Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
6. prosinca 2019.
Nova knjiga

Nataša Govedić "Veličanstveno ništa: dramaturgija depresije": Originalno i inovativno izdanje

Foto: D. KOVAČEVIĆ
Foto: D. KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 2. kolovoz 2019. u 13:49 2019-08-02T13:49:06+02:00

Autorica - kazališna kritičarka, teatrologinja, dramaturginja i književnica - napominje da knjige o depresiji danas najčešće pišu stručnjaci psi-profesija i stradalnici od depresije, a ona nije nijedno od toga. Govedić je temi depresije pristupila na originalan način, oslanjajući se i na konzultacije s psihologijskom i psihijatrijskom strukom

U izdanju zagrebačke Akademije dramske umjetnosti nedavno je objavljena knjiga »Veličanstveno ništa: dramaturgije depresije« sveučilišne profesorice, stalne kazališne kritičarke Novog lista, teatrologinje, dramaturginje i književnice Nataše Govedić. U hrvatskom kontekstu, a možda i šire, za ovu knjigu moglo bi se reći da je pionirska. Na znanstveno utemeljen način i kroz interdisciplinarni pristup, s brojnim primjerima, citatima, ulomcima te obiljem istražene literature, iščitanih knjiga, pogledanih kazališnih predstava i filmova, Nataša Govedić u svojoj novoj knjizi uspoređuje umjetnička svjedočanstva o depresiji, s glasovima filozofskoga, terapijskoga i teatrološkoga promišljanja pojmova gubitka, žalovanja, frustracije, povrede, izdaje, traume i katastrofe.

Primjeri obuhvaćaju tekstove Sofokla, Shakespearea, Molièrea, Kafke, Čehova, Matoša, Becketta, Davida Fostera Wallacea, Šnajdera, Zajeca i Kane, filmove Larsa von Triera, Martina Scorsesea, Abela Ferrare, Jima Jarmuscha, Kiyoshija Sasabea, Erica Steela i drugih, kao i predstave skupine BADco, Selme Banich, Branka Brezovca, Zlatka Pakovića, Silvije Marchig...

Kako navodi autorica, svaka depresivna osoba ima svoju priču o tome kako je dospjela do ratnoga stanja sa samom sobom, kao i svoj dramativni konstrukt propuštenih ili poništenih odnosa, nepovjerenja, boli, izolacije, straha, iznevjerenosti, samomržnje. Upravo zato humanistika i umjetničke prakse mogu odigrati plodnu ulogu u otvaranju »crne kutije«, nazvane još i depresijom. I kazalište je, inače, vrsta crne kutije, kao što je to i filmska dvorana. »Njihovo međusobno ‘umetanje’, samim time i razmicanje preuskih i prerigidnih okvira zidova normalnosti i njezina ludila, u mom iskustvu može pokrenuti ne samo egzaktnost nego i ‘egzitnost’ (neologizam, ovdje skovan u značenju »izlazak iz okvira«, ističe Nataša Govedić.

Depresija u porastu

Kako autorica navodi u bilješci na kraju knjige, proces pisanja knjige pratilo je i osmišljavanje sveučilišnih kolegija na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, posvećenih temi depresije. Autorica napominje i da knjige o depresiji danas najčešće pišu stručnjaci psi-profesija i stradalnici od depresije, a ona nije nijedno od toga. Nataša Govedić pristupila je temi depresije na, usudili bismo se reći, originalan i inovativan način, pritom se oslanjajući i na konzultacije s psihologijskom i psihijatrijskom strukom. Zato njena knjiga nije namijenjena samo kazalištarcima, umjetnicima i općenito kulturnjacima i znanstvenicima, nego bi mogla biti od pomoći i psiholozima i psihijatrima, kao i stradalima od depresije. Pritom se u knjizi osjeća i kritika psihijatrijskih ustanova te farmakološke industrije.

Kako objašnjava Govedić, poveznica medicine, psihologije, psihijatrije i humanističkih znanosti vezanih za izvedbene umjetnosti utoliko se uspostavlja upravo preko mogućnosti da u depresivnoj orijentaciji prepoznamo njezin etički, estetički i politički potencijal. Poznato je da su danas depresivni poremećaji u porastu, a Nataša Govedić navodi i statističke podatke prema kojima se godišnje diljem svijeta dogodi oko 800.000 samoubojstava izravno povezanih s depresivnim stanjima. Također ističe da depresivna osoba u današnjem zapadnom neoliberalnom kapitalizmu trpi istu stigmatizaciju kao i isposnici i umjetnici.

Kako kaže Govedić: »Moja namjera nije polemizirati ni s (promjenjivim) medicinskim, niti s (promjenjivim) filozofskim definicijama depresije. Zanima me, na razini fenomena pasivnih revolucija proučavanje različitih izvedbenih strukturacija depresivnoga subjekta.« Zanimaju je filozofija, etika, poetika i politika depresije, do kojih najiscrpnije, najoriginalnije i najslojevitije vode umjetnički iskazi. »Upravo depresivna stanja postavljaju najteža pitanja o smislu našeg rada, kvaliteti našeg jastva, socijalnosti naših trauma«, smatra autorica.

»Estetika depresije«

Drugo poglavlje naslovljeno je »Pobuna štetočine između Franza Kafke i Davida Fostera Wallacea«. U Wallaceovoj pripovijetci »Deprimirana osoba« objavljenoj 1998. godine, jednako kao i u Kafkinom »Preobražaju« iz 1915. godine uprizoren je identičan kolaps socijalnosti te pustinja socijalne podrške osobi koja prolazi kroz stanje ekstremne pasivnosti i radikalnoga obezvređivanja. Vezano uz temu depresije Govedić spominje i sociologa Emila Durkheima, Marxov pojam alijenacije, pokret antipsihijatrije, Freuda i Adlera, kao i utjecajnu knjigu Julije Kristeve »Crno sunce: depresija i melankolija«.

Nadalje, primjeri su Sofoklov »Filoktet« i Beckettova »Eleutheria«, a dio knjige posvećen je Shakespeareovim i Von Trierovim Ofelijama. Tako Nataša Govedić izvrsno primjećuje da je u Shakespeareovu »Hamletu« lik Ofelije raslojen na pokornost i ludilo:
»Funkcionalna Ofelija modelira poslušnost (ocu, bratu, ljubavniku), lojalnost (dvoru) i trpnost (socijalnim konvencijama). Disfunkcionalna Ofelija donosi na scenu »pobunu objekta«, u kojoj se prethodna pasivnost pretvara u depresivnu, suicidalnu samoagresiju.« Na primjerima filmova Larsa von Triera – od »Lomeći valove«, »Dogvillea«, »Melankolije« i »Antikrista« do posljednjeg »Kuća koju je izgradio Jack« – Govedić analizira »estetiku depresije«.

Izgradnja ideala

Naslov sljedećeg poglavlja je »Mizantropija: Shakespeareov »Timon Atenjanin«, Molièreov »Mizantrop«, Čehovljev »Ivanov«, Zajecova »Mala Moskva«, »Psihoza u 4.48« Sarah Kane i »Most« Erica Steela.

Izdvojimo i poglavlje »Sustavna raščaravanja i politike depresije: lijeva melankolija i desna mitologizacija«, u kojemu se depresija s pojedinačnih sudbina proteže i na kolektiv. Jacques Lacan tako je dijagnosticirao Sjedinjene Američke Države kao kulturu depresije ili »neprekidne zabave« koja dovodi do kolektivnog osjećaja praznine, otuđenosti i neispunjenosti, dok latinoamerički psiholog Jose Maria Vigil smatra da je čitav južnoamerički ili hispanoamerički kontinent također pogođen latentnom vrstom kolektivne depresije, vezane za iskustvo dugotrajne kolonizacije. Psihijatar William W. Bostock smatra da kolektivna depresija pogađa stanovnike država koje imaju iskustvo totalitarne cenzure (primjerice Rusija i Sjeverna Koreja), zatim države rasističkih unutarnjih podjela (posebno Južnoafrička Republika), baš kao i političke zajednice koje su pretrpjele ekološke katastrofe (Japan nakon pada atomske bombe i eksplozije nuklearne elektrane). Prema Bostocku, kolektivna depresija nastaje kao posljedica sustavne ili vrlo jake kolektivne traume u rasponu od rata i genocida do epidemija bolesti, ili od političkih ubojstava državnog vrha ili terorističkih napada do šokantne smrti popularnih ličnosti.

U zaključku knjige Nataša Govedić navodi da je na primjerima svih dramskih i proznih tekstova te filmova koje analizira, vidljivo da je depresivna »praznina« zapravo popunjena i različitim psihoafektima i različitim ideologijskim konstruktima, kao i potrebom izgradnje vlastita ideala, koji nas otvaraju i prema budućnosti i prema povjerenju u unikatnost vlastitih potreba.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.