Utemeljitelj i voditelj Montažstroja

Intervju Borut Šeparović: Kazalište mora biti društveno odgovorno

Borut Šeparović / Foto Ognjen ALUJEVIĆ

Autor: Maja Hrgović
Objavljeno: 23. rujna 2012. u 20:17

Vezano

Članci

Projekt 55 +: Događanje naroda ili mlaki populizam?

Intervju Šeparović & Dragičević: U Hrvatskoj devastirano sve, a najviše ljudi

Star si? Nemaš novca? Ne postojiš!

Tagovi

Polazim od toga da kazalište ima politički potencijal, da je kazališno djelovanje politički čin. Možda je taj utjecaj manje bitan jer je broj kazališnih posjetitelja relativno mali u odnosu na neka druga okupljanja, no svaki utjecaj koji pridonosi nečemu dobrome – je dobar

Biti zdrav i ne morati kopati po smeću – luksuz je koji uživa tek dio pripadnika starije generacije, dok je većina pritisnuta teretom traumatične i ponižavajuće borbe za preživljavanje. Projekt »55 +« kazališta Montažstroj izvlači iz sjene i dovodi na pozornicu pedesetak pripadnika treće dobi koji će u nedjelju i ponedjeljak, 23. i 24. rujna, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog po prvi puta brutalno iskreno progovoriti o najvažnijim minutama svoga života i obračunati se s desetljećima vlastite šutnje.

O dinamičnom projektu koji govoreći o starijima, govori o svima nama, o cijelom društvu – a koji će osim predstave početkom iduće godine iznjedriti i dokumentarni film – razgovaramo s Borutom Šeparovićem, umjetničkim voditeljem Montažstroja, kazališta koje više od dva desetljeća djeluje i kao glasnogovornik obespravljenih. »55 +« dolazi u Pulu 26. rujna, a u riječkom HNK Ivana pl. Zajca gostuje 1. listopada.

Projekt sa starijima nije iznenađenje u opusu Montažstroja, budući da ste se i dosad bavili marginaliziranim, manje vidljivim društvenim skupinama i raznim »nuspojavama« demokracije. Što je ishodište ove ideje?

– Htjeli smo okupiti ljude takozvane treće dobi i izvući iz njih iskustva, nagovoriti ih da pričaju o važnim trenucima u njihovim životima i dati im glas – da se vide i čuju, a ne da, kako to obično bude kad glasuju, predstavljaju tek puki broj. Posljednjih nekoliko mjeseci sam se kroz radionice družio sa starijim ljudima koji su vitalni, koji su gotovo spomenici vremenu – najstariji sudionik ima 87 godina – i jedna stvar mi je u svemu tome bila jako zanimljiva: ti ljudi imaju puno sličnosti s mladima, s generacijom rođenom ranih devedesetih. Ako imaju taj luksuz da su još zdravi i ne kopaju po smeću, onda su to vrlo vitalni, otvoreni ljudi, željni i novih znanja i druženja, koji ne moraju nužno imati neku scensku ambiciju, ali im je jako stalo da nešto kažu, da se na neki način izraze, budu vidljivi i aktivni. Oni su svijetli primjer za angažman – privatni i društveni – u ovom trenutku, na ovom prostoru.

Nostalgija prema mladosti

Koje su traume starijih ljudi u ovom društvu, u vremenu posttranzicije, u kapitalizmu?

– Prvi problem na koji se naiđe je klasično pitanje mirovina. To je i normalno: ako nemate dovoljno novaca za dostojanstven život, ne možete imati ni normalnu starost, to je lajtmotiv. Veći je problem kad se počne razmišljati kako to riješiti. U projektu sudjeluje nekoliko generacija, i svi su oni... zbunjeni. Počeli su život u jednom društvu, radili, odlučili su se za drugo, i pitanje je koliko su se u tom novom društvu snašli, kako se nose s tim vrijednostima koje su narušene, koje su po mišljenju nekih čak i nestale.

Stereotipno se stariji ljudi doživljavaju kao oni koji se teže uspijevaju »odlijepiti« od prošlosti, koji su skloniji nostalgičnom glorificiranju prošlih, boljih vremena. Jesu li i sudionici projekta »55+« takvi?

– Postoji nostalgija prema prošlim vremenima, da, ali prije svega je to nostalgija prema mladosti, ne mora to nužno biti žaljenje za bivšim političkim sistemom, mnogi će vam to teško priznati, čak i ako osjećaju da je prijašnji sistem nudio više društvene pravde. Teško je objediniti to mnoštvo glasova, njih 44 bit će na sceni, puno je subjektivnih mišljenja. Najveće pitanje je, možda, odnos prema budućnosti, prema vlastitoj djeci, i taj je odnos obilježen konfuzijom, pitanjem što oni mogu napraviti, što mogu ostaviti budućim naraštajima. Ova predstava je pokušaj da se i o tome govori. Da se dokumentira proces nastajanja jedne mikro zajednice koja bi mogla biti i uzorak veće zajednice – šireg društva.

Da li koncept međugeneracijske solidarnosti, kojim se političari vole razmahivati, egzistira u stvarnosti i u kojoj mjeri?

– Realno, mislim da živimo u društvu koje prije svega funkcionira na podjelama, u sustavu koji atomizira, a ne u sustavu koji ujedinjuje ili približava. Ali međugeneracijska solidarnost je moguća, a i ovaj projekt to pokazuje: u njemu su sudjelovali i mladi volonteri, srednjoškolci i studenti, koji su sa »seniorima« ostvarili jako dobar kontakt, suveren dijalog, od kojega su profitirali i oni iz kategorije 55 plus i oni mladi, i moji vršnjaci. Također se pokazalo da sve za što možemo prozvati starije generacije – za apatiju, odustajanje – vrijedi i za mlađe. Svi smo zajedno u ovome. No, u društvu, ja mislim, međugeneracijske solidarnosti nedostaje, a pitanje je i postoji li uopće izvan obitelji. I ima li takvoga čega još i u obitelji?

Prosvjed za solidarnost

Jesu li iskustva starijih žena u ovom patrijarhalnom društvu gora od iskustava starijih muškaraca?

– Ovaj projekt nije u tom smislu dovoljno indikativan, ali zanimljivo je ipak da je u projekt volonterski ušlo više žena nego muškaraca – ne znam govori li to da muškarci u toj dobi lakše odustaju – a i da te žene jako često možete čuti da su napokon slobodne, da su zaokružile karijeru, odradile ono što su trebale za obitelj, a sad konačno mogu dati svoje vrijeme sebi i svojim željama, raditi na tome da pronađu vlastitu slobodu. Kad vidite udovicu koja u projektu traži način da se odvoji od te tuge nedavnog gubitka, onda se meni čini da ovakvi projekti imaju puno smisla. Taj moment druženja i stvaranja mikrozajednice jako je bitan za »55 +«, možda i više nego nekakav umjetnički rezultat.

Hoće li ta mikrozajednica potrajati, hoće li se održati?

– Oni su već pokazali neke inicijative; okupili su se i zajedno otišli u Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet te su tražili oglasni prostor za projekt koji zastupa njihove interese, prijavili su prosvjed za solidarnost kojeg su održali 15. rujna, sami su to organizirali, napravili su transparent. Na njima je kako će se to dalje artikulirati. Ja sam siguran da su se dogodila neka bitna prijateljstva koja će potrajati.

Kakav je vaš doživljaj kazališta? Je li dužnost kazališta da se hvata u koštac s društvenim problemima, da kritizira nepravdu, da djeluje kao korektiv za zastranjenja?

– Ne mogu reći da »kazalište tako mora«, mogu samo reći kako ja mislim da mora biti kazalište kakvo ja radim: ono mora biti društveno odgovorno, mora polaziti od toga da kazalište ima politički potencijal, da je kazališno djelovanje politički čin. Možda je taj utjecaj manje bitan jer je broj kazališnih posjetitelja relativno mali u odnosu na neka druga okupljanja, no svaki utjecaj koji pridonosi nečemu dobrome, je dobar. Ne očekujem da se drugi redatelji slažu sa mnom.

Ni kuna od sponzora

Je li se što promijenilo u odnosu korporacija prema projektu? Rekli ste da ni kuna nije došla od sponzora.

– Niti jedna kuna. Sve tvrtke koje smo kontaktirali, tražeći da nas financijski podrže, a koje se deklarativno predstavljaju kao društveno odgovorne, odbile su nas opravdavajući se recesijom. Argumentacija je bila otprilike ovakva: ako vama damo novac, nekoga ćemo morati otpustiti. U toj situaciji ja više nemam što reći: u toj situaciji, ne daj Bože da doniramo umjetnost. Ispada da profit mora ostati, makar to značilo da ništa nećemo vratiti natrag društvu. Samo, je li profit pokretač boljitka u društvu? Ja mislim da nije.

Je li »Lisinski« pravi prostor za ovaj projekt?

– Mislim da apsolutno jest. »55 +« nije obična predstava, a u ovoj su se dvorani, u bližoj i nešto daljoj prošlosti, odvijali neki važni politički skupovi. Tu je svaka sličnost namjerna.

Privlači li vas ideja da se priključite kojoj od križaljki za novog intendanta HNK?

– U kazališnim križaljkama se ne vidim. Imam pametnija posla. Sebe zasad vidim samo kao redatelja.