima već puno slabije, a o fakultetima da se i ne govori. Čak i kad je riječ o onima koji obrazuju stručnjake koji će morati puno pisati i govoriti. Kako to promijeniti?

   – Bilo je nekih naznaka. Pokušavali su uvesti hrvatski jezik kao obavezan predmet barem na one fakultete koji su imali nastavničke smjerove. Ali apsurd je bio taj da u vrijeme tih pokušaja na pedagoškim fakultetima, na matičnom Filozofskom fakultetu u Zagrebu vi jednostavno niste morali slušati hrvatski jezik ako ga niste studirali. A nekad nije bilo tako. Kad toga više nema ni na matičnom, Filozofskom, drugi mogu s punim pravom reći da što im to guramo kad nemamo to ni sami. I onda se od toga odustalo.

Linije manjeg otpora

Govorite o potrebi da poštujemo normu u cijelosti, pa kako vam se čini onda da je jezik normiran trenutno?

   – Sad je situacija takva da kad se nešto ne zna, ili se ne želi znati, onda se tu stvar učini još konfuznijom. Kao, stručnjaci se ne mogu dogovoriti, pa što da se onda time ja bakćem, neka svatko po svom. To je linija manjeg otpora. Trebalo bi jednostavno u svijesti svih proraditi da u javnoj sferi standard treba biti jedino sredstvo sporazumijevanja. Ja govorim o zaštiti javne sfere, koja je vrlo narušena.

   Normiranje možemo uvjetno podijeliti na normiranje govorenja i normiranje pisanja. O govorenju smo nešto rekli, a kod pisanja, jedna od normi koja se često u javnoj sferi pokazuje kontroverznom jest pravopisna norma. Što mislite o »Hrvatskom pravopisu« Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je ponuđen na besplatno korištenje?

   – Čim se pojavi neki novi pravopis, odmah me pitaju što o tome mislim. Tada obično kažem svima da kad se sinovac ženjaše, strica ne pitaše, a kad se razženjaše, i strinu pripitivaše. Drugim riječima, mene nikad nitko nije pitao ili pozvao na neki dogovor oko Pravopisa. Ja nisam time uvrijeđena, ali ako me nisi pitao tada, nemoj me pitati ni sada.
   Pravopis je dogovor, konvencija. To je uvijek tako. Ima jezika koje ga nemaju. Engleski, na primjer. Ali engleski zato ima odlične rječnike. I nastavu. U engleskim školama ne možete pisati kao da ste izašli iz neke američke javne škole. Radi se o tome da ako znate glavninu bilo kojeg pravopisa, vi nećete biti nepismeni, jer razlike koje se pojave su minimalne.

   Bilo je pravopisa u kojima se doktor pisao s točkom (dr.), pa onda bez točke (pri čemu se sklanjalo dra, dru i sl.) – to je konvencija. A mi se uvijek gložemo oko perifernih stvari pa glavne ostanu netaknute. Vi u bilo kojem pravopisu, ako počnete tražiti nešto u vezi s čim ste u nedoumici, to vjerojatno nećete naći, jer se svi ugibaju od toga da to riješe. To vam je pisanje nekih automobilskih marki, pa pisanje vina, nekih zaštićenih proizvoda. To nije riješio ni jedan pravopis.

Kost za glodanje

A zašto i bi kad uvijek ima dovoljno prijepora oko rastavljenog i sastavljenog pisanja neću, famoznog »t« u zada(t)cima i sl.

   – Da. Ali gledajte, mogu vam navesti i primjer. Babić je koautor i pravopisa i gramatike. Pa ako isti čovjek u dva svoja djela ima dva različita rješenja za istu pojavu, onda mi to daje misliti: kojem ću Babiću vjerovati, prvom ili drugom? Hoću reći, ti »zadatci« nisu bili u njegovoj gramatici. A ako je tako, zašto onda nisu i otci i sudci. Pa onda kaže da je zato što se tako uvriježilo. Pa meni se možda uvriježilo reći streljana, a ne strjeljana. Dakle čim vi ubacite takvu jednu kost koju mogu glodati svi, pojavit će se prijepori.

   Bi li možda trebalo redefinirati pojam umirovljenje i mirovina, gledajući vas i vašu karijeru? Tim više što ste sve vaše knjige objavili zapravo otkad ste u mirovini. Vi ne mirujete. Što ćemo s tom riječju?

Nestali pisac

U »Novim jezičnim putokazima« navodite da je jedan pisac nestao s naslovnice knjige. O čemu se radi?
   – Ma to je krasno, doista. Branko Ćopić, »Ježeva kućica«. Jedan pisac nestao je iz izloga, zato jer se mi, i opet, bojimo. Mi ćemo reći da su uz »Ježevu kućicu« generacije odrastale. Bila je u lektiri. I puno je izdanja te knjige bilo od 1949. Međutim, pretrpila je ona i mnoge falsifikate, jezične i likovne. Ali dva izdanja dopustila su sebi objaviti knjigu bez imena autora na naslovnici. Naravno, unutra je ime navedeno, ali na naslovnici – ne! A knjiga ide u izlog, znači onda bi i autor Branko Ćopić trebao ići u izlog. I to govori o našem licemjerju. Mi hoćemo nešto, ali ne do kraja.
   Kao što sam govorila ranije, mi hoćemo standardni jezik, ali ne do kraja; mi hoćemo knjigu, ali ne i autora na naslovnici. Ne, ili ga hoćeš ili ga nećeš, to bi bilo pošteno. Naravno, nije ovo izoliran slučaj, toga ima puno više. I mislim da na takve primjere treba upozoravati.

   – Ništa (smijeh). To je ipak još uvijek bolje nego blagopočivajući. Evo u slovenskom su umirovljenici – upokojenci. Bolje da sam umirovljenica nego upokojenica.

   Dugo pratim vaš rad, slušao sam vas na raznim simpozijima, na kojima je bilo jasno da svi uvijek rado poslušaju što imate reći. No baš tamo, među svim tim akademicima i doktorima koji vas pomno prate, malo strši ova vaša titula magistrice znanosti. Kako to da niste doktorirali?

   – Imala sam prijavljen doktorat, međutim kad se rodio moj mlađi sin, njemu su u porođaju oštetili živac desne ruke i onda su uslijedile svakodnevne terapije u dvjema bolnicama. Vodili smo ga na te terapije do sedme godine. Imala sam još i starijeg sina i ja se danas iskreno pitam kako sam sve uopće stizala. S malim sam morala vježbati, mi smo nešto i jeli, nismo hodali prljavi, stan nije bio štala... – nešto sam morala raditi i kao majka i kao domaćica. I jednostavno nisam stigla doktorirati.

Domoljublje malenih mjesta

To mi je ujedno otvorilo oči u odnosu na pojam same sveučilišne karijere: treba vidjeti što je komu dostupno i zašto. Ja sam došla na mjesto lektora, nisam bila nikome na putu, nikoga nisam kočila, nikome bila kamen spoticanja. Za satnicu od 14 sati tjedno nitko se nije otimao. Asistentska je tada bila šest. Došla sam stvarno na ono mjesto na koje sam trebala doći, na mjesto na koje mi doktorat nije trebao.

   I bez doktorata, i u mirovini, vi ste neumorni, pa me zanima što se još sprema u vašoj spisateljskoj radionici.

   – Sasvim slučajno često sam bila konkurecija sama sebi. Naime knjige su mi često izlazile paralelno, pa su pobijale jedna drugu. To nije možda dobro za prodaju, kao ni to da iskačem baš iz svih pašteta, ali tako se dogodilo. Govorim ovo jer i sada paralelno teku dvije pripreme. Od »Riječi s nahtkastla i kantunala«, zbirke mojih tekstova iz »Vijenca«, prošlo je pet godina. To razdoblje voljela bih zaokružiti još jednom knjigom. I ta bi se zvala »Završne riječi«.

   Usporedno s tim još je jedna knjiga putopisa, ali ovaj put su to mali putopisi iz Hrvatske. Dok su »Pod Velikim medvjedom« bili putopisi izvana, ovo su putopisi iz Hrvatske, i to iz malih mjesta u koje malo tko dolazi. Ne znam jeste li čitali da je netko lijepo pisao o Suhopolju, Lipovljanima... Tamo nitko ne ide, a ja imam prema njima neki odnos. Svi će pohrliti na razvikana mjesta, tamo ne treba ljude posebno voditi.

   S druge strane, ja ne volim mahati nekim velikim domoljubljem – mislim da se ono mora, ako se osjeća, osjetiti i iz onoga što radiš. Domovinu se tako mora voljeti i nogama i tabanima; valja hodati po njenim vrhovima i upoznati je, otići u ona mjesta u koja nitko nikad ne odlazi. Ta knjiga zvat će se »Malena mjesta srca moga«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka