»Sandale« su dobar aperitiv za glavno jelo koje sad kuham, novi roman koji dovršavam...
Mjesto na kojemu je nastajao ovaj intervju – bučna terasa kafića s pogledom na zagrebački Glavni kolodvor – prikladno je i znakovito: pisac Bekim Sejranović s kojim razgovaramo u povodu izlaska njegove nove prozne knjige, »Sandale«, čovjek je kojega određuju putovanja, emocionalna izgnanstva, urbano nomadstvo, stalna gundulićevska mijena. »Nigdje, niotkuda« šifra je njegova književnog opusa, ali i njegove biografije, čija su važna poglavlja ispisana u Brčkom, Rijeci, Oslu.
Nomadstvo
Kao i junaka prozne trilogije koja je svježe kompletirana »Sandalama«, i Vas određuju putovanja: u ovoj knjizi radnja je rasuta od Norveške do Bosne, od Australije do Indije.
– To moje nomadstvo počelo je kao one stereotipne narkomanske priče: počneš pomalo, s lakšim drogama, pa se navučeš na teže opijate. Kod mene je sve počelo još u djetinjstvu, razvodom roditelja, pa sam bio s bakom, pa je došao rat, pa sam završio u Rijeci, pa je došla Norveška… Naravno, nije to sve bio moj izbor, ni izbliza, počevši od razvoda staraca pa do rata. Ali, često sam razmišljao o tome kako, da nije bilo rata, možda nikad i ne bih postao pisac, to je ta neka ironija sudbine… Inače, teško je o putovanjima reći nešto što neće zvučati kao floskula. Ja volim putovati, volim to što putovanja svedu čovjeka na pravu mjeru; kad sam u Indiji, otpadnu moji identiteti koje imam ovdje, tamo nije ni najmanje važno to jesam li pisac, kako prolaze moje knjige… Nego sam samo čovjek koji je prinuđen spoznati samog sebe, pogledati samog sebe iskreno, ogoljeno. A putovanja ti daju i kritičku distancu koju »iznutra« ne možeš imati. Tako sam i ove naše prostore najbolje sagledao i shvatio tek iz Norveške.
Terorist
– Još sam uvijek vezan za tu zemlju, poslom i privatnim vezama – evo, baš uskoro idem na jedan književni festival u Oslo, na norveški mi je preveden i roman »Ljepši kraj« – ali da, istina, iz ove pozicije bolje vidim i razumijem Norvešku, Norvežane. Mi na Balkanu imamo tu jednu romantičnu viziju skandinavskih zemalja, skloni smo ih gledati kao bajna društva. Ali kad živiš tamo, a nisi Norvežanin, baš i nije bajno. Pogotovo kad ti ime malo »vuče« na muslimansko. Ustvari, za mene je veliko otrežnjenje bio onaj Brevikov masakr, i reakcije na njega. Nije Brevik samo jedan. Kakav je to bio šok za njih, koji su stalno očekivali da će teroristički napad, ako do njega dođe, počiniti neki Muhamed s dugom bradom – a na kraju to napravi »njihov dečko« s plavim očima. Užasno me ljuti kad Brevika nazivaju psihopatom. Da je neki Muhamed s bradom učinio taj pokolj, nitko ga ne bi nazivao psihopatom, nego teroristom, što ovaj i jest.
Autobiografija
Iskreno, gledao sam na taj rad kao na neki »side-projekt«, činilo se to kao dobar način da se uzme malo novaca na račun stare slave (smijeh), ali na kraju je, zapravo, to ispala zanimljiva knjiga koja se lijepo nastavlja, atmosferom i stilom, na prijašnja dva romana. »Sandale« su i dobar aperitiv za glavno jelo koje sad kuham, novi roman koji dovršavam…
Knjiga za djecu