Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 3° 1n
Sutra: 1° 9° 1
20. siječnja 2018.
Tjedan suvremenog plesa

»Pokret-ač« - razmatanje plesnog paketa

Predan rad odličnih plesača – prizor iz predstave / Foto: D. TOMAS/CROPIX
Predan rad odličnih plesača – prizor iz predstave / Foto: D. TOMAS/CROPIX
Autor:
Objavljeno: 30. svibanj 2014. u 10:59 2014-05-30T10:59:00+02:00

Koreografkinja Aleksandra Janeva Imfeld izabrala je, u suradnji s plesačima, otvoreni format izvedbe, u kojem postoje strategije ponašanja, ali ne i kontrola odluka svakog pojedinog plesača kako će odgovoriti na zadanu situaciju

Prvi puta u povijesti manifestacije Tjedan suvremenog plesa otvoren je domaćom predstavom, još k tome u svojoj matičnoj instituciji – Zagrebačkom plesnom centru – uz prisutnost predsjednika republike. Možda je razlog tome veoma prozaičan (u tijeku je jedna od bezbrojnih »najgorih« recesijskih godina), ali svakako je vrijednosno veoma važno tretirati domaći ples, a ne međunarodna gostovanja, kao primarnu stavku čitave festivalske produkcije. 

   Jer nitko u Hrvatskoj ne radi toliko predano, za toliko mali broj izvedbi, s toliko sustavne edukacije i rada na razvoju vlastitog scenskog jezika, kao domaće plesačice i plesači. Pogotovo oni jačeg autorskog profila, kao recimo Studio za suvremeni ples, čiji izvođački tim imamo prilike gledati i u festivalskoj premijeri najnovije predstave »Pokret-ač«. 

  Plesna jednina i množina

Čini se da je veliki broj javnih čestica pozornosti (kako kaže Vilim Matula: »pozorona«) na izvođačku grupu »Pokret-ača« djelovalo kao neka vrsta privremenog opijata ili pojačivača svih okusa, jer se predstava u velikoj mjeri bavila svojom publikom, posebno »funkcijama« političara, kuratora, ravnatelja kazališta i kritičara prisutnih u gledalištu. Povremeno se čak činilo da ples kao procedura nediscipliniranog ili pobunjenog tijela pada u neki daleki pozadinski plan pred interakcijskom izravnošću brojnih političkih provokacija i pokrenutih dijaloga na temu što plesači žele pokloniti pojedinom kritičaru (čitav ZPC) ili prisutnom kuratoru (HNK, Banske dvore i ZKM). 

   Zato bih rekla da mi je važnije sve ono što se događalo u lateralnim zonama izvedbe, negdje sa strane, u polju međusobnog preuzimanja geste ili na samom rubu izlaznih vrata, primjerice u plesu pojavljivanja i nestajanja Ane Mrak ili u načinu na koji se zlatastim plesnim podom s gotovo vehementnom odlučnošću prevrće Ana Vnučec ili u sekvenci kad Branko Banković brutalno podiže i pokreće nepomično, malaksalo i voljnih komandi lišeno tijelo Dine Ekštajn. 

   Već sama činjenica da je svaka plesna osobnost na sceni vrednovana i kao unikum (što se realizira čak i na razini fantastičnih, raskošno teatralnih kostima Silivija Vujičića), a ne samo kao dio grupe, zaslužuje pohvale. Tihe zone koje plesna umjetnica Dina Ekštajn stvara s publikom, krećući se samim rubom prostora za sjedenje, a koristeći se tek usrdnim pogledom, polaganim pomicanjem od gledatelja do gledatelja i jedva čujnim šaptom, pri tom su zasigurno najjači intenziteti ove predstave. 

   Posebnu ulogu odigrao je i Bruno Isaković kao pomalo klaunski, dakle najsrdačnije nasmiješen i istovremeno ironičan dirigent verbalnih duela s publikom, duhovito se služeći i jezikom iz kojeg su namjerno izbačeni svi samoglasnici. Na sceni su i (vidljivo noseća) Martina Tomić, slovačkom jeziku okrenuta Matea Bilosnić te redateljski »operativna« Bosiljka Vujović Mažuran. Branko Banković u jednom trenu broji naglas na švedskom, dakle svaki je performer donio na pozornicu ne samo eksperimentalni jezik vlastitog tijela, nego i neki pomak na razini tretmana glasovnih jezika. 

  Rizik, a ne rutina

Naglašavam da je imperativ budnog izazivanja i pokretanja socijalne zone, kao misija ove predstave, umjetnički iznimno zahtjevan, koliko i kvalitetno izabran. Teško pristajemo na izazov reformera/performera. No suprotno kratkom govoru koji je prigodno održala direktorica festivala Mirna Žagar na otvorenju svog Tjedna suvremenog plesa, ne postoje nikakvi »talenti« koji su se, eto, dokazali i zato putuju po svijetu, nasuprot onih tobože netalentiranih, kojima, eto, »preostaje« jedino Hrvatska. Međunarodni uspjeh prvenstveno je rezultat kulturnog marketinga i kuratorskog ukusa, dok je sama ideologija »imanja talenta« umrla s devetnaestim stoljećem. 

   Danas psihologija smatra »duboki interes« najtočnijim sinonimom nadarenosti, bez obzira na domaći ili međunarodni rezultat tog interesa. Pokretač će, dapače, u dubljem smislu te riječi, prije biti netko dosljedan i imun na ideologiju uspjeha, nego netko tko posluje kao dobro prodavana umjetnička roba. 

   Završno, koreografkinja Aleksandra Janeva Imfeld, u suradnji s odličnim plesačima, mudro je izabrala otvoreni format izvedbe, u kojem postoje strategije ponašanja, ali ne i kontrola odluka svakog pojedinog plesača kako će odgovoriti na zadanu situaciju. Zbog toga se suptilno pokretanje ljudske grupe zbiva istodobno na raznim nivoima. Mnoštvenost koja nastaje stapanjima i trvenjima izvođačkog i gledateljskog polja veoma je umjetnički i politički intrigantna, pokrećući čitav niz pitanja o interakcijskom nadilaženju i jednine i množine, kao i o samoj prirodi javnog polja. Kako god da na njih odgovorimo, predstava je doprinos ljubavi svih nas prema riziku, a ne prema rutini i njezinoj sestri blizankinji – apatiji.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka