Naš odnos prema prirodi posljednjih bi se desetljeća mogao slikovito prikazati parafraziranjem narodne poslovice, odnosno mišlju da pilimo granu na kojoj sjedimo.

Klimatske promjene potiču nas da mijenjamo svoje navike na svim razinama, a o jednom segmentu brige oko okoliša razgovarali smo s Franom Poštenjakom, našim prvim ‘doktorom za drveće’, magistrom arborikulture i urbanog šumarstva, vrhunskim stručnjakom i vlasnikom Arboringa – prve hrvatske tvrtke specijalizirane za savjetovanje u domeni upravljanja populacijama urbanih stabala – urbanom šumarstvu i arborikulturi. Povod za razgovor je, naravno, Svjetski dan zaštite šuma, a Poštenjaka smo spočetka upitali – što bi nam taj dan trebao značiti?

Foto: Denis Lovrović

“Bilo bi dobro kada bi se ljudi javljali ranije, ali nikako da to uđe u praksu. Na temelju vizualne kontrole puno se toga može reći, može se napraviti anamneza i mogu se dati preporuke i smjernice. Stablo se, najčešće, fiziološki treba donijeti u stabilnu situaciju, a kada se to napravi, možemo ići dalje na redukciju.

Kada režete jako stablo i kada ono izgubi masu, onda se pokrene loša spirala jer se provodni elementi začepe i stablo odumire. To je čest slučaj, posebno kod starijih stabala. U svim standardima koje imamo, koji su propisani za orezivanje, svagdje piše da bi maksimalno orezivanje zdravih stabala trebalo biti do 20, odnosno 25 posto, ali naši ljudi često krše to pravilo”.

Vidljivi simptomi

Koliko se, na temelju vizualne kontrole, može reći da je drvo oštećeno, odnosno nije?

“Puno se toga može reći. Naime, kao što ljudi imaju ‘govor tijela’ ili simptome na koži, tako i kod stabla imate statiku. Možete vidjeti na koji način i na kojim mjestima stablo gomila drvno tkivo jer se tako rješava opterećenja. Kada stablo negdje zadeblja, u odnosu na raspored težine, vidljivo je gdje je problem.

Naravno, nije samo debljina prirasta, bitan je i sastav svih stanica, što se ne može vidjeti vizualnom kontrolom, ali ona je dosta dobar pokazatelj što i kako se događa. Imao sam primjer platane na jugu Dalmacije. U centru mjesta imate predivan potok koji se izlijeva u more i pored potoka posađena je ogromna platana.

S obzirom na to da je tamo dosta boćate vode, bilo mi je čudno to što u lipnju ona u potpunosti izgubi lišće, jer navodnjavanja ima. Povod našoj kontroli bila je jedna grana debljine od metar i dvadeset koja je pukla i tako je trećina krošnje otišla. Napravili smo tipografije, rezali smo je na način da smo prorijedili krošnju.

U donjem dijelu, s obzirom na to da je došlo do pokušaja rekuperacije provodnih elemenata, ona je bacila živiće, kao kad imate vodene grane. Stablo kroz njih nastoji napraviti lisnu masu kako bi stvorio tlak koji kompenzira gubitak.

Uglavnom, uspjeli smo je orezati i u sezoni je, do listopada, zadržala lišće. To nam je bio prvi pokazatelj da je u balansu i da možemo dalje nastaviti s tretiranjem. Onda imate situaciju da, nakon dvije godine, ponovo moramo doći, a ljudi to ne shvaćaju ozbiljno. Kod takvih stabala ne možeš odjednom sve napraviti. Treba raditi polako, ali na ključnim mjestima.

U intervjuu koji ste, prije nekoliko godina, dali za našu novinu, zajedno sa svojim ocem Karmelom Poštenjakom, iznesena je misao da će se Gorski kotar pretvoriti u hercegovački krš. Kakva je situacija danas, je li se što promijenilo nabolje?

“Nekakvih velikih promjena nemamo. Dovoljno je promatrati šume Gorskog kotara kada se vozite iz Zagreba prema Rijeci. Svjedočimo povećanju temperature, smanjenju količine oborina i sve vodi k tome da će se, u narednom periodu, uvjeti značajno promijeniti. To je ljudima čudno, ali pogledajte što se događalo sa stablima u gradovima.

Činjenica je da su u Gorskom kotaru sađene vrste za koje se nije znalo da su na rubovima areala. Odnosno, znalo se, ali nije se računalo na tako rapidne promjene. Jele su loše, smreka je osjetljivija na sušu, a listopadne vrste su ipak malo otpornije. Stvar je u tome da kod stabla nemate instant reakcije, ona pretrpe sušu, oporave se, a nakon dvije do tri godine, kada dođe do kombinacije negativnih procesa, dođe i do rapidnog sušenja i više ništa ne možemo napraviti”.

Efekt toplinskog otoka

Iako svatko od nas ima svoje poimanje šume i prirode, svi smo jako ponosni na Zrinjevac ili Maksimir. Brinemo li se dovoljno o stablima na, primjerice, Zrinjevcu?

“Razgovarao sam jesenas s kolegama iz Zrinjevca, kada su kupovali dijagnostički uređaj. Oni vode kontrolu jer jako velik broj ljudi cirkulira Zrinjevcem. Stabla, na neki način, s obzirom na količinu truleži i proporcionalno svojim dimenzijama, imaju male dimenzije krošnje. Opterećenja koja nisu relativno mala, ali su pod konstantnim nadzorom jer, bilo što da se dogodi, može biti vrlo problematično.

Ne znam koliko su kolege išli u detalje, ali ja bih na većini velikih stabala odradio detaljan pregled. Uređaji nam nisu tu da potvrde je li trulež unutra ili nije, to možemo čuti i bez uređaja, ali nam govore koliko je nosiva stijenka koja drži sva opterećenja u odnosu na geometriju unutar stabla. Nosivost i volumen krošnje nam može reći ima li preopterećenosti kada dođe udar vjetra ili je nema.

Na temelju toga možete znati treba li i koliko ići u redukciju stabla. Kada govorimo o parkovima općenito, u inozemstvu je percipiranje važnosti istih na sasvim drugoj razini. U mojoj je ulici nedavno niknulo pet novih zgrada i posađeno je nekoliko stabalaca. Katastrofa. Činjenica jest da je efekt toplinskog otoka postao normalan, da će biti sve intenzivniji porastom temperatura, a zelenilo, ne samo zasjenjivanjem, već i isparavanjem vode kroz listove hladi okoliš“.

Ovim se poslom bavite već gotovo dvadeset godina, a tvrtku ste otvorili 2006. godine. Koje trendove primjećujete, u usporedbi s počecima svoje karijere?

“Kod nas sve ide sporo, puno sporije no što bi trebalo. Arhitekti i pejzažni arhitekti, ako ćemo konkretno, počeli su primjećivati da im treba netko tko će im srediti priču sa stablima. Meni je jasno da je nekome teško gledati deset godina unaprijed, ali zato smo mi tu kako bismo napravili procjene na koji će način stabla, grmovi manje, biti u interakciji s okolišem za deset, dvadeset, pedeset ili xy godina.

Ako sadite veliku platanu, morate biti spremni na njezin rast. Ako je sadite na deset metara od kuće, to odmah znači da ćete morati obaviti intenzivno izrezivanje, iako bi se takva stabla trebala orezivati svakih sedam godina. Na koji način doskočiti tome? Pa posadi stablo koje ima manji habitus i koje nećeš morati orezivati!

Platane su sađene jer su otporne i jer nemaju velikih štetnika te dobro rastu. Ali negativne posljedice poput dizanja asfalta, velikog rasta i, ako je preblizu, odmicanja od kuće – na sve bismo to trebali računati prilikom sadnje. Svako orezivanje stabla je oštećivanje stabla i time se potiču negativni procesi.

Evo, sada, u periodu kada ljudi orezuju trešnje, zna doći, u proljetnom i ljetnom periodu, do situacije u kojoj stablo napadne Erwinija, bakterijska palež. Vi tako možete izgubiti stablo jer je ne možete iskorijeniti jednom kada ona uđe unutra. Možete pokušati tretirati fosforom i kalijem, stimulirati biljni organizam, ali u pravilu drvo bi trebalo sasjeći kako se zaraza ne bi širila dalje.

Još uvijek, nažalost, ne razmišljamo dugoročno. Stabla se često sade samo da bi se sadila. Istina, tada imamo bum krošnje, ali i puno veće održavanje koje će biti zahtjevno i samim time će se zasjenjenost nakon dvadeset godina smanjiti. Naš posao nije rušiti i rezati drveće.

Mi pokušavamo naći najefikasniji način zasjenjenosti krošnje i dugoročnog zadržavanja iste. U Hrvatskoj je i mortalitet, prilikom sadnje, prilično velik. Mi, konkretno, surađujemo s tri najveća rasadnika iz Europe. Naš mortalitet na projektima nije veći od dva posto na svim stablima koje smo posadili unutar pet godina. Zašto? Jer imamo kvalitetan sadni materijal i jer se o tom kvalitetnom sadnom materijalu brinemo.

Foto: Goran Kovačić/Pixsell

Dobra praksa

Opis posla je raznolik – od teorijskog dijela i pisanja elaborata, do praktičnog, u kojem pohađate terene, a tu su i simpoziji te edukacije.

“Treba naći balans. Znam radni tjedan početi u Slavoniji, a završiti u Dubrovniku. Puno vremena otiđe na putovanja. Svakako treba stalno raditi na sebi. Svake godine planiramo odlaske ili na edukacije ili na simpozije, bilo europske, bilo svjetske. Morate biti u tijeku, morate vidjeti što se događa vani kako biste uspjeli to znanje prenijeti ovdje”.

U ruralnim područjima često se mogu vidjeti okrečena stabla. U Rumunjskoj i Moldaviji to rade čak i vlasti u gradskim parkovima. Zašto?

“To je dobra praksa, pogotovo kod mladih stabala. Bijela boja privlači manje topline i sunčane radijacije. Ono što se vidi na stablima koja imaju tanku koru – javori, bukve i lipe, naime, kad ih posadite i orijentirate na zapad dogodit će se raspuklina jer zbog jake radijacije odumre živi dio. Tada imate veliko mjesto u koje ulaze spore gljive i čekaju pravi trenutak da se aktiviraju.

Na starim stablima, ako se mora ići u redukcije krošnje, treba gledati na to gdje će svjetlost padati kada maknemo granu. Na takvim mjestima dobro je pokrečiti jer će deblo početi debljati. Tako se štiti kora od raznih štetnika, odnosno kohabitantnih organizama”.

Treća ste generacija u obitelji koja se bavi ovim poslom. Koji je najbolji savjet koji ste dobili?

“Najbolji su savjeti majčini. Koliko god radili, morate slušati ljude koji su na terenu”.

I liječnik i veterinar od pacijenata imaju povratnu informaciju. Kakvu vi imate od svojih ‘pacijenata’?

“Zadovoljstvo je vidjeti da nešto što si napravio ide u pozitivnom smjeru. U nekoliko navrata imali smo edukacije komunalnim tvrtkama i na prvom slajdu prezentacije je jedna izreka koja kaže: Neće te dovesti u nevolju ono što ne znaš, nego ono što znaš i misliš da je točno, a nije“.