Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 1
Sutra: 17° 17° 1
16. listopada 2019.
Robert Torre

"Ima li života prije smrti": Tekst koji otvara suštinska pitanja egzistencije

Foto Davor Kovačević
Foto Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 13. svibanj 2019. u 10:35 2019-05-13T10:35:01+02:00

U svojoj najnovijoj knjizi izazovna naslova »Ima li života prije smrti?«, ugledni zagrebački psihijatar dr. Robert Torre nudi i to jasno naglašava, isključivo »iskustvo prvog lica«, dakle na temelju spoznaja vlastitog duha i vlastite kože govori osobnim uvidima u »ovostrano« i »onostrano« i odmah u uvodu odgovara na postavljeno pitanje: »Da...ima života i prije smrti, no samo za neke, i to, u pravilu povremeno. Što je više nego zadovoljavajući nalaz koji ne dopušta nikakvo malodušje budući da drži otvorenim horizont nade i spasa.«

Ovaj suptilno sročen ironični ton koji se iz navedenog citata može prepoznati, a provlači se kroz cijelu knjigu, što joj samo daje dodatni »štih«, tako da se svaki čitatelj (čini se da ih je mnogo, jer je Torreova knjiga jedna od najčitanijih na našem književnom tržištu), s uživanjem može uhvatiti u koštac s ovim štivom, naizgled lagano i svakome razumljivo pisanom, ali u biti zahtjevnim, jer artikulira suštinska pitanja naše egzistencije i (be)smisla života. Zapravo, svega o čemu čovjek nerado razmišlja svjestan »epohalne zaludnosti« takve avanture, ali i uplašen mogućim odgovorima koji uvijek, u pravilu, idu na našu štetu.

Istina o psihijatriji

Robert Torre (inače uposlen kao psihijatar u zagrebačkoj bolnici »Sestara Milosrdnica«) nije napisao, a to i sam naglašava, nikakav self-help priručnik; tko traži lijeka za svoju bolest, u ovoj je knjizi neće naći, ali će zato naći nešto više i bolje: iskreno, strasno, promišljeno, a tako nepodnošljivo duhovito i gusto pisani tekst koji će nas natjerati, ma koliko se tomu protivili, da se zamislimo nad onim što jesmo (a još više što nismo, a trebali smo, mogli smo ili željeli smo biti), gdje i kamo idemo, te da pokušamo to shvatiti i eventualno, za one najambicioznije, da pokušaju nešto učiniti s tim svojim (našim) životima. Samo tako, barem ja tako razumijem »što je pisac želio reći«, možemo stvarno (pro)živjeti i prije smrti, a ne se samo s njom suočiti, bez da smo je prije toga pokušali natjerati da se s nama dobrano namuči, pruži nam »odgovarajuću« pozornost, dajući nam do znanja kako će (barem nekima od nas) ipak i usprkos svemu omogućiti život i poslije smrti. Omogućiti da živimo i duže nego li smo zaslužili, jer »život prije smrti« (kao posljedično i onaj poslije nje) mora se zaslužiti. A, to ne ovisi u krajnjoj instanci ni o kome drugome; ni o Bogu, niti o Đavlu, već i samo i isključivo o nama samima.

Prethodnom knjigom »Prava istina o psihijatriji«, dr. Torre, slobodno možemo reći, skandalizirao je javnost, ali još i više kolege iz svoje struke, jer je dirnuo u osinje gnijezdo, u »svetu kravu psihijatrije«, tvrdnjom kako je došlo do hiperinflacije »novootkrivenih« psihičkih poremećaja, odnosno kako je došlo do psihijatrizacije normalnog dijela pučanstva, te da se psihijatrija zapravo više i ne bavi onim i onima kojima bi se stvarno trebala baviti (dr. Torre tvrdi da se u principu radi o 5 posto populacije), već je postala svojevrsna profitabilna medicinska grana koja posvema nepotrebno kljuka ljude psihofarmacima, psihoterapijama, kojima od toga neće biti ništa bolje. Dapače, svoje egzistecijalne probleme ljudi moraju sami riješiti, naprosto stoga jer to nisu problemi koji spadaju u zonu medicine u najširem smislu te riječi.

Zapravo, dr. Torre nije svojom knjigom rekao ništa novo, a još manje revolucionarno, ali od tih njegovih stavova, kako kaže »na obostrano zadovoljstvo« ogradila se svekolika psihijatrijska struka u nas, što je jasna potvrda kako dobar dio tih stručnjaka nije ni čuo za cijeli niz značajnih i interesantih autora i tekstova, posebice aktualnih 70-tih godina prošlog stoljeća (u nas prevođenih i populariziranih u okviru stručne edicije, primjerice zagrebačke izdavačke kuće »Stvarnost«) ili pak za njiih ne mari, jer takav pristup zahtijeva angažman i empatiju prema pacijentu, a daleko je lakše i komotnije propisati šaku pilula (plavu da ne zaboravimo žutu) i stvar prepustiti »majci prirodi« da odradi svoje.

Duhovno iskustvo

S takvim se stanjem dr. Torre, na temelju bogatog stručnog iskustva, ali i velikog znanja kojim evidentno raspolaže (bavi se i slikarstvom, glazbom, kazalištem, čita filozofska djela, poznaje književnost...), nije složio i postavio je pitanje: kako zaustaviti planetarnu epidemiju uzimanja psihofarmaka i samim time stao na žulj brojnim interesnim, ali i izuzetno moćnim grupacijama. Dobronamjerni i otvoreni poziv koji je svojom knjigom uputio javnosti, da se razmisli o temama i tezama koje je izložio (a, koje, kako sam sarkastično primjećuje bi mu omogućili lagodan materijalni status da su uistinu njegov originalni doprinos psihijatrijskoj struci) pretvorio se u pravu hajku protiv njega osobno; posprdno su ga ismijavali (jer argumenata za pravu raspravu nisu imali), proglasili su ga nekakvim samozvanim guruom i sektaškim karizmatikom, što naravno nema veza s realnošću.

I u tom smislu Torreova knjiga »Ima li života prije smrti?« (naslov je, kako to sam navodi, preuzeo od dr. Raymonda Moodyja, a koji je 70-tih godina prošlog stoljeća objavio knjigu pod sličnim naslovom »Life after life«, koja se dotiče parapsihološkog i paranormalnog, što našeg autora nikada nije posebno interesiralo), svojevrstan je svetonazorski odgovor na sve ono što je u tim, po njega, blago rečeno neprijatnim vremenima prolazio.

Međutim, to je ipak i prije svega svojevrsno duhovno iskustvo, intelektualna sinteza čovjeka istinski zapitanog o smislu života, a koji ima dovoljno hrabrosti, mudrosti i ludosti i što je najvažnije distancirane (samo)obrambene ironije i punokrvnog oslobađajućeg humora (češkog tipa), krenuti u avanturu istraživanja i propitivanja sebe samog i društva u kojem živi, svjestan da neće (o)lako pronaći adekvatne odgovore. A tko bi to osim Boga i mogao?

Torre nam svojom knjigom nije na švedski stol životne gastronomije iznio nikakva spasonosna rješenja (jer ih i nema), već se samo referirao na vlastito iskustvo i iz perspektive osobnog znanja, obrazovanja i spoznaja ponudio da se poslužimo tim iskustvom i da sami krenemo u sličnu avanturu traženja pitanja i odgovora. Dakako, pitanja su u ovom slučaju daleko važnija, jer su odgovori isključivo individualni. »Ima li života prije smrti?« danas je nesumnjivo izdavački hit, ali dr. Torre za to ne snosi krivnju; sam je priznao da je iznenađen tolikim interesom publike za njegova razmišljanja, jer ponovimo: ne radi se o popularno pisanom štivu, već o tekstu koji u fokus stavlja suštinska pitanja naše egzistencije, a ona su uvijek nelagodna i tegobna pitanja.

Dakle, ne radi se, kako su to neki brzopleto i brzopotezno, pa i pomalo zlobno zaključili o ambicioznom pokušaju »prodavanja magle«, odnosno pokušaju uglednog psihijatra (stručnjaka za liječenje ovisnosti poput alkohola, igara na sreću i dr.) da se u javnosti predstavi kao nekakav novodobni prorok koji će na brzu ruku od naivnih čitatelja pokupiti novce i koji koristi izopačenost društvenih (ne)prilika i obećava rješenja za koja unaprijed zna da nisu ni realna, a niti moguća.

Ljepota različitosti

U njegovoj knjizi nema jednostavnih i »na prvu« prihvatljivih formula; tu se radi i ozbiljnom promišljanju tipična za intelektualca od formata (mogu zamisliti kako mu se na ove riječi čelo mršti, a brk razvlači u ironičan osmijeh), koji je zainteresiran za čovjeka, za svijet u kojem živi, ali ma koliko to prikrivao brehtovskim »ozbiljnim sarkaznom«, jer na koncu uvijek je to i traženje smisla vlastitog života, svatko tko ga iskreno traži, može ga i pronaći, ali se mora suočiti s tajnom vlastite duše, bolom koji u sebi nosi, a to je izuzetno zahtjevan podvig.

I stoga, mnogi koji nemaju hrabrosti za taj čin mogu pogriješiti i pomisliti da Torreova knjiga upućuje, kao neka vrsta udžbenika da se shvati »životni menadžment«, ali ostat će razočarani, jer poruka koja se provlači kroz cijelu knjigu je jednostavna, ali ujedno i složena; nitko ne može živjeti za druge, umjesto drugih, čak ni protiv drugih (iako je ta vrsta ksenofobične psihopatologije i političke discipline izuzetno plodotvorna i temelj je brojnim devijacijama, od rasizma, preko antisemitizma do nacizma), već da bi se živjelo mora se vidjeti onog drugog, drukčijeg, jer ljepota života, ako je ima, upravo je u različitosti.

Nažalost, priznanje te različitosti za mnoge je hod po mukama, jer se opsesivno boje onog drugog i drukčijeg. Pa, zar ne svjedočimo nepodnošljivoj lakoći straha od imigranata koji će nas navodno uništiti, razoriti naše vrijednosti a zapravo se radi o jadnim ljudima koji samo traže ono što i mi želimo: mir i pravo na dostojanstven život. Uistinu, Torreova knjiga u formalnom je smislu teško odrediva žanra i upravo je stoga mnogima odmah sumnjiva. Filozofi se pitaju zašto jedan psihijatar spominje Hegela, oslanja se na egzistencijaliste, citira Heideggera, zašto se petlja u ono što mu nije struka i slično, ali, kakav bi to psihijatar bio koji se ne bi petljao u sve i kojeg ne bi sve zanimalo, jer pitanje: ima li života poslije smrti ujedno je i pitanje kojem je Kierkegaard (jedan od prikrivenih autora ove knjige) posvetio cijelu biblioteku svojih djela, a jedno nosi karakterističan naslov »Bolest na smrt«.

Da, čovjek novodobne civilizacije je sve bolesniji, i utoliko je uvijek pitanje o smislu života, ujedno i pitanje o Bogu, odnosno o prolaznosti ili vječnosti života. Svi smo mi sanjali drukčiji i bolji život i svijet, a sudar sa stvarnošću je nalik udaru groma iz vedra neba koji nas može posvema slomiti, ali ujedno i »dići iz mrtvih«, to jest tek kad se nađemo u situaciji da shvatimo da život ima, bolje rečeno mora imati kakvu-takvu vjerodostojnost, tek tada se nađemo u situaciji da vidimo i svoj pravi lik u ogledalu. Pitanje smisla traži svakog od nas da se razgoliti pred vlastitim sumnjama, da se suoči s predrasudama i da se okrene prema drugima, jer se samo u drugima i prepoznaje. Ali do tog vremena život valja »napuniti« smislom; ulagivanjem životu to nećemo postići, već samo osviještenim priklanjanjem spoznaji da smo takvi kakvi jesmo, ali da usprkos svemu ipak možemo biti i bolji.

Svojim životima, kakvi su da su, svjedočimo neprolaznu veličinu života: znamo da svatko od nas traži i stiže na nekakav cilj, ali ne uspijeva uvijek i prijeći na drugu obalu, jer za to treba hrabrosti. Haron se ne da potkupiti; život prije smrti ima smisla i može se živjeti samo ako osvijestimo »vlastitu partikularnost« (Hegel), svatko mora misliti za sebe, a mi u pravilu mislimo za druge, ili puštamo da drugi misle za nas i u tom su pogledu naši životi promašaj, ali bez obzira na (za)datost svatko se nađe u situaciji da prepozna mogućnost »trenutka kada mu vječnost ulazi u život«, samo pitanje je, hoćemo li, želimo i možemo li i koliko dugo taj trag vječnosti zadržati u sebi.

Traženje prostora slobode

Na jednom mjestu u knjizi dr. Torre kaže: »Daleko smo od sebe, od svog duhovnog zavičaja«, stiješnjeni tjeskobom i strahom, krizom identiteta (on je mozaičan i to je naše prokletstvo, ali i naše bogatstvo), rješenje tražimo, ne u kopanju po vlastitoj duši, već u laganom make-up zahvatu, površinskoj intervenciji; prepuštamo se iluzornim perspektivama koje su bolnije što duže traju. Bijeg od »užasa nihilizacije« ujedno je i tragičan i komičan. Tragičan jer nas može odvesti u propast, a komičan jer se zavlačimo u gomilu, konformistički se zanosimo vlastitim opsjenama da možemo prevariti i život i smrt. Izloženost tjeskobi tjera nas na adaprivnost, a iz tog se stanja, predlaže dr. Torre, treba nekako izvući, a najbolji način je krenuti putom mišljenja. To je traženje prostora slobode, i ujedno početak učenja u kojem se jasno razaznaje lažno od onog pravog ja, koje nas devastira i zanosi lažnim nadama. Zaokupljenost različitim identitetima od nas čini bića kakva u stvari nismo, već kakva drugi traže od nas da budemo. Gubimo vlastitost i (p)ostajemo ono što drugi žele i očekuju i tako se formira sustav lažnih ja i lažnih komunikacija koji nas »štite kao kaput od hladoće«. Bježanje od slobode je zapravo bijeg od sebe; sve te mehanizme davno je već opisao Erich Fromm; probiti se natrag, do pravog ja to je lekcija kojoj se moramo naučiti i koju dr. Torre zdušno zagovara.

Kronično normalni ljudi, kako to duhovito ironizira dr. Torre, imaju svoj kontinuitet gubitaka; svi smo mi (možda) bili bolji ljudi, ali ta se kavaliteta negdje uz put zagubila. Živimo u strahu od smrti, po diktatu mode, vječne mladosti i zdravlja, kao da time želimo poništiti trajanje. Želimo dug život, ali bez da se pitamo za kvalitetu tog života. Ali, živjeti dugo i bez pravog sadržaja, takav život baš i nije nekakva izgledna prespektiva. I tako dolazimo do paradoksa: strah nas vodi kroz život, strah postaje isključivi regulator našeg života i umjesto da živimo život, živimo smrt, smrt živi umjesto života. Formula je jasna: da bi svladao panični strah od smrti, moraš svladati strah od života, a da je tomu tako najbolje se vidi kada se nađemo u onome što Jaspers naziva graničnim situacijama. Tada stvari vidimo jasno; odabir mora biti brz i efikasan. Da bi se živjelo punim plućima, život se mora promašiti, a onda se preuzima odgovornost da ga nekako na novi način sklepamo i pokušamo nešto od njega napraviti. Moramo preuzeti odgovornost za ljudskost vlastitog života, ali ne tako da svoje zablude, grizodušja i promašaje projeciramo na druge, obično na svoju djecu i time ih unaprijed obilježimo svojim ambicijama koje samo nismo bili u stanju ostvariti.

Ne radi se o popularno pisanom štivu, već o tekstu koji u fokus stavlja suštinska pitanja naše egzistencije, a ona su uvijek nelagodna i tegobna pitanja. Dakle, ne radi se, kako su to neki brzopleto i brzopotezno, pa i pomalo zlobno zaključili o ambicioznom pokušaju »prodavanja magle«, odnosno pokušaju uglednog psihijatra (stručnjaka za liječenje ovisnosti poput alkohola, igara na sreću i dr.) da se u javnosti predstavi kao nekakav novodobni prorok koji će na brzu ruku od naivnih čitatelja pokupiti novce i koji koristi izopačenost društvenih (ne)prilika i obećava rješenja za koja unaprijed zna da nisu ni realna, a niti moguća. Nije sramota pokleknuti, već je sramota ne pokušati se iznova podići

Empatija

Naša narcistička egzistencija, naša prenapuhana očekivanja moramo »redefinirati« i osvijestiti, ne smijemo ih delegirati drugima, ne možemo živjeti za druge, već samo uz druge, ali tako da ih ne gušimo, već da ih oslobađamo. Patnja svakom životu daje smisao, bolje rečeno vjerodostojnost i govori nam da se moramo znati suprotstaviti ispraznoj patologiji nade, jer zadaća našeg života mora se sažeti u pokušaj da si priznamo da svijet takav kakav jest, komotno može bez svakog od nas. Ma koliko se to nama činilo tragičnim, to je jednostavna istina, naprosto aksiom kojeg što prije osvijestimo, time bolje po nas.

Pitanje svijesti i smisla u tom je pogledu uvijek i za svakog od nas složenije, pa i važnije od pitanja o Bogu. Jer, kako zaključje dr. Torre, mi nemamo toliko problema Bogom (uvijek možemo naći način da se s njim »nagodimo«) koliko imamo problema sa svijetom. A dr. Torre nas uči kako to i nije problem samo onda ako si to osvijestimo kao problem. To osvještenje problema on je maestralno izveo, s puno erudicije, entuzijazma, finog humora i istinske empatije prema čovjeku, jer kao iskusan psihijatar i isitinski mudar čovjek zna koliko smo svi mi kao ljudska bića slabi pred izazovima. I nije sramota pokleknuti, već je sramota ne pokušati se iznova podići.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.