Foto V. Karuza
Riječ je o refleksijama na mojih prvih deset dana u Rijeci, kada sam bila užasno usamljena. Sada lijepim na zid ljude koje sam upoznala u Rijeci i pored toga pišem ono što su mi govorili, jer trenutno ne mogu pisati pjesme pa mi to služi da vizualno zapamtim ono što će kasnije postati pjesma
Ana Marija Grbić pjesničko je ime za koje će se u ovoj našoj regijici još puno čuti. To što je druga njena knjiga, »Venerini i ostali bregovi«, sjajna poema u izdanju beogradskog »Loma«, bila u užem izboru za uglednu nagradu »Biljana Jovanović«, nije nimalo slučajno. Pjesnikinja je trenutno stanarka riječke Rezidencije »Kamov«, a ove subote očekuje je nastup u Dnevnom boravku u 19.30 sati u sklopu »Seksoteke«, zajedno s još dvjema autoricama, Doris Pandžić i Marinom Krležom.
Obično stanari »Kamova« rade na nekom konkretnom projektu. Spremate li i vi nešto novo?
– Očekivala sam da ću pisati zbirku pjesama, ali sam onda počela raditi stripove, vratila se jedno pet godina unazad. Sada lijepim na zid ljude koje sam upoznala u Rijeci i pored toga pišem ono što su mi govorili, jer trenutno ne mogu pisati pjesme pa mi to služi da vizualno zapamtim ono što će kasnije postati pjesma.
Očito je riječ o poetskom stripu, formi kojom ste se i inače bavili. O čemu je točno riječ i dominira li tekst ili slika?
Seksoteka je projekt koji postoji nešto manje od pola godine, a njegova utemeljiteljica Marina Krleža kaže da mu je cilj detabuizirati seksualnost u hrvatskom društvu. Platformu zasad ima na Facebooku i kroz događaje. Prvi je realiziran u Zagrebu (Seksotinovo) kao čitanje erotske poezije i proze na kojem su od autora gostovali Borivoj Radaković, Pero Kvesić, Rosie Kugli, Doris Pandžić, Marina Krleža, Marijan Grakalić i Marko Fančović. S čitanjem nastavljaju i u drugim hrvatskim gradovima, a druga po redu je Rijeka, gdje će uz Marinu Krležu nastupiti još i Doris Pandžić te beogradska gošća Ana Marija Grbić.
– Prvo sam htjela biti slikarica, a onda sam shvatila da me to ne vuče toliko. Inače sam odrasla na stripovima, ali to što sam radila nije mi se uklapalo ni u strip ni u poeziju. Što se tiče dominacije, meni se ni inače ne čini da u stripu dominira tekst, a ovdje mi je negdje isto, jer su ovo bukvalno refleksije mojih prvih deset dana u Rijeci, kada sam bila užasno usamljena. Tako je jedan zid s ljudima koje sam upoznala ovdje, a na drugom su patetične poruke ljudi iz Beograda, kad ću se vratiti i tome slično. Ma ja sam u stanu koji je mnogo velik, i prazan, pa mi je ovo kao psihopatija zalijepljenih ljudi na zidu, kao, vidi, imam društvo. To je zapavo bolesno, jako bolesno (smijeh).
Krnja ijekavica
Knjiga koju ste nam donijeli, vaša druga knjiga poezije, sjajna je postmodernistička anatomija jednog rasapa, koja izgleda kao da je izronila iz hrvatskog pjesničkog prostora, i to ne samo zbog ijekavice, nego upravo zbog gnomičnosti i narativnosti koju karakterizira široka misao a zgusnuti tekst. Što biste rekli o izvorištima svoje poezije?
– Krenulo je od američkog narativnog pjesništva, pa se prelilo, rekla bih, najviše u Bosnu, s tim njenim dertom. I tvrdim da je trenutno bosansko pjesništvo najbolje. Čitam i čitala sam dosta »domaćeg« pjesništva, a na tvoje pisanje utječe ono što čitaš. Tada sam dosta čitala i Derridu, što je vidljivo…
Da, »nema ničega van teksta, vjeruj mi, nema ničega«… I to kaže muški subjekt iskaza, na ijekavici. Kako je on nastao?
– Počela sam pisati zbirku s idejom da to nikada neće izaći pod mojim imenom. I ta sloboda koju sam dobila kad ga nisam vezala uz sebe je bila ključna. On u mojoj glavi ima cijelu biografiju, ima 50 godina, živio je u Hrvatskoj i u Srbiji pa mu je i ta ijekavica krnja. Kao što je, uostalom, i moja.
Da, jer recimo ima i »bregova« i »brijegova«…
– Da. Ali kad mi se ukazala prilika da izdam za Lom, oni su čak rekli da bih i mogla pod pseudonimom objaviti ako hoću, ali rekla sam, ne, ipak je to Lom… Ali muška perspektiva mi je bila najbitnija i tek kad sam se odcijepila od Ane Marije Grbić, uspjela sam je ostvariti.
Ljubav ili rat
Ono što se čini ključnim za njegovo razračunavanje u toj anatomiji rasapa je kada Njoj kaže da joj je raskrilio prostore za hrabrost, a ona je ispala pizda.
– Da, da, pri čemu je on ta pizda kroz cijelu knjigu. I netko to čita kao duboko šovinističko, što je najmarginalnije čitanje, jer je ona slavljenje žene, obzirom da kroz cijelu zbirku on ima agresivnu notu prema ženi, da bi se povukao i priznao da je on ispao pizda. Ma on ne postoji zapravo, on je blijeda ličnost.
I često zaziva svoju smrt, od njene ruke?
– Da, život u ljubavi ili u ratu, dva ekstrema, ili pak anti život. Pa je ovo knjiga anti života i evociranja onoga što bi mogao biti život. Pa kad već nema ljubavi, ajde barem da bude rata.
Kako je knjiga prošla u Srbiji?
– Zapravo začuđujuće dobro za zbirku poezije. Bila je nominirana za nagradu »Biljana Jovanović«, nagradu koja se dodjeljuje za sve književne izričaje, ali kako sam bila u užem izboru s Filipom Davidom i Albaharijem, nisam je dobila (smijeh).
Beogradska scena
Kakva je srpska, odnosno beogradska pjesnička scena po vama? I recite nešto o poetskoj skupini ARGH!
– Srpska, odnosno da, beogradska pjesnička scena je sjajna, postoji barem 10 književnih događanja mjesečno, i to kvalitetnih. ARGH! je nastao prije šest godina, i dosad je čitalo preko 400 pjesnika. Dođe 10 ljudi u klub, čita, a poslije je žurka.
Koliko sam shvatio dajete priliku i neafirmiranim pjesnicima iz različitih sfera.
– Da, apsolutno; čitali su ljudi sa Strojarskog fakulteta koji su napisali dvije pjesme. Ali ako su te dvije pjesme dobre, što da ne. Čak je i super kad oni dođu, jer su izvan svega, mi se zabijamo u te neke pavcovske rupe pa si međusobno čitamo poeziju, što dosadi.
Kakav će to biti nastup ove subote u sklopu »Seksoteke«?
– Pa to je super, to je izlaženje iz moje zone komfora. Moja prijateljica Doris Pandžić izvukla je erotske momente iz onog što sam pisala.
