O nekorektnom tretmanu pisaca u ovom društvu uopće, govori Olja Savičević Ivančević: 

    – Od tih tekstova, knjiga koje pisci pišu, manje ili više posredno ili direktno priključeni žive izdavači, urednici, knjižari, knjižničari, čistačice u knjižarama i knjižnicama, tajnice, novinari u kulturi, kulturtregeri, službenici u Ministarstvu kulture, prevoditelji, lektori, korektori… Dakle svi imaju kakvu-takvu plaću ili bar siguran honorar osim proizvođača, autora. Također, nitko od nabrojenih ne bi svoj posao radio besplatno ili, kako se to ljepše kaže, »iz ljubavi«, osim pisca, niti bi to itko od njih očekivao. 

    – Zar to nije slučaj za jednu dobru parnicu u kojoj ti prosto ne možeš izgubiti – entuzijastično će neki manje upućen poznavatelj ove situacije, koji se zainteresirao za nevolje Silvije Šesto, objavljene na Facebooku. 

    I vjerojatno je u pravu. Ako već individualna prigovaranja, pa ni udružena akcija pobunjenih pisaca ne natjera izdavače da revidiraju svoj odnos prema onima kojima imaju zahvaliti na profitu, možda bi se trebalo potražiti pomoć na sudu. Sanja Vučković daje piscima besplatne pravne savjete u Društvu hrvatskih književnika i rado će pomoći autorima koji su godinama sustavno oštećivani, perfidno, tobože u ime obrazovanja.

Ovako se na Facebooku javila Silvija Šesto, autorica romana za djecu koji su uvršteni u lektiru za osnovne škole: 

 Nekadašnja praksa

Ovaj njezin ironični komentar lijepo sumira čitavu situaciju. Bez pitanja, bez dogovora, bez ugovora – pisci (ili »spišatelji«) su na samom dnu hranidbenog lanca. 

    – Za svoj rad na udžbeniku uredno su plaćeni ilustratori, metodičari i sastavljači, a o nakladnicima da ne govorim. Samo pisci nisu. To je zato jer pisci u ovom društvu nisu ni organizirani kako treba, niti su ikakva važna čeljad. A pogotovo pisci za djecu, kaže Sanja Pilić, najčitanija lektirna autorica. 

  – U stvari, ne znam u koju nisam. Za dvije sam i dobila obavijest, jednom sam dobila i udžbenik prije dosta godina, ali od tada više ništa. Nisam čula da je ikad nekom piscu za to isplaćen honorar, kaže ona apatično. 

– Nije ta naknada bila neki spektakl, bili su to simbolični honorari, ali ipak je nešto vrijedilo. Znao si barem gdje ti je tekst objavljen. U ovih dvadeset godina stalno mi se događa da dođem na gostovanje u neku školu i onda u nekoj čitanci nađem svoj tekst. Nije da mi nije drago zbog toga, ali ustvari se osjećam glupo, kaže Sanja Pilić. 

    I piscu Željku Špoljaru bilo je drago kad je početkom rujna prošle godine u Profilovoj knjižari u Zagrebu sasvim slučajno nabasao na čitanku te izdavačke kuće, i jednu svoju priču, metodički obrađenu i lijepo ilustriranu, kako se rasprostire na šest stranica knjige. Naravno, nitko ga nije nazvao ni pitao dopuštenje da ta priča bude objavljena, niti mu je tko poslao obavijest o tome. Nisu mu, naravno, poslali ni autorski primjerak. Kad ga je dopisom zatražio, nije mu odgovoreno pa je sam kupio tu čitanku. 

    – Da barem imaju malo poštenja, poslali bi mi po jedan primjerak svih tih knjiga u kojima su objavljeni moji i mamini tekstovi. Pa bih imala punu policu čitanki da lijepo u njih gledam. Ili bih ih prodala u antikvarijatu pa zaradila koju kunu, ironično će Sanja Pilić koja u činjenici da izdavači autora čak i ne obavijeste u uvrštenju teksta u čitanke – vidi elementarnu nepristojnost. 

    Tako misli i Silvija Šesto. 

    – Izdavači su toliko bahati da je to nevjerojatno. Čitanke na kojima masno zarađuju koncipirane su tako da se »zgrabe« dijelovi teksta autora i da se to onda većma nemušto složi i prodaje. Vrlo je lako izračunati kolika je vrijednost te »robe«. Mnogi autori se ne usuđuju javno protestirati protiv ovoga jer su ucijenjeni. Vele mi: pusti, ako se buniš neće te više uvrstiti, kaže Šesto.   

Ćao-bao sitnežu

Njezinu smo tvrdnju empirijski provjerili. Iako u kuloarskim razgovorima bjesne na izdavače i tvrde da ovi be zobzirno okradaju njihovo intelektualno vlasništvo, mnogi autori o ovome odbijaju govoriti javno. Autor ovoga komentara, čiji su podaci poznati redakciji, želio je ostati anoniman: »Ovisim o nakladnicima, zato ih ne kanim javno pljuvati jer bi im moglo pasti na pamet da me uzmu na zub, a onda ćao-bao i ovom sitnežu koji dobivam. U zadnjih pet godina sasvim slučajno doznajem da su me objavili u osam različitih čitanki. Istina je da se mnogi autori bune ispod glasa jer stenju pod nakladničkom čizmom. No, problem je u ovom slučaju što se radi o objavljivanju tekstova za djecu, a dječji pisci u društvima književnika kao da su niža kasta o čijim se pravima uopće ne vodi računa. Oni bi trebali istupiti kao sindikat, što li već, ali naravno da je to u poznatoj organizacijskoj banani i da ništa ne funkcionira kako bi trebalo.« 

    Nekakvi koraci prema reguliranju ove pravne »ničije zemlje« ipak jesu napravljeni. Predsjednik Društva hrvatskih književnika (DHK) Božidar Petrač uvrstio je u svoj program stavku o potrebi normiranja isplate honorara za sve objavljene tekstove pisaca. 

    – U nekoliko navrata tražio sam od predsjednika Ive Josipovića da nam pomogne u pronalaženju načina za refundiranja naknade za objavljivanje tekstova autora, onako kako je svojedobno učinio za glazbenike. Ovakav tretman nakladnika udžbenika prema piscima je neprimjeren, nedopustiv, nekorektan, nepošten i neodgovoran, rezolutan je Petrač. 

    Petrač je i sam urednik u izdavačkoj kući, u Alfi, koja objavljuje udžbenike i čitanke. Kaže da ne zna kako Alfa tretira autore koje uvrštava u ta komercijalna izdanja. (Silvija Šesto pak tvrdi da je upravo Alfa uvrstila »poskrivećke« jednu njezinu priču u čitanku.) Iz Školske knjige također negiraju intelektualnu krađu. 

    – Školska knjiga surađuje s nekoliko tisuća autora u Hrvatskoj i izvan nje. Napominjemo da niti s jednim autorom trenutno ne vodimo nikakav sudski spor i sve odnose rješavamo sukladno pozitivnoj praksi, godinama iskustva te tradiciji rada u izdavaštvu. O situaciji koju spominjete, na žalost, ne znamo ništa jer nam se nitko s takvim problemom do sada nije javio. Ako ima bilo tko od autora, tko misli da su njihova autorska prava povrijeđena, smatramo da je primjereno da se jave nama, kako bismo istražili i riješili svaki nesporazum. Pozivamo stoga i autore o kojima govorite da se jave u redakciju Školske knjige ili u službu Autorskih prava, kako bismo mogli riješiti nastalu situaciju, odgovorila nam je na službeni upit Maja Brkljačić, direktorica školskog programa Školske knjige.   

Pasivni pisci

 – Nemamo mehanizam sankcioniranja ovakve prakse. Očekuje se da će autori sami reagirati ako uoče plagiranje, kaže Bonacci. 

    Problem je u tome što će pisci izgleda, razjedinjeni i pasivni, radije dopustiti da pišu zabadava, negoli se organizirati u glasnu inicijativu koja će zahtijevati promjene. Barem je tako bilo do nedavno. Prošlog je rujna stvar u svoje ruke uzeo Robert Perišić čija inicijativa »Pravo na profesiju« dijelom obuhvaća i ovaj problem. Perišić je, naime, izvojevao niz malih pobjeda, privukavši niz autora koji od Ministarstva kulture traže izdašnije financiranje književnih projekata. Jedna od njegovih smjernica tiče se i normirane isplate honorara, ponajprije u književnim časopisima. 

    Katja Šare iz Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo informira da s motrišta propisa Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (ZAPSP) osnovno načelo o pravima autora glasi: »Autor ima isključivo pravo sa svojim autorskim djelom i koristima od njega činiti što ga je volja.« 

    – To znači da nitko bez pisanog odobrenja autora ne smije iskorištavati autorsko djelo ni na koji način, apostrofira Šare. 

    Ipak, u članku 85. ZAPSP-a je i jedna »caka«: prema Bernskoj konvenciji koja vrijedi u europskim zemljama, u knjige koje služe nastavi i znanstvenom istraživanju mogu se »automatski« uvrštavati djela lektirnih pisaca – osim ako autori tekstova to izričito zabrane. Uvrštavanje, međutim, nikad nije besplatno. Izdavač mora platiti korištenje intelektualnog vlasništva pisaca, ako pisac pristane biti zastupljen u tim knjigama.