Grad: Rijeka
Danas: 26° vedro
Sutra: 6° 25° vedro
18. listopada 2017.
Autor romana "Sandale"

Intervju Bekim Sejranović: Pišem knjige kakve volim čitati

Bekim Sejranović, pisac čija su važna biografska poglavlja ispisana u Brčkom, Rijeci i Oslu... / Foto Marko GRACIN
Bekim Sejranović, pisac čija su važna biografska poglavlja ispisana u Brčkom, Rijeci i Oslu... / Foto Marko GRACIN
Autor:
Objavljeno: 6. rujan 2013. u 8:40 2013-09-06T08:40:00+02:00

»Sandale« su dobar aperitiv za glavno jelo koje sad kuham, novi roman koji dovršavam...

Mjesto na kojemu je nastajao ovaj intervju – bučna terasa kafića s pogledom na zagrebački Glavni kolodvor – prikladno je i znakovito: pisac Bekim Sejranović s kojim razgovaramo u povodu izlaska njegove nove prozne knjige, »Sandale«, čovjek je kojega određuju putovanja, emocionalna izgnanstva, urbano nomadstvo, stalna gundulićevska mijena. »Nigdje, niotkuda« šifra je njegova književnog opusa, ali i njegove biografije, čija su važna poglavlja ispisana u Brčkom, Rijeci, Oslu. 

  Očito ne baš naspavan nakon predstavljanja knjige koja se održala večer prije (u VBZ-ovoj knjižari u Ilici), Sejranović je termin za intervju uglavio tik pred povratak vlakom u Ljubljanu, gdje živi posljednjih godinu dana; do nogu mu leži velika gomoljasta putna torba sa zavidnim »stažom«. 
 

Nomadstvo

Kao i junaka prozne trilogije koja je svježe kompletirana »Sandalama«, i Vas određuju putovanja: u ovoj knjizi radnja je rasuta od Norveške do Bosne, od Australije do Indije.

  – To moje nomadstvo počelo je kao one stereotipne narkomanske priče: počneš pomalo, s lakšim drogama, pa se navučeš na teže opijate. Kod mene je sve počelo još u djetinjstvu, razvodom roditelja, pa sam bio s bakom, pa je došao rat, pa sam završio u Rijeci, pa je došla Norveška... Naravno, nije to sve bio moj izbor, ni izbliza, počevši od razvoda staraca pa do rata. Ali, često sam razmišljao o tome kako, da nije bilo rata, možda nikad i ne bih postao pisac, to je ta neka ironija sudbine... Inače, teško je o putovanjima reći nešto što neće zvučati kao floskula. Ja volim putovati, volim to što putovanja svedu čovjeka na pravu mjeru; kad sam u Indiji, otpadnu moji identiteti koje imam ovdje, tamo nije ni najmanje važno to jesam li pisac, kako prolaze moje knjige... Nego sam samo čovjek koji je prinuđen spoznati samog sebe, pogledati samog sebe iskreno, ogoljeno. A putovanja ti daju i kritičku distancu koju »iznutra« ne možeš imati. Tako sam i ove naše prostore najbolje sagledao i shvatio tek iz Norveške.  

 A obrnuto? Je li Vaše viđenje Norveške jasnije sad kad više ondje ne živite?
 

Terorist

– Još sam uvijek vezan za tu zemlju, poslom i privatnim vezama – evo, baš uskoro idem na jedan književni festival u Oslo, na norveški mi je preveden i roman »Ljepši kraj« – ali da, istina, iz ove pozicije bolje vidim i razumijem Norvešku, Norvežane. Mi na Balkanu imamo tu jednu romantičnu viziju skandinavskih zemalja, skloni smo ih gledati kao bajna društva. Ali kad živiš tamo, a nisi Norvežanin, baš i nije bajno. Pogotovo kad ti ime malo »vuče« na muslimansko. Ustvari, za mene je veliko otrežnjenje bio onaj Brevikov masakr, i reakcije na njega. Nije Brevik samo jedan. Kakav je to bio šok za njih, koji su stalno očekivali da će teroristički napad, ako do njega dođe, počiniti neki Muhamed s dugom bradom – a na kraju to napravi »njihov dečko« s plavim očima. Užasno me ljuti kad Brevika nazivaju psihopatom. Da je neki Muhamed s bradom učinio taj pokolj, nitko ga ne bi nazivao psihopatom, nego teroristom, što ovaj i jest. 

 Nakon romana »Nigdje, niotkuda« i »Ljepši kraj«, »Sandale« zatvaraju trilogiju. Odakle težnja da na ovaj način stavite točku na taj dio svoga opusa?
  – Prvotna ideja bila je samo ponovo izdati moju knjigu priča »Fasung«, koja je objavljena u maloj nakladi, koja je bila dosta neujednačena, obilježena nekim početničkim eksperimentima... Moj urednik Drago Glamuzina vidio je u njoj neki potencijal pa smo izbacili pet-šest priča, a ove koje su ostale bile su temelj za roman koji je, sasvim slučajno iz njih izrastao. 
 

Autobiografija

Iskreno, gledao sam na taj rad kao na neki »side-projekt«, činilo se to kao dobar način da se uzme malo novaca na račun stare slave (smijeh), ali na kraju je, zapravo, to ispala zanimljiva knjiga koja se lijepo nastavlja, atmosferom i stilom, na prijašnja dva romana. »Sandale« su i dobar aperitiv za glavno jelo koje sad kuham, novi roman koji dovršavam... 

 Planirate li napraviti odmak od autobiografske proze po kojoj ste postali prepoznatljivi?
  – Pišem knjige kakve volim čitati, i mislim da je to ispravan put za mene, i za svakog pisca. Najgora stvar koju književnik danas može napraviti jest truditi se pod svaku cijenu biti »originalan«. Već je Borges to rekao; sve je već rečeno, sve napisano. Ostaje nam samo pisati o svome svijetu... A autobiografija – sve je autobiografija, prisvajamo u taj svoj svijet i ono što čujemo, i ono o čemu fantaziramo; sve smo to – mi. Mene zabavlja kad ljudi nastoje odgonetnuti što je u mojim romanima zbilja proživljeno, a što je izmišljeno, kad pokušavaju zaviriti iza kulisa... 
 

Knjiga za djecu

Jako puno puta zaključe krivo, čini im se da je »prava« autobiografija ono što je ustvari izmaštano. Tako da ipak neću napraviti radikalni odmak od onoga kako sam dosad pisao. Sumnjam da je to i moguće; pisci su upisani u svoja djela, odmaknuti se od svog pisanja znači odmaknuti se od sebe, a to rijetko kad prođe dobro. 
 Treba li pisac zaslužiti životom da piše stalno o sebi, da nije dovoljno razvlačiti dosadnu svakodnevicu kroz romane?
  – Ja mislim da sam zaslužio vlastitim životom. 

 Mami li Vas, možda, pisanje žanrovske proze, krimića, po kojima je Norveška književnost postala poznata?
  – Mami me, ali samo iz financijskih razloga. Razmišljam i o pisanju knjige za djecu, i mogu reći da to nije nimalo lak posao.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka