Veteranka stripa i animacije

Portret umjetnice Magde Dulčić: Veliki svijet mišljen iz perspektive malog otoka

Maja Hrgović

Magda Dulčić

Magda Dulčić

Magda Dulčić ponajprije je crtačica; ona crta ono što je doživjela, ono što zamišlja i ono što vidi. Sve preobražava snagom linije. Mnogo je više crtačica nego slikarica. To samo znači da je puna unutrašnjeg života i prepuna stanovite vizionarnosti koju može konkretizirati snažnim crtežom koji u sebi snagom geste dobija vrijednost znaka u prostoru – kaže Tonko Maroević



Rodno mjesto Magde Dulčić, Stari Grad na Hvaru, u likovnom je smislu nalik starinskoj grafici s formom, ritmom i dramaturgijom stripa. Tako u jednom tekstu o njezinom radu piše Tahir Mujičić, pisac i kritičar, obožavatelj rada ove osebujne strip autorice, za koju je siguran da ju je upravo pogled na starogrojsku otočku arhitekturu nesvjesno oblikovao.


– Utjecaj postoji, to je sigurno. Jer ja stalno crtam otok. Sve što crtam, zapravo – ta ikonografija, galebovi, palme – sve je to s otoka – kaže Magda Dulčić, veteranka domaćeg stripa i animacije, autorica koja je u osamdesetima osvojila ovaj prostor vizualne umjetnosti i svojim angažmanom pionirski utrla put i drugim umjetnicama.


Svoju je izuzetnu nadarenost Magda Dulčić iskazala vrlo rano. Još kao srednjoškolka živjela je s Novim kvadratom, a jedna od najranijih fascinacija koje je osjetila prema stripu izazvao je Corto Maltese Huga Pratta, lik i ujedno strip koji je, kao i otočki svijet koji je njoj bio najbliži, određen pomalo grubom ljepotom okoliša i napučen galebovima.




– U Magdinim radovima, u stripovima i u filmovima, Starigrad, otok Hvar i mala Rudina pokraj Starigrada, selo odakle je njen otac, je svugdje prisutan. Prisutna je arhitektura, biljni svijet, prisutan je duh ovog mjesta, ona je duboko srođena s ovim prostorom i možda ga je na jedan najpoetičniji način i oslikala – govori Magdin prijatelj, likovni i književni kritičar Tonko Maroević, jedan od sugovornika u emisiji »Strip u Hrvatskoj«, u epizodi koja je bila posvećena stvaralaštvu i neobičnom životnom putu ove autorice.


Začetnica ženskog stripa


Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti u Splitu, Magda Dulčić se preselila u Zagreb i počela raditi za Zagreb film. Profesori s Primijenjene usmjerili su je da ode onamo. Prepoznali su da joj je crtež idealno prilagođen filmu.– Ako hoću sve to objediniti, to mogu jedino u stripu. Jer stripu jedino muzika fali. A kad strip ima muziku, onda je to film – jednostavno objašnjava umjetnica, s kojom razgovaramo u mitskom prostoru njezina djetinjstva – u kamenoj kući u Starom Gradu, gdje je odrasla, i gdje danas ponovo živi. Da se okuša i u animaciji, Magdu Dulčić je ohrabrio Krešimir Zimonić, jedan od vodećih »kvadratovaca«, strip crtač i animator, koji joj je po dolasku u Zagreb dao najveći podstrek. Njegov se autorski utjecaj može pratiti kroz nježne i fragilne strip vinjete, u kojima je suptilno uvodila kolorit, a objavljivala ih je u Modroj lasti.  – Magda Dulčić je odmah nakon srednje škole došla u Zagreb film, kao da se tu radi o nekoj zamjeni za fakultet. Dogodilo se da sam joj odmah bio mentor i supervizor. Ono što je za nju bilo karakteristično je da je jako voljela crtati, non stop od jutra do večeri je crtala, ali je bila vrlo nekomunikativna i ti njeni rani stripovi su bili nedovršeni, bile su to tek neke impresije. Ali to je bilo nešto sasvim drugačije od uobičajene stripovske produkcije – ne samo da nije imalo veze sa tržištem, nego je to bio, ajmo to tako reć, ženski strip toka svijesti. Prvi stripovi koje sam objavio u reviji Patak bili su zaista nešto novo, i upravo je postojanje Patka omogućilo da se takvo nešto objavi, jer mislim da u ono vrijeme u ovim »normalnim« listovima nešto takvo ne bi ni izlazilo. Tako da se može reći da je u pravom smislu Magda Dulčić začetnik i početak ženskog stripa, tog tog fenomena koji se kasnije raširio – priča Krešimir Zimonić.Širu prepoznatljivost Magda Dulčić je stekla kao suradnica požeške strip revije Patak koja je otvarala prostor autorima nekonvencionalnog izričaja. Njezin strip »Grad žena« danas je prepoznat kao bitan doprinos jačanju »ženske strane stripa«, koja je osamdesetih godina bila prilično anemična. »Ženskim pismom« bavila se i u filmovima o čijoj emotivnosti nešto govore već i naslovi: »Leptiri«, »Ruža«, »Zemlja snova«, »Mladić s ružom«, »Samotnikov vrt«, »Čežnja«, »Povratak«. Neki od tih radova i danas su nadahnuće strip autorima.

Zadivljujuća lakoća crtanja


– Magdu Dulčić upoznao  sam odmah poslije srednje škole kad sam počeo raditi u Zagreb filmu. Njene stripove sam tada već znao iz Patka i volio sam ih jako, i jako smo se brzo složili. I ono što me kod Magde fasciniralo i inspiriralo je to kako bi sjedila i crtala stripove i stavljala bi ih na hrpu bez puno komplikacija, s jednom zadivljujućom lakoćom.


Ona mi je pomogla da se oslobodim tog nekakvog straha, da se oslobodim i crtam. I taj je utjecaj bio za mene ključan – kaže strip autor svjetskog glasa Goran Sudžuka, koji u superlativima govori o spontanosti i količini inspiracije i mašte, prema njegovom mišljenju neusporedivoj s bilo kojim drugim autorom ili autoricom na sceni.


– Ona je ponajprije crtačica; ona crta ono što je doživjela, ono što zamišlja i ono što vidi. Dakle, sve preobražava snagom linije. Ona je mnogo više crtačica nego slikarica. To samo znači da je puna unutrašnjeg života i prepuna stanovite vizionarnosti koju može konkretizirati snažnim crtežom koji u sebi snagom geste dobija vrijednost znaka u prostoru – ističe Tonko Maroević.


Veza s literaturom


I u stripu i u animaciji Magda Dulčić je običavala sama raditi na svim fazama projekta, od razvoja ideje do crtanja. Odlučuje se za klasičnu cel-animaciju, tehniku koja je za nju predstavljala najlogičniji izbor s obzirom na njen crtački talent i umjetničke afinitete. Ta joj tehnika omogućava da film kontrolirano i precizno gradi kvadrat po kvadrat, više od tisuća crteža čijom se animacijom konstruira pokret i razvija radnja.


– Značajan je uopće njezin kontinuiran rad u animaciji, ona ima gotovo 25 godina rada i produkcije, a time se nijedna od autorica ne može pohvaliti. Tijekom veoma tmurnih i kulturi nesklonih devedesetih, nastavila je uporno baviti se animacijom i realizirati nekoliko animiranih filmova – govori Zimonić.


Kontinuirani višedesetljetni rad odlikuje i njezin strip za djecu u časopisu Moj izbor. Baveći se stripom, animacijom i ilustracijom, održavala je i čvrstu vezu s literaturom, od Sunčane Škrinjarić i A. G. Matoša do Miroslava Krleže ili Janka Polića Kamova.


– Magda je jako zatvorena osoba koja svoj nutarnji doživljaj, unutarnji život komunicira sa svijetom ponajprije preko svojih radova. Otočne inspiracije su vrlo jake kod nje. Ona je živjela svoju mladost na otoku, u jednom ribarskom ambijentu, ona starogrojsku uvalu izvanredno poznaje, evocira…


Kad sam vidio ovog ljeta njezine najnovije radove, bez uloga Zvonka Todorovskog, ona je svoju fantaziju razvila na komponentama vlastite doživljajnosti, sve je to jako autentično, povezano sa sredinom koja ju je nadahnula, i kad god zaplovi svojim crtežima prema plavetnilu neba, prema zvijezdama, uvijek se vidi da je to mišljeno iz perspektive otoka, kućni svemir iz kojega se može doživjeti veliki svijet, nadahnuto govori Tonko Maroević.Bitna etapa u razvoju umjetnice bilo je članstvo u multimedijalnoj strip grupi »Divlje oko«, maloj dinamičnoj skupini s aktivističkim predznakom koju je vodio Dušan Gačić, a pripadao joj je, osim Magde Dulčić, i njezin muž, strip autor i pisac Zvonko Todorovski. »Divlje oko« nastojalo je propitivati strip ne kao masovni medij, nego kao sredstvo izravne, neposredne komunikacije umjetnika s publikom, odnosno čitateljima. Stoga su mnogi stripovi rađeni unutar »Divljeg oka« svjesno namijenjeni gledanju u galeriji.


Magda Dulčić rođena je 1965. godine u Starom Gradu na Hvaru, Školu primijenjene umjetnosti završila je u Splitu. Bavi se ilustriranjem knjiga, udžbenika te knjiga za djecu i slikovnica za mnoge manje i veće izdavačke kuće u Hrvatskoj. Stripove i ilustracije objavljuje u Patku, Poletu, Večernjem listu, Studentskom listu, Comiconu i Arkzinu, te časopisima za djecu Oblutak i Prvi izbor. Sudjelovala je na svim važnijim izložbama stripa u Hrvatskoj te na brojnim samostalnim izložbama.Animirane filmove radila je za Luna film i Zagreb film. Za film »Leptiri« Krešimira Zimonića gdje je bila glavni crtač, dobila je nagradu za crtež na Festivalu animiranih filmova u Zagrebu 1987. godine, a za film »Mladić s ružama« na festivalu u Kairu nagrađena je »Zlatnom ružom Kaira«. Godine 1996. za Animafest u Zagrebu napravila je zapaženu festivalsku špicu, a na Danu hrvatske animacije 2005. godine za »Perpetuum stabile« dobila je drugu nagradu žirija.Za filmove »Ruža«, »Zemlja snova«, »Mladić s ružama« i »Samotnikov vrt« radila je režiju i glavnu animaciju; u filmu »Kamov« sudjeluje kao animator i crtač s grupom autora. Godine 2004. u suradnji sa scenaristom Zvonkom Todorovskim završava i ciklus od tri kratka, jednominutna animirana filma »Perpetuum stabile« za Zagreb film i autorski dio za film »Oko« multimedijalne grupe »Divlje oko«. U 2007. godini radi jednominutni animirani film za manju djecu »Kako je nastala kiša«, nakon toga dovršava petominutnu »Čežnju«, a u 2008. godini sedmominutnu »Mjesečevu korablju« te  špicu za Animafest.


Nerazdvojan tandem


– U »Divljem oku« smo izlagali zajedno. Tu je bio i naš zajednički prijatelj, a kasnije i njezin suprug, Zvonko Todorovski koji je u grupu »Divlje oko«, ali i u naše međusobne veze, unosio dosta dinamike, za razliku od Magde koja je uvijek bila tiha i koja je sve što je imala reći, ispričati, pričala kroz svoje stripove i animirane filmove – kaže Dušan Gačić.


Koliko je snažna i plodonosna bila suradnja Magde Dulčić i Zvonka Todorovskog, prema čijim je scenarijima radila, govori i činjenica da se ovo dvoje umjetnika i danas doživljavaju kao nerazdvojan, plodan tandem.– Meni se činilo da su oni idealan par, zaneseni u svom svijetu, apsolutno odmaknuti od zbilje na jedan fascinantan način, zapravo sveci svoga posla – zaključuje Tonko Maroević.

U suradnji s Todorovskim kao scenaristom, Magda Dulčić je radila stripove na kartonskoj podlozi, uz dodatke neuobičajenih materijala kao što su drvene letvice ili stranice novina. Najuspjeliji od takvih radova, strip »Modri vljadi«, rađen je na velikom formatu kartonske ljepenke. Ti veliki ambalažni stripovi koje su Magda Dulčić i Zvonko Todorovski radili četveroručno, u grupu »Divlje oko« unijeli su golemu dozu svježine i eksperimenta.


– On je jednom došao s tom paletom, jel se to zove paleta, i počeli smo nešto crtati, pa sam ja nešto dodala, pa on, i tako – kazuje Magda.


Magda Dulčić je proniknula u Houellebecqovu šifru o »mogućnosti otoka«. Za nju, otok je metafora za zaokruženi svijet omeđen morem, koji je dovoljno izoliran i dovoljno malen da udomi divlje oko, znatiželjno, radosno, željno slobode…