U trenutku kad gledatelji prihvate komičnu pretpostavku, na drugačiji način se vežu za likove nego, recimo, u drami. Jednom kad pristane na implicitni komični dogovor, publika je mnogo spremnija oprostiti i likovima i filmu
Ne znam točno zašto je Hrvatska danas nazadnija nego što je bila osamdesetih, mada bih se usudio predložiti da se radi o kobnoj sprezi crkve i nacionalizma. Nacionalizam je neizbježno muško-šovinistička ideologija, a crkva je srednjovjekovna tvorevina koja je uz pomoć Božje milosti, vlastitog bogatstva i epidemije fašizma u dvadesetom stoljeću nekako dobacila do dvadeset prvog, gdje je sad zbunjuju kako evolucija tako i kontracepcija – kaže Aleksandar Hemon, koji je nakon »veličanstveno humane« i bolno iskrene autobiografije »Knjiga mojih života« učvrstio poziciju među najvažnijim živućim američkim piscima.
Ovaj razgovor vodili smo u povodu nove uloge kojom je sarajevski književnik s čikaškom adresom nadopunio svoju biografiju: napisao je, zajedno s redateljicom Jasmilom Žbanić, scenarij za film »Otok ljubavi« koji se nakon premijere na filmskom festivalu u Sarajevu, od nedavna prikazuje i u domaćim kinima.
Dvojac prepoznatljiv po sklonosti težim, mučnijim temama sa snažnim društvenenim predznakom, isprva je kanio napraviti dramu sa sretnim završetkom, no kasnije se u tom procesu rodila komedija o neobičnom ljubavnom trokutu koja nam kroz priču o lezbijskom paru suptilno podmeće pod nos i veliku društvenu temu: problematičan odnos balkanskog patrijarhata prema ženama i (pogotovo) homoseksualnosti.
– Jasmila i ja smo bili umorni od težine historije i života s kojima se kao umjetnici, građani i ljudska bića već decenijama borimo. Htjeli smo raditi nešto u čemu će figurirati sreća, gdje će ljudi biti komplicirani, ali u suštini dobri. Mislili smo da takvih narativa fali na prostorima iz kojih potječemo. I htjeli smo da to bude komedija u aristotelovskom smislu – na kraju su svi živi, skupa i sretni.
Jasmili neće oprostiti
Oboje ste – i Jasmila Žbanić i Vi – na neki način bili pod povećalom u ovom projektu: očekivanja od Jasmile bila su velika jer dosad nije radila komediju, a od Vas zato jer Vam je ovo prvi scenarij. Jeste li i Vi osjećali taj pritisak očekivanja?
– U načelu ne osjećam takve pritiske. Tko bi me to pritiskao? Kao profesionalac, kao pisac koji to već radi evo skoro trideset godina, ne bojim se promašaja, kao što se ne bojim ni uspjeha. Zadovoljstvo i smisao procesa je u samom procesu. Moram također reći da ja u svojstvu scenarista koji je isključivo radio s Jasmilom nisam snosio nikakve rizike. Film je takva operacija da se jedva može krenuti s polazne točke bez neke ozbiljnije sume novaca, dok je za književnost dovoljna olovka i papir.
Jasmila i njeni producenti su se hvatali u koštac s financiranjem, organizacijom i logistikom, dok sam ja od toga bio zaštićen. Isto tako, mislim da u evropskom filmu postoji neizrečena pretpostavka da neko iz Bosne, a naročito žena, ima ograničen broj tema kojima se smije baviti. Bojim se da mnogi Jasmili – u Bosni, Hrvatskoj, a i šire – neće oprostiti što se usudila istupiti iz zadatih okvira.
Što se tiče formalnih razlika, u scenariju jezik igra značajno manju ulogu. Važno je jedino ono što se može vidjeti, što zahtijeva izvjesnu disciplinu, preciznost i suspenziju ega. To mi je bila vrlo dobra vježba, ali nije nešto zbog čega bih se lišio mogućnosti i radosti koje pruža književnost.
Dinamika međuljudskih odnosa dominantna je tema ovog filma, kao i vašeg književnog rada. No, načini bavljenja tom temom su različiti u književnosti i na filmu. Možete li povući neke usporedbe?
– Na filmu se osoba može pročitati iz jednog pokreta, kao što se i odnos između likova može uspostaviti razmjenom pogleda. Dobri glumci su u stanju stvoriti utisak da njihovi likovi imaju unutrašnji život, čak i ako mu gledatelji nemaju pristup. U književnosti, ako se ne spomene stolica, likovi nemaju na što sjesti. Ako se u književnom djelu ne uspostavi unutrašnji život likova – koji je, naravno, nemoguć bez međuljudskih odnosa – onda ga oni jednostavno nemaju.
Omiljene komedije
Kako je bilo »graditi« humor u scenariju? U svim Vašim romanima, pa i u »Knjizi mojih života«, humor je prisutan i važan, ali uvijek suptilan, nekako pomiješan s melankolijom, ima učinak s odgođenim djelovanjem, često je ironičan i težak… Ovdje je, pretpostavljam, trebalo odabrati drugačiji, izravniji način građenja humora?
– Odluka da će ono što radimo biti komedija, značilo je da smo sebi (i budućim gledateljima) zadali horizont očekivanja: iako je situacija u filmu komplicirana, već je na početku jasno da tlocrt te priče zahtijeva rješenja koja izazivaju smijeh. Moram priznati da je čudno i čudesno iskustvo gledanja filma, u čijem sam stvaranju sudjelovao, s par tisuća gledatelja – što sam doživio na festivalu u Sarajevu – ali isto tako i poučno. Vidio sam, tako, da u trenutku kad gledatelji prihvate komičnu pretpostavku, na drugačiji način se vežu za likove nego, recimo, u drami. Jednom kad pristane na implicitni komični dogovor, publika je mnogo spremnija oprostiti, kako likovima, tako i filmu. Taj smijeh tisuću-dvije ljudi (pri čemu se, naravno, nisu čuli oni koji se nisu smijali) nešto je zarazno, nešto što samo sebe reproducira i nešto, čini mi se, što mnogi kritičari ne znaju niti iskusiti, niti da upotrijebiti u razumijevanju filma.
Koje su Vaše najdraže komedije? Tko su autori žanra koje cijenite?
– Uvijek sam volio komedije, ali sam tek nakon iskustva »Otoka ljubavi« shvatio da je komedija najteži, najrizičniji žanr. Najlakše je – intelektualno, moralno, narativno – raditi, recimo, koreografiranu depresiju kao što to radi von Trier, ili prije njega Bergman. Uvijek sam obožavao Jacquesa Tatija, ali mi je zbog iskustva »Otoka ljubavi« izrastao u jednog od tri omiljena redatelja. »Vrijeme igre« je jedan od mojih najdražih filmova svih vremena.
Isto tako, Billy Wilder, a naročito »Neki to vole vruće« koji nam je, kao i Tati, bio referenca tijekom rada na scenariju. Vrlo su mi drage talijanske komedije iz šezdestih, kao »Opasni zavoji« (Il sorpasso) Dina Risija ili Monicellijevi »Obično nepoznati lopovi« (I soliti ignoti). »Veliki Lebowski« braće Coen mi je uvijek smiješan, a smatram i da je Roy Andersson genije; njegov »Du levande« (You, the living) je remek-djelo, iako je diskutabilno da li je komedija. Volim i Lubitcha (»Dizajn za život« nam je također bio referenca), Howarda Hawksa (»Silom dadilja«), Prestona Sturgesa (»The Palm Beach Story«) te britanske tzv. Ealing komedije s kraja četrdesetih i početka pedesetih (The Lavender Hill Mob najpoznatija je od njih).
Neizbježan sukob
S obzirom na činjenicu da živite na različitim kontinentima, scenarij ste u velikoj mjeri pisali preko skypea. Koji su bili najveći izazovi »četveroručnog« rada na scenariju?
– Vremenska razlika i smetnje na vezama. Našli smo se dvaput da radimo zajedno, što je bilo dosta produktivno. Budući da mi je od početka bilo jasno da je u slučaju da se ne možemo dogovoriti, Jasmilina odluka konačna, nije bilo nikakvih sukoba, niti problema. Kao književnik, nisam sklon suradnji. Nisam siguran da bih bio u stanju surađivati sa nekim koga dobro ne znam ili ne cijenim, s kim nemam zajednički referentni sistem. Važan dio kreativnog procesa vezanog za »Otok ljubavi« bilo je najobičnije tračanje, kad bismo Jasmila i ja razmjenjivali nepouzdane informacije i neosnovana mišljenja o ljudima koje znamo u Sarajevu, što nam je pomagalo da nijansiramo likove.
Iako pripada žanru komedije, »Otok ljubavi« nije lišen propitivanja nekih bitnih društvenih pitanja, s kojima se publika na Balkanu nerado suočava i koja često izazivaju golem otpor. Tema homoseksualnosti na ovim prostorima uvijek jamči kontroverznost. Zbog čega je to tako? Zašto je, u pogledu tolerancije prema seksualnim manjinama, Hrvatska danas nazadnija nego što je bila osamdesetih? A da je nazadna, pokazuju, recimo, glasne kampanje protiv istospolnih brakova, poput one »U ime obitelji« koja je regrutirala stotine tisuća građana na prošlogodišnjem referendumu.
– Ne znam točno zašto je Hrvatska nazadnija, iako bih se usudio predložiti da se radi o kobnoj sprezi crkve i nacionalizma. Nacionalizam je neizbježno muško-šovinistička ideologija, a crkva je srednjovjekovna tvorevina koja je uz pomoć Božje milosti, vlastitog bogatstva i epidemije fašizma u dvadesetom stoljeću nekako dobacila do dvadeset prvog, gdje je sad zbunjuju i evolucija i kontracepcija.
Nosioci mitske nacionalne suštine su uvijek patriotski mužjaci, rutinski i profesionalno pobožni. Ženama je u tom diskursu mjesto na potezu između rodilišta i kuhinje, s izuzecima vještica i kurvi koje primjerom pokazuju kuda vodi moralna labilnost i spolna nezavisnost. U tom diskursu, homoseksualni pojedinci su doslovno izrodi, greška u nacionalnoj evoluciji, čije majke stalno plaču jer neće imati muške unuke da ih šalju u domovinske ratove.
Po (neo)fašističkim kriterijima, homoseksualci nisu ni muškarci ni žene, te im se tako niti može vjerovati. Njihovo linčovanje i maltretiranje, međutim, dobro dođe fašistima za uspostavljanje spolne, a i svake druge discipline. Jedna od standardnih fašističkih metoda za ujedinjavanje naroda je maltretiranje manjina, a ako treba i likvidiranje.
Ali moguće je isto tako da Hrvatska nije zapravo nazadnija, nego da je izlazak (hrabrijih) homoseksualnih građana iz ponižavajuće anonimnosti prisilio heteroseksualce da se prestanu praviti da je to problem koji ili ne postoji, ili postoji na marginama ljudskosti. Sukob je neizbježan u dijalektici svakog progresa.
Brutalni američki kapitalizam
Je li »Otok ljubavi«, na neki način, doprinos kritici mačističkog patrijarhata koji dominira na Balkanu?
– Ja se iskreno nadam. Patrijarhalni heteroseksualizam je već neko vrijeme (prisilno) normativan – tj. sebe smatra kao aksiomatsku osnovu »normalnosti«. Ali ljubav i seks postoje na kontinuumu ljudskog iskustva koji nitko nema pravo ograničavati, kao što ni demokracija iz koje su proizvoljno isključene skupine građana nije demokracija. Obaranje mačističkog partijarhata, čije je drugo ime nacionalizam, zahtijeva svijest da je sloboda moguća samo ako nije selektivna i ekskluzivna.
Htjeli smo da u filmu prostor ljubavi bude širi i topliji, a i kompliciraniji, nego što je to u domeni heteroseksualne normativnosti. Dio te kritike se, međutim, zasniva na saznanju da se ljudi – uključujući i patrijarhalne mačore – mogu promijeniti, da svatko, osim onih baš najgorih, ima negdje u sebi depozit dobrote i ljubavi i da je sposoban da to aktivira. Mi smo htjeli da naš filmski junak bude u stanju da prevlada svoje kulturne navike i rodne manire i da dopusti onom dobrom dijelu sebe da se ukaže. Tako nešto je moguće u komediji, koja je u stanju smijehom pomiriti tu vrstu naučene gluposti i duboko usađene ljudskosti.
Iz perspektive Balkana, koja je već godinama zasjenjena teškim velom pesimizma, Amerika se još uvijek doima kao divna, napredna, obećana zemlja po mjeri čovjeka.
Koliko je, prema Vašem iskustvu, velika ta zabluda? Kako biste Vi prošli u Americi da ste jučer došli iz Sarajeva u potrazi za »američkim snom«, kako bi Vas tretirali da niste pisac s izgrađenim karijerom nego čovjek koji ide trbuhom za kruhom?
– Amerika je ogromna i nije monolitna. Razlika između Chicaga (gdje ja živim) i, recimo, Alabame je ogromna u kulturnom ili političkom smislu. Ja živim u dijelu grada gdje se priča stotinjak jezika, gdje postoji značajna gay populacija koja je potpuno integrirana – zapravo su u tom dijelu grada heteroseksualci oni koji su integrirani – gdje igram nogomet s ljudima iz čitavog svijeta pri čemu nitko od nas na to ne obraća posebnu pažnju, jer je to naša zajednička stvarnost.
U Alabami je, pretpostavljam, situacija drugačija; tamo Biblija hara. Hoću reći, u Americi ima prostora gdje je moguće zamisliti život koji se ne kosi sa mojim principima i uvjerenjima. Ali i ovdje je taj prostor ugrožen, na različite načine i u različitoj mjeri. Ljudi čija koža ima tamnije nijanse Ameriku doživljavaju drugačije. Mene nikad nije neki policajac na ulici zaustavio da me bez razloga pretrese. U Chicagu, u siromašnijim dijelovima grada svakodnevno u pucnjavi i besmislenim obračunima ginu djeca. Sistemska nebriga za tu djecu – i za siromašne, za one koji nemaju direktan pristup kapitalističkim jaslama i mehanizmima vlasti – sramotna je i ponižavajuća za sve.
Važan aspekt Amerike – i to mi je teško zaobići – je brutalni, besramni kapitalizam kojem se čovjek mora svakodnevno i neumorno odupirati samo da bi sačuvao zdrav razum.
Jednostavno pisac
U »Knjizi mojih života«, koja će uskoro biti objavljena u Hrvatskoj (gdje su je mnogi već pročitali u Buybookovom izdanju), pisali ste razorno iskreno o najbolnijim događajima u Vašem životu i stekli golemo poštovanje publike koja Vas je do tada znala samo kao vrsnog autora fikcije. Koliko je hrabrosti, i kakve vrste hrabrosti, trebalo za napisati tu knjigu? Što Vam je ona donijela u profesionalnom i u privatnom smislu?
– Ne znam, a i nije do mene, da procjenjujem vlastitu hrabrost. Ja sam, jednostavno, pisac, što će reći da sa svijetom komunciram, suočavam se i borim pisanjem. Odluka da odustanem od pisanje nečega zato što bi bilo preteško bio bi mi strašan poraz, i ljudski i umjetnički. Ne znam, dakle, drugačije.
Isto tako, ako bih počeo vjerovati da se međusobno ne možemo razumjeti, razgovarati, kritizirati, baviti bez ograničenja svim ljudskim iskustvima, bolovima i problemima u domeni onoga što zovemo književnošću, onda bi čitav moj život, kao i onih koje volim i koje je moj život zakačio, postao retroaktivno besmislen. »Knjigu mojih života« pisao sam zato što nisam mogao da je ne pišem.
Dogodine će biti objavljen Vaš novi roman, koji također naginje prema komediji: u jednom ste intervjuu rekli da vam se dopalo pisati smiješne stvari. O čemu je taj roman, možete li otkriti više?
