Kazalište Virovitica - malo kazalište koje zna tajnu glumačke vještine

Iz predstave »Legenda o svetom Muhli (koprodukcija s INK-om iz Pule)

Iako se kao početna godina profesionalnog rada Kazališta Virovitica uzima 1945. kada je tadašnja kazališna družina odigrala Nušićevu »Kijavicu«, kazališna tradicija u ovom slavonskom gradu seže dalje u povijest, u 1900. godinu kada je 3. veljače diletanska glumačka sekcija izvela prvu jednočinku u lokalnoj gostionici. U spomen na to upravo je 3. veljače odabran kao datum »rođenja kazališta« koje je kroz povijest mijenjalo imena, ali ne i svoju misiju

Kazalište Virovitica za mene je jedinstvena pojava u ovim našim kulturnim prilikama. Virovitica je endem u hrvatskom glumištu (…) Zahvaljujući svom položaju, oni su uvijek bili negdje u kutu, nikome na putu, bez mnogo uvida u ono što se zbiva u glavnim kazališnim tokovima, razvijajući svoj specifični stil igre, osobni repertoar, uporno i s mnogo osjećaja boreći se za svoju publiku, ne samo u gradu kojem su ponikli nego i na širokom prostoru između Zagreba, Varaždina i Osijeka, koji pokrivaju mnogo bolje i revnosnije nego nacionalna kazališta upisana u uglove toga trokuta.

  Pisao je tako prije dva desetljeća u publikaciji »50 godina Kazališta Virovitica« Dalibor Foretić, novinar i doajen hrvatske kazališne kritike, koji je prvi puta u teatar malog slavonskog grada ušao 1967. godine i bio »fasciniran svježinom i autentičnošću njihovog scenskog izraza, razgaljen njihovom specifičnom komikom«.

  Kada je ponovo došao, četvrt stoljeća kasnije, najviše ga je dojmilo – zapisao je – »da je to danas profesionalno kazalište po stilu i načinu glume bilo potpuno isto takvo kakvo je bilo i onda kada sam ih prvi put gledao«. »U epohi turbulentnih vremenskih mijena tu u Virovitici neki su ljudi rasli i stasavali kao glumci, stariji su odlazili i umirali, mlađi ih smjenjivali, predajući jedni drugima tajne glumačke vještine, onako kako su vjerojatno u tom kulturnom ozračju bile sačuvane desetljećima (…) Svojim pomno odabranim repertoarom vodeći računa o publici za koju igraju, smišljenom kulturnom politikom koja je išla na to da se obuhvati djelovanjem čitava jedna regija, virovitičko kazalište se održalo dok su jedno za drugim propadali teatri u Požegi, Bjelovaru, Karlovcu, Bujama, Puli, Šibeniku, Zadru…« – pisao je Foretić te 1995. godine.    

Jednočinka u gostioni

Danas, dva desetljeća nakon što su ispisane ove rečenice, Požega, Bjelovar, Karlovac, Pula, Šibenik, Zadar… ponovo su oživjeli svoja kazališta, a Kazalište Virovitica slavi sedam desetljeća neprekinutog rada profesionalnog teatra. Iako se kao početna godina profesionalnog rada uzima 1945. kada je tadašnja kazališna družina odigrala Nušićevu »Kijavicu« u režiji Aleksandra Bjelousova, kazališna tradicija u ovom slavonskom gradu seže dalje u povijest, u 1900. godinu kada je 3. veljače diletanska glumačka sekcija izvela prvu jednočinku u jednoj lokalnoj gostionici. U spomen na to upravo je 3. veljače odabran kao datum »rođenja« kazališta koje je kroz povijest mijenjalo imena, ali ne i svoju misiju: pružiti građanima Virovitice koji su ga uvijek bezrezervno podržavali vrhunska dramska ostvarenja, ne podilazeći nedostatku kazališne konkurencije, već iskorištavajući mogućnost da se domicilna publika nauči i navikne isključivo na najbolje.

Osim profesionalnim glumačkim ansamblom kojega danas čini devet glumaca, od »kazališnog veterana« Antuna Vrbenskog koji je na pozornici duže od šest desetljeća, Blanke Bart, Mije Pavleka, Draška Zidara, Igora i Vlaste Golub, Snježane Lančić-Prpić, Gorana Košija, do najmlađih, Zagrepčanke Ane Majhenić i mladog Virovitičana Mladena Kovačića, kazališnog stipendista, Kazalište Virovitica može se pohvaliti Dramskim studijem u čijem radu aktivno sudjeluje tridesetak mladih glumaca. U radu Dramskog studija, objašnjava Hajoš, naglasak je na pedagogiji, ne na drami.

  – Dramski studio godišnje ima jednu ili dvije premijere, a cilj je da mladi ljudi nauče nešto o kazalištu, da ga zavole. Ako iz njihovih redova iznikne neki budući djelatnik u kazalištu, to je odlično, ali nama je važno i to da oni – ako u životu i izaberu nešto drugo – ostanu barem u publici, kaže Hajoš.

  Upravo iz želje da nagrade vjernu domaću publiku raznovrsnim i vrhunskim ostvarenjima, Kazalište Virovitica, »malo kazalište koje zna kako«, godišnje izvede pet premijera, od kojih je dio namjenjen mlađoj publici, a u grad dovode i druga kazališta, organizirajući tri kazališna susreta: Virovitičko kazališno ljeto, Virovitički ulični festival, koji se održava u kolovozu u okviru proslave Dana Grada, te VIRKAS – Virovitičke kazališne susrete, kojima i ove godine, jedanaesti puta, tijekom veljače obilježavaju rođendan kazališta.     Ove godine u goste dolaze kazališta iz Tuzle, Zadra, Karlovca, Zaječara, Vinkovaca, Varaždina, Zagreba, Pule i Celja, a sve je počelo premijerom »Legende o sv. Muhli« suvremenog hrvatskog dramatičara Mate Matišića, predstavom nastalom u koprodukciji Kazališta Virovitica i pulskog INK-a, čiju režiju potpisuje Dražen Ferenčina.     – To što je Virovitica sačuvala kazalište, ne 70 nego 115 godina, velika je stvar. Da nije bilo ljudi koji su vodili ovo kazalište, koji su u njemu radili, i da 70-ih godina prošloga stoljeća kada su se druga kazališta u manjim gradovima gasila, nismo imali podršku svih građana, danas Virovitica ne bi imala kazalište. Da se jednom ugasilo, teško da bi se ikada više vratilo – kaže Miran Hajoš, ravnatelj Kazališta Virovitica, koji je na toj dužnosti već 22 godine i, uz Niku Pavlovića iz zagrebačke Komedije, najdugovječniji je ravnatelj u hrvatskim kazalištima.    

200 predstava

U dva desetljeća upravljanja Kazalištem Virovitica, u vremenima obilježenim krizom i recesijom koja ni najmanje nisu bila naklonjenja teatru, Miran Hajoš je uz svesrdnu pomoć svih zaposlenika te vlasnika, Grada Virovitice i Virovitičko-podravske županije, kao i Ministarstva kulture, ali i svih građana Virovitice koji su kazalištu često davali i više nego samo moralnu podršku, uspio učiniti puno. Osim što je gotovo u potpunosti obnovljena kazališna dvorana, uspio je i glumce učiniti prvenstveno – glumcima. Prije je, naime, u kazalištu glumac bio i ravnatelj, i redatelj, i scenograf, i stolar – sve što je zatrebalo. Danas su glumci »oslobođeni« tih poslova i posvećeni samo glumi.

   U Kazalištu Virovitica 22 su zaposlenika, od toga devet glumaca, a zaposlen je i profesionalni, »kućni« redatelj, Dražen Ferenčina. U sezoni glumci odigraju oko 200 predstava, od čega stotinjak u Virovitici gdje, statistički gledano, svaki građanin barem jednom godišnje pogleda predstavu, a ostatak izvedbi igra se u ostalim dijelovima Hrvatske, a često i izvan nje. Kod odabira predstava jednaka se pažnja posvećuje djeci i odraslima i takva je repertoarna politika u posljednjih desetak godina virovitičko kazalište ucrtala na sve mape hrvatskog kazališnog života i omogućila sudjelovanje na praktično svim kazališnim festivalima, kako na onima gdje se igraju predstave za »odraslu« publiku, tako i na festivalima na kojima se prikazuje scensko stvaralaštvo za djecu, i to ne samo u Hrvatskoj. Kazalište Virovitica nastupilo je i na brojnim inozemnim festivalima u Rusiji, Armeniji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Makedoniji. 

  Plejada uspješnih

Mjeri li se uspješnost kazališta nagradama, u Virovitici se imaju čime pohvaliti – lista nagrada koje su u svoj grad donijeli s festivala u posljednja dva desetljeća je poduža a, uz brojne nominacije, ovjenčani su glumci i redatelji Kazališta Virovitica i s nekoliko prestižnih Nagrada hrvatskog glumišta. Osim kazališnoj, virovitički glumci poznati su i zaljubljenicima u filmove i televizijske serije pa je tako Draško Zidar, jedan od najnagrađivanijih hrvatskih glumaca, u svoju profesionalnu biografiju ubilježio i »Zlatnu arenu« za najbolju glavnu ulogu u filmu »Kotlovina« Tomislava Radića na 58. Festivalu igranog filma u Puli. 

   Kazalište Virovitica mjesto je iz kojeg su u glumačke vode krenuli i brojni danas poznati hrvatski glumci – Ksenija Marinković i Dražen Kühn, Virovitičani su koji su prve korake na daskama koje život znače napravili upravo u ovom teatru. Kao mladi glumci ovdje su svoje prve značajnije uloge kreirali i Zrinka Cvitešić, Helena Minić, Jelena Perčin, Jadranka Đokić, Filip Juričić, Hrvoje Klobučar… Igrao je tamo i jedan Riječanin, Alen Liverić, a glumica riječkog Gradskog kazališta lutaka Karin Frölich »dijete« je virovitičkog glumišta u kome su prvi profesionalni glumci bili upravo njezini djed i baka, Ivan i Đurđica Šuprna, koji su na najljepši mogući način, sve do kraja svoga života, ispisivali povijest ovog kazališta.

    Mnogi su redatelji upravo ovdje postavljali svoje prve predstave, poput Ozrena Prohića, Roberta Raponje, Snježane Banović ili Dražena Ferenčine, koji se vremenom i pridružio ansamblu. I u povijesti ovog teatra bilježe se, doduše manje glumačka, ali svakako velika redateljska imena koja su na neki način oblikovala virovitički glumački ansambl, poput Đure Puhovskog, Richarda Simonellija, Matka Sršena, Borislava Mršića, Vida Fijana… 

  Šansa za mlade

– Mladim glumcima i redateljima mora se na početku njihove karijere dati šansa u manjim sredinama i mnogi su prepoznali upravo Kazalište Virovitica kao kazalište gdje će je iskoristiti. Ta simbioza mladih ljudi i kazališta odvija se na obostrano zadovoljstvo i korist – oni dobivaju mjesto gdje mogu igrati, režirati, gdje se mogu pokazati, a kazalište dobiva nove glumce, nove redatelje ili druge kazališne kreativce poput, na primjer, scenografa, dramaturga, kostimografa ili skladatelja, kao što je i Riječanin Igor Karlić, naš vjerni suradnik već niz godina, koji potpisuje i glazbu u našoj posljednoj premijernoj predstavi, objašnjava ravnatelj Hajoš. 

   Govoreći o današnjoj poziciji Kazališta Virovitica u okvirima hrvatskog glumišta, Hajoš kaže da sasvim sigurno nisu ni lošiji, ni bolji. 

   – Imamo rezultate, imamo publiku, predstave, sudjelujemo na gotovo svim festivalima i dobivamo nagrade, i u Hrvatskoj i šire. Neću biti lažno skroman, zadovoljan sam jer, s obzirom na uvjete u kojima radimo, to što stvaramo i što postižemo i više je od onoga što bismo realno mogli učiniti, zaključuje.