#ženeujavnomprostoru

Riječanke zakotrljale lavinu: Žene masovno opisuju svakodnevna maltretiranja u javnom prostoru. Svjedočanstva su mučna

Portal Novi list

#ženeujavnomprostoru / Foto Pixsell, Screenshot

#ženeujavnomprostoru / Foto Pixsell, Screenshot

Cilj im je, objašnjavaju, da se u cijelom društvu podigne svijest o problemima uznemiravanja, maltretiranja i nasilja nad ženama u javnom prostoru u Hrvatskoj, poručuju Marinella Matejčić i Marija Trcol



Žene iz cijele Hrvatske masovno na društvenim mrežama dijele svoja svjedočanstva o maltretiranju koje praktički svakodnevno trpe u javnom prostoru, na ulici, radnom mjestu, u javnom gradskom prijevozu…


S neugodnim komentarima, uletima, šlatanjima i, na žalost, još puno gorim stvarima mnoge od njih suočavaju se još od adolescencije.


O svemu tome ovih dana pišu na Twitteru pod hashtagom #ženeujavnomprostoru. Cijelu akciju pokrenule su dvije Riječanke Marinella Matejčić i Marija Trcol, obje iz Udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter.


Pitanje života, smrti, traume




Lavina komentara zakotrljala se sasvim spontano. Marija Trcol prije nekoliko dana na riječkoj placi suočila se s vulgarnim komentarima grupe starijih muškaraca, koji bi joj mogli biti i nonići, na račun tetovaža na svojim nogama.



Marinella Matejčić na to je odlučila reagirati, a pozvale su i druge žene da pod hashtagom #ženeujavnom prostoru podijele svoja iskustva. Cilj im je, objašnjavaju, da se u cijelom društvu podigne svijest o problemima uznemiravanja, maltretiranja i nasilja nad ženama u javnom prostoru u Hrvatskoj.


„Društvo ne prihvaća činjenicu da je nekima od nas postojanje u prostoru doslovno pitanje života, smrti, traume”, napisala je Matejčić.


Žene su na ovaj poziv odgovorile u velikom broju. Njihova svjedočanstva zaista nisu laka za čitanje, mnoga su i mučna. Posebno je strašno što je iz ovih priča jasno da seksualno nasilje nad ženama počinje već u ranim godinama života.



Količina reakcija žena iznenadila je i Mariju Trcol. Drago joj je što su ljudi o ovim stvarima konačno počeli pričati.


Ništa bez cjelovite edukacije


„Ljudi ne shvaćaju gdje žive, tek kad pročitaju svjedočanstva žena mogu pokušati shvatiti s čime se suočavaju iz dana na dan na ulici.


Super je što se o tome priče, a nadam se da bi se iz svega mogle izroditi i konkretne akcije. Očito je da je neophodna cjelovita seksualna edukacija, da bi se ovakve stvari prestale događati.


Seksualizacija žena, verbalno i fizičko seksualno nasilje počinju još u dječjoj dobi. Dečke se cijelo vrijeme uči da su nadmoćni i jači i oni to koriste.


Nadam se da će akcija #ženeujavnomprostoru barem na mali način pomoći da više ljudi shvati koliko je neophodno, bitno i hitno da se krene s cjelovitom seksualnom edukacijom i implementacijom Istanbulske konvencije. Što više ljudi to uvidi, to će ovakvu edukaciju biti lakše implementirati”, rekla je Marija Trcol.


Izdvojili smo samo neka svjedočanstva žena koja je moguće pratiti pod već spomenutim hashtagom #ženeujavnomprostoru.


Potpuni osjećaj bespomoćnosti


„Imala sam 6 godina. Vraćala sam se pješice iz škole. Dvadesetak metara iza mene išla su 3-4 dečka, stariji razredi.


Znate ono kad vas odjednom preplavi nekakva nelagoda? Kad ne možete jasno uočiti opasnost, ali osjećate da se promijenilo nešto u zraku.


Svega 10 m prije moje ulice, osjetila sam kako mi se ti dečki ubrzano približavaju s leđa. Nešto su vikali. Od panike i horora koji me obuzeo nisam dobro razumjela što. Ubrzala sam korak. Prekasno.


Nečije ruke su me zgrabile s leđa. Laktom me obuhvatio ispod vrata. Osjećala sam da se gušim. Ako je do tad u meni postojala kap sumnje da se ne radi o nikakvoj opasnosti, taj tren je nestala. Ostao je samo potpuni osjećaj bespomoćnosti. Nešto najgore ikad.


A onda je proradio adrenalin. Toliko sam podivljala da sam se uspjela otrgnuti. Nikad, nikad dok sam živa neću zaboraviti kako sam uletjela baki u kuću (jer su njena vrata bila bliže) i kako od šoka nisam uspijevala preko usta prevaliti riječi što se dogodilo i zašto se tresem.



Mama je našla dečke i njihove obitelji. Ispričali su mi se. Ne znam što su htjeli napraviti. Prije toga nikad nisam imala nikakav kontakt s njima. Želim vjerovati da se radilo samo o glupiranju. Na kraju krajeva i oni su tad bili samo djeca.


Nekoliko tjedana kasnije s prijateljicom sam se vraćala kući. Neki dečko je nešto povikao iza mojih leđa.Zbacila sam školsku torbu i pobjegla. Zabezeknuta frendica je ostala stajati s mojom torbom. Dečko je bio poznanik i samo me nešto htio pitati. Ali moj “PTSP” je odradio svoje.


Moje iskustvo je “light” u usporedbi s onim što dosta žena proživi. Pa ipak, evo me, skoro 25 godina kasnije pamtim taj dan i taj strah kao da su bili jučer. Taj tren kad znaš da si svladana, da ti je oduzeta kontrola nad tvojim tijelom i ne znaš što slijedi. Potpuni horor”, napisala je Iris.


Kako promijeniti stvari?


Kako promijeniti stvari?


„Poslušajte ženske priče bez predrasuda. Vjerujte nam. Odgojite svoje sinove bolje. Preodgojite sami sebe bolje”, njen je savjet.


S maltretiranjem su se suočavale još od osnovne škole.


„Sedmi razred, sve cure nakon izlaska iz dvorane moraju proći pokraj muške svlačionice. Od izlaza do prve svlačionice sa svake strane po jedan dečko koji nas lupa po guzici ili hvata za sise. Profesor se smije”, jedno je, na žalost, pokazuje se, sasvim tipično, iskustvo.



Druga djevojka opisala je traumatična iskustva iz javnog prijevoza, koja je doživljavala već u ranim tinejdžerskim godinama.


„Jednom je jedan u tramvaju izvadio svoj smežurani pimpek i hodao za mnom moleći me da ga pipnem. Imala sam kakvih 14 godina. Svi drugi u tramvaju pravili su se da ne vide. A zašto i bi, smiješno zapravo, kad bolje razmisliš.


Svakodnevni pakao


Tramvaji su bili svakodnevni pakao, busevi isto. Hvatanje za ruke, pipanje, nabijanje, trljanje. Onda skužiš da pomoć ne dolazi, skužiš da tebe ne treba biti sram jer nisi NIŠTA kriva, i počneš udarati nogama, rukama, glavom i vrištati histerično, psovati, sve samo da se maknu”, iskustvo je ove djevojke.



Nekim muškarcima je, izgleda sasvim normalno da nepoznatim ženama na ulici govore da bi ih mogli silovati.


„Neki dan nepoznat muškarac me nasred ulice grabi za ruku i podiže mi haljinu. Kaže mi da više pazim što nosim jer bi me ovako lako mogao silovati.


Kaže da neće jer on nije takav, ali drugi jesu. Kako bolje zaštititi žene od seksualnog uznemiravanja nego seksualnim uznemiravanjem?”, napisala je Katarina.



Pipanje trudnice


Drugi, pak, smatraju da je sasvim OK pipati trudnicu u javnom prijevozu.


„U trudnoći su me nepoznati ljudi u javnom prijevozu redovno pipali po trbuhu, bez mog odobrenja i dozvole.


Jedan mi je u prolazu dobacio da sad imam dokaz da sam se jebala. Trebaš još situacija, jer ih imam u ovih 9 mjeseci i više nego dovoljno”, iskustvo je jedne žene.



Njihova osobna iskustva potvrđuje i službena crna statistika. Prema izvještaju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2019. godinu, po osnovi diskriminacije pritužbe se i dalje u pretežnom broju odnose na spolnu diskriminaciju (85,8%) i u najvećem broju se radi o kršenjima prava žena (73,4%).


„Statistika ukazuje da smo niz godina suočeni s najvećim brojem pritužbi žena na diskriminatorno postupanje u svim segmentima društva, što čini konstantu od oko dvije trećine svih pritužbi.


Zbog navedenog, rukovodimo se najčešće rješavanjem problema i prepreka s kojima su suočene žene danas u društvu i zapravo predstavljaju društvenu skupinu koja je suočena s diskriminacijom temeljem spola, trudnoće i materinstva te bračnog i obiteljskog statusa u društvenoj, javnoj i privatnoj sferi”, navodi se u izvještaju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.


Strah od stigme


Kao i u prethodnim izvještajnim razdobljima, a prema procjeni Pravobraniteljice na temelju iskustva rada na pritužbama građana/ki, briga o egzistenciji, odnosno gubitku posla u slučaju prijave, strah od društvene i poslovne stigme, nepovjerenje u rad institucija, dugotrajnost sudskog postupka (postupak se ne pokreće po službenoj dužnosti, već po prijedlogu žrtve) te nelagoda žrtve da svjedoči o načinu i prigodama spolnog uznemiravanja, predstavljaju razloge neprijavljivanja uznemiravanja i spolnog uznemiravanja, odnosno odustanka od postupanja nakon podnošenja prijave.


Zabilježeni trend u 2019., jest da su uz rast broja pritužbi, istovremeno rasle i brojke anonimnih ili posredničkih pritužbi. Vezano za slučajeve obiteljskog nasilja, žene su i dalje, u velikoj većini, žrtve nasilja u obitelji. Izvještajno razdoblje su ponovno obilježile zakonodavne izmjene.


„Da bi se doista postigla dubinska promjena te preokrenuli negativni trendovi, svi bi dionici, a posebice tijela koja se bave prevencijom nasilja i resocijalizacijom počinitelja, zatim državno odvjetništvo, pravosuđe, ali i mediji, političari/političarke i obrazovni sustav, trebali svoja postupanja i djelovanja prilagoditi najboljim međunarodnim praksama suzbijanja nasilja prema ženama i nasilja u obitelji.


To prvenstveno znači osiguranje učinkovitih preventivnih mehanizama, nultu toleranciju na nasilje, posebice kroz penalnu politiku i pravosuđe, osiguranje kontinuirane i sustavne izobrazbe stručnih osoba, kao i uvođenje redovitih treninga i edukacija te dugotrajna i obvezatna resocijalizacija počinitelja”, navodi pravobraniteljica.



Po pitanju nasilja nad ženama Marinella Matejčić skreće pozornost na to da nasilje ne čine samo neki „slučajni” muškarci.


Žene višestruko diskriminirane


„Kako se i navodi u izvještaju pravobraniteljice žene su u velikoj većini žrtve nasilja u obitelji, što podilazi tvrdnji da su višestruko diskriminirane u društvu.


Žene doživljavaju nasilje u javnom prostoru, koje često nije niti prepoznato kao nasilje. Ženama treba vremena da shvate da je to bio udarac na njihovu tjelesnu autonomiju i da to jeste nasilje.


Na žalost, ne prijavljuje se, jer u dijelu slučajeva nema zakonske mogućnosti, već se radi isključivo o kulturološkom obrascu koji opravdava ‘svojatanje’ ženskog tijela od strane javnosti utjelovljene u prosječnom muškarcu ili dječaku”, objašnjava Marinella Matejčić.



Tijekom zadnjih nekoliko godina uočen je trend značajnog porasta broja osoba koje se Pravobraniteljici pritužuju na spolno uznemiravanje prekršajne prirode, uglavnom u području rada i zapošljavanja, a prema službenim podacima MUP-a, porast kaznenih djela spolnog uznemiravanja iznosi preko 55% u odnosu na 2017.


Zabilježen je i trend rasta broja anonimnih pritužbi, a potvrđen trend o ženama kao isključivim žrtvama spolnog uznemiravanja u sferi prekršajnog zakonodavstva.


„Navedeni trendovi ukazuju da je svijest o protupravnosti i štetnosti ovog čina sve veća među građanima/kama.


Međutim, činjenica da raste broj anonimnih pritužbi ukazuje na to da zakonodavni okvir, učinkovitost zaštite žrtava i mehanizmi sankcioniranja ovog protupravnog ponašanja u praksi ne funkcioniraju kako bi trebali.


Žrve su isključivo  – žene


To djeluje demotivirajuće na žrtve koje se teško odlučuju na prijavu, a kad se ipak odluče, onda u sve većem broju slučajeva traže i zaštitu svog identiteta, odnosno anonimnost kod postupanja.


Činjenica da su žrtve isključivo žene jasno ukazuje na rodnu uvjetovanost ovog prekršaja. Praksa pokazuje da zakonodavni okvir ne nudi dovoljnu razinu zaštite i to iz više razloga.


Prvo, više zakona i propisa sadrži istu ili vrlo sličnu definiciju spolnog uznemiravanja, dok su razine kažnjavanja i sankcioniranja štetnog ponašanja različite.


Drugo, u nekim zakonima nisu jasno određeni ovlašteni tužitelji (npr. u Zakonu o ravnopravnosti spolova), pa tako uglavnom izostaje učinkovito i odvraćajuće sankcioniranje počinitelja.


I treće, pravosudna praksa nije rodno osjetljiva pa se posljedično zakone uglavnom tumači ili doslovno, odnosno gramatički, bez razumijevanja duha određenog normativnog rješenja ili bez osiguranja potrebne zaštite žrtve”, navodi se u izvještaju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2019. godinu.