Godina iza nas po mnogočemu je bila fascinantna u svijetu znanosti i tehnologije, a dostignućima od kojih se mnoga mogu okarakterizirati epitetom »povijesnog«. Od medijskih slabije popraćenih medicinskih uspjeha poput prvog presađivanja cijelog lica do pompoznih političkih konsenzusa poput globalnog dogovora o ubudućem smanjivanju emisije stakleničkih plinova – osnovi početka ozbiljne borbe protiv globalnog zatopljenja, cijeli je je niz postignuća u 2015. koje ćemo jednom možda nazivati ključnima za boljitak čovječanstva. Pa ipak, u terminima razvoja ljudske vrste, 2015. će se možda ponajviše pamtiti kao »godina Marsa« u kojoj je donedavno posve utopijska ideja o kolonizaciji negostoljubivog Crvenog planeta postala jedna od glavnih tehnoloških »mainstream« tema u medijima. Tome je svakako pridonijela NASA-ina objava o dosad najčvršćem dokazu o postojanju tekuće vode na Marsu, koja je uz ponešto osporavanja, ostala jedna od znanstvenih top priča godine. 

No možda i najveći zamašnjak ljudskog težnji prema Marsu dogodio se krajem godine, kad je Space X, privatna kompanija za istraživanje svemira u vlasništvu Elona Muska uspješno u orbitu poslala raketu i potom vratila njen osnovni, pogonski dio u »jednom komadu«, odnosno u prikladnom vertikalnom položaju, natrag na Zemlju. Samo mjesec dana prije, naoko sličan je poduhvat uspio Muskovom direktnom konkuretu Jeffu Bezosu i njegovoj kompaniji Blue Origin, iako je važno napomenuti da se radilo o puno manjoj raketi koja nije dizajnirana da ulazi u orbitu. 

Višegodišnji napori 

Uspjeh Muskovog Falcona 9, petnaest katova visoke grdosije fascinantan je i zbog izvršenog komercijalnog zadataka – prije no što je uspješno sletjela natrag na Zemlju, raketom je u orbitu poslano i »istovareno« 11 komunikacijskih satelita. 

Čitatelju neupućenom u aktualna istraživanja svemira uspješni vertikalni povratak pogonskog dijela rakete možda se čini kao uistinu mali korak za čovječanstvo u moru tehnoloških inovacija i trideset godina dugoj povijesti letova u svemir. No uspjeh Muskovog tima i nešto manje, ali tehnološki slično postignuće Bezosove tvrtke rezultat je mukotrpnih, više od desetljeća dugih nastojanja da se letovi u svemir baziraju na jeftinijoj metodologiji. 

Pogonski dijelovi raketa koji su za zadatak imali »guranje« tzv. drugog dijela s pripadajućom letjelicom u orbitu vraćali bi se na Zemlju gotovo potpuno nekontrolirano, zbog čega bi ono što je od njih ostalo praktički bilo potpuno neiskoristivo za idući let. Svaki odlazak u svemir stoga bi podrazumijevao izgradnju nove rakete, što je uz enormne troškove samo za ovaj bazični, neophodni dio, uvelike usporavalo cijelu priču oko razvoja ljudskih letova u svemir. 

Uspjeh Falcona 9 koji će svakako revolucionizirati svemirska putovanja, nije došao preko noći – više je verzija rakete tijekom posljednjeg desetljeća uništeno prije no što je uopće stiglo do orbite, a prvi javni pokušaj vertikalnog slijetanja u travnju ove godine rezultirao je i javnim, filmski dokumentiranim podbačajem u kojem jedan od Falcona spektakularno eksplodirao prilikom slijetanja na morsku platformu. Prošlogodišnji prosinački uspjeh nije ostvaren ni samo s ciljem da pojeftini svemirska putovanja. Elon Musk, čija slika u javnosti i dan danas varira od epiteta najluđeg ekscentričnog bogataša u povijesti do vizionara koji će spasiti čovječanstvo, ideju o »ponovo iskoristivoj« pogonskoj raketi gura još od 2001. godine kad je osnovao Space X i to s jednim jasnim ciljem: ljudskom misijom na Mars.

Staklenik na Marsu 

Iako su tada, prije gotovo 15 godina, mnogi mislili da je pokretanje privatne svemirske tvrtke koja sama gradi rakete suludi poslovni potez, tada 30-godišnji poduzetnik, inovator i inženjer koji je zaradio milijune na svojim softverskim i internetskim tvrtkama “Zip2” i “PayPal” nije se dao smesti, gurajući u javnost viziju izgradnje staklenika u kojem bi se pokušale uzgajati biljne kulture na Marsu. Muska je, ustvrdio je to u više intervjua, šokirala spoznaja da je NASA u to doba praktički već odustala od ideje da pokuša ljude spustiti na Mars, pa je uvjeren u neophodnost naseljavanja Zemlji najbližeg planeta i unatoč posvemašnjoj nevjerici svoje okoline, odlučio stvari uzeti u svoje ruke. Nakon što je bezuspješno pokušavao kupiti rusku raketu, navodno je ubrzo shvatio da mu je jeftinije da pokuša napraviti svoju. U idućih osam godina njegova je kompanija sagradila cijeli niz Falcon raketa (koje je Musk nazivom posvetio brodu Millenium Falcon iz Ratova zvijezda) i manjih letjelica Dragon (nazvanih po popularnoj pjesmi »Puff, the Magic Dragon«) i 2009. godine nakon više bezuspješnih pokušaja, postala prva privatna kompanija koja je u orbitu dostavila satelit. To je Musku donijelo i ugovor s NASA-om za 12 dostavnih letova do Međunarodne svemirske postaje i dalo mu budžet potreban za daljnje unaprijeđivanje tehnologije. Brzina kojom Space X radi na novim izumima, kao što je to trenutno adekvatno vozilo za kretanje po površini Crvenog planeta, premašuje sva dosadašnja postignuća “svemirskog” inženjeringa. Što nimalo ne čudi obzirom da apsolutno najambiciozniji poduzetnik na svijetu ne smatra da je ulaganje u svemirska istraživanja primarno potrebno zbog razvoja tehnologije i znanstvenog napretka. Musk, naime, ne krije svoju uvjerenost da je kolonizacija drugih planeta jedini način da ljudska vrsta preživi neku od budućih katastrofa, te je samim time i hitnija i prioritetnija od rješavanja problema siromaštva i velikih smrtonosnih epidemija. 

Musk se nada da bi se kolonizacija Marsa mogla dogoditi do 2030. što je približni datum koji vole spominjati i Rusi kad pričaju o planovima svog svemirskog programa. Za to postoji i dobar razlog, a to je činjenica da se razdaljina između Zemlje i Crvenog planeta smanji kad Zemlja, koja se kreće brže, dođe u poziciju između Marsa i Sunca, a njihove orbite postaju »najzbijenije«. Iduća takva prilika dogodit će se za četiri godine, što je svakako prebrzo da se na Mars pošalje letjelica s ljudskom posadom. No, sredinom 30-tih godina ovog stoljeća Mars će ponovo biti u najbližoj mogućoj poziciji do Zemlje i do onda bi tehnologija »koloniziranja« jednog takvog negostoljubivog svijeta trebala biti potpuno razvijena.

Nova civilizacija 

– Ukoliko do 2040. budemo održavali linearni razvoj kompanije, trebali bi moći stvoriti veliku bazu na Marsu, možda i s nekoliko desetaka tisuća ljudi koji bi onda trebali izgraditi samoodrživu civilizaciju, ustvrdio je nedavno Musk. Izgradnja nove »civilizacije« na drugom planetu, međutim, iznimno je komplicirana ideja. Muskova računica je slijedeća: ukoliko možete prebaciti 100 ljudi po letu, treba vam 10 tisuća putovanja da bi na Mars poslali milijun ljudi. No treba vam i ogromna količina tereta za sve te ljude i njihov život, najvjerojatnije 10 letova s teretom za svaki let s ljudskom posadom. Znači oko 100 tisuća letova koje bi izvodio neki ogromni svemirski brod. 

Bez obzira na cifre koje se čine nerealnima čak i za najmaštovitiji filmski scenarij, sve to, uvjeren je Musk, može se dogoditi do kraja ovog stoljeća. Dizajniranje svemirskih letjelica koje mogu obavljati takve letove pri tome nije najveći problem. Najveći izazov je njihovo lansiranje. Trenutno bi za svaki od tih letova trebalo graditi novu pogonsku raketu. No priča o svemirskom koloniziranju tu se vraća na nedavni uspjeh Falcona 9 koji podrazumijeva da su svemirska putovanja u 2015. godine ušla u doba »ponovo iskoristivih« raketa, u doba kad bi se s jednom raketom letjelice u orbitu mogle slati praktički svakih sat vremena. Tako nešto, prema izračunima Space X-a, može smanjiti troškove letova za desetke dolara po gramu tereta, što trenutno megalomanske ideje o milijunu ljudi na Marsu do kraja stoljeća čini daleko manje nevjerojatnima.