ŽIVOT U PET SLIKA

Upoznajte fratra Ivana Perana koji je bio radostan brat svih ljudi

Bruno Lončarić

Franjevac Ivan Peran bio je svećenik koji ne pamti zlo i zločince, koji oprašta, jer se oslanja na Krista koji je i s križa, nepravedno osuđen i raspet, izgovorio riječi koje smrtni čovjek ne može izgovoriti vlastitim ljudskim snagama: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.« (Lk 23, 34)

PRVA SLIKA:
Ponosan Kaštelanac, domoljub i ljubitelj ljudi svega svijeta




Srećko Peran – u redovništvu fra Ivan – rođen je 25. lipnja 1920. u Kaštel Starom od oca Ivana (1897. – 1984.) i majke Nediljke, zvane Dome, rođene Piljić (1898. – 1993.), kao najstarije dijete, uz još tri mlađe sestre. U naoko bezbrižnom djetinjstvu, u krugu vjerničke katoličke obitelji i sredine Kaštel Starog, dječak Srećko je već od malena pokazivao istaknute crte svojega karaktera i svojih duhovnih osobina: zaigranost športom, napose »balunom« (nogomet), sklonost prema glazbi, očitovanje domoljublja, čežnju prema duhovnom pozivu. U malom tijelu stajao je jaki karakter i snažna volja. U djetinjstvu je, naime, bio izrazito niska rasta, ali živahan i zaigran, čvrste tjelesne građe i športske pokretljivosti, naoko nestašan, ali svjestan sebe, samostalan, komunikativan i vedar.. Ponesenost nogometom i drugom igrom ostat će kao trajni biljeg u fra Ivanovu životu. Jedna vedra nogometna zgoda koja se dogodila kada se, kao već vremešni redovnik, našao u Kaštel Starom u pohodu svojima, potvrđuje fra Ivanovu naklonost nogometu, o čemu je u svom Dnevniku zapisao: »’Daj’, upitam loptu jednoga od dječaka koji na obali pred Šimetinim magazinom napucavaju… Opalim – gol! Mali golman me upitno gleda: ‘Tko si?’ – ‘Tu sam trenirao pred 40 godina’, rekoh i odoh.«
Druga crta dječaka Srećka bila je istaknuta sklonost prema glazbi. Prvi glazbeni doživljaj što ga je upamtio, u dobi od četiri godine, bio je »promenadni koncert limene glazbe« na obali Kaštel Starog. Fra Ivan svjedoči da su ga se kao dječaka posebno dojmili napjevi božićnih pjesama, a ne manje i oni u Velikom tjednu, primjerice iz proroka Jeremije: »Ono što mi i danas šumi u ušima jest potresni zaključak Jeremijinih Tužaljki: Jeruzaleme, Jeruzaleme, obrati se…«. Ostaje činjenica da je razvoju glazbene crte u značajnoj mjeri dalo njegovo dječačko sudjelovanje u pjevačko-tamburaškom zboru Donjih Kaštela pod imenom »Bijaćka vila«, osnovanom 1903. godine. U tom krugu – uz obiteljski – razvijalo se i njegovo domoljublje. Ono je bilo i zanosno i odmjereno, nikad zatvoreno, nikad protiv drugih. Obiteljski i kaštelanski vjernički odgoj – kasnije i redovništvo – u fra Ivanu je razvilo ljubav prema svim krajevima i svim ljudima svijeta. On, Splićanin – Kaštelanac, jako je zavolio Košljun, Kvarner i Rijeku, te se može kazati da se u tom krugu osjećao posve doma. Na jedinstveni način bio je iskreni lokalpatriot, domoljub i kozmopolit.
Konačno, iz Srećkova djetinjstva valja istaknuti i četvrtu crtu, čežnju prema duhovnom pozivu, što će ostati najdubljom crtom fra Ivanova životnoga puta. Tu temeljnu crtu dobio je prvo u duboko vjerničkoj katoličkoj obitelji i kaštelanskom katoličkom okruženju. U takvom duhovnom okolišu niknula je Srećkova želja za duhovnim zvanjem. Tako se u djetinjstvu dječaka Srećka već zrcali kasniji fra Ivan, zanosni franjevac koji je razvio i oplemenio sve što je kao dječak usvajao. Srećko Peran – fra Ivan divno je izrastao kao sin obitelji i sredini u kojoj je rođen. Proslavio je svoj Kaštel Stari, volio je svoju Hrvatsku, ali i sve ljude svijeta, jer su svi ljudi na zemlji – govorio je fra Ivan – djeca jednog i istog Stvoritelja.


DRUGA SLIKA:
Oduševljeni franjevac, gorljivi svećenik i hrabar svjedok kršćanske vjere


Srećko – fra Ivan posebno je obilježen svojim redovničkim – franjevačkim i svećeničkim pozivom i poslanjem. U katoličkom okolišu splitskih Kaštela nikla su brojna duhovna zvanja, od kojih su neka ostavila velik duhovni i kulturalni trag. Snažni obiteljski i lokalni duhovni okoliš probudio je u duši dječaka Srećka želju da i on krene u duhovno zvanje. Svoj put prema franjevaštvu i svećeništvu započeo je u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Badiji kod Korčule. Badijska gimnazija uživala je velik ugled, a u vrijeme njegova školovanja imala je veoma kvalitetan sastav profesora i nastavnika, među kojima je u godini 1933./34. bilo čak pet doktora znanosti. Disciplina ponašanja – dnevni red: molitve, školski raspored, učenje, odmor, športske aktivnosti – morala se strogo poštovati, što za Srećkovu dječačku dob nije bilo lako prihvatljivo. Ugodnije su mu bile športske aktivnosti: od tjelovježbenih u dvorani, preko nogometa i košarke na terenima po otoku, do veslanja u športskim čamcima u korčulanskom akvatoriju. Učenici su odlazili i na izlete, čak do Venecije.
Srećko je bio dječak velike nadarenosti i iznimno dobroga pamćenja. Školsko učenje nije mu predstavljalo poteškoću, ali je u svojem odrastanju radije slijedio naglašena posebna nutarnja nagnuća. Jedno od tih nagnuća bila je ljubav prema glazbi, što je na Badiji dobilo prvi i odlučni zamah. Dogodila se sretna okolnost da je u drugom razredu gimnazije na Badiji, godine 1933. došao za profesora glazbe dr. fra Bernardin Sokol, već poznat kao glazbenik. Srećku je bio i veliki uzor i prvi učitelj glazbe: »U trećem razredu, o Božiću, došao je pok. o. B. Sokol, muzičar, i uzeo me u svirače klavira i harmonija.« Mali učenik je uz velikog učitelja s puno zanosa počeo napredovati u glazbi. Među vršnjacima, pa i drugim učenicima iz te prve badijske »škole glazbe« Srećka je pratio glas »muzičara«. Uz školsko obrazovanje, igru nogometa i glazbu, u samostanu na Badiji Srećko je došao u bliži dodir s fratrima i postupno otkrivao smisao redovničkog poziva. Badijski samostan bio je istinsko duhovno i kulturno žarište otoka Korčule i područja Pelješca.
Godine 1935. mladi Srećko odlazi u Dubrovnik gdje nastavlja srednju školu, odnosno višu klasičnu gimnaziju u samostanu Male braće. Njegova ljubav prema glazbi u Dubrovniku je dobila još jači zamah. Dogodilo se opet da je i u Dubrovniku imao dobrog učitelja u glazbi, franjevca iste redovničke provincije, o. Kvirina Orlića (1890. – 1969.) uz kojega je još više upoznao i zavolio gregorijansko pjevanje i svladao osnove dirigiranja pjevačkim zborom. Školskom klasičnom obrazovanju Srećko je poklanjao mnogo truda. Prema ondašnjim normama za redovničke kandidate iz Dubrovnika je pošao u franjevački novicijat na Košljun (1936./1937.) gdje je nastavio otkrivati vrijednosti koje će kasnije izrasti u stamena svjedoka duhovnih i vječnih načela. Iz velikoga luka fra Ivanova života ovdje istaknimo samo dva vremenska razdoblja: novicijat i vojsku.
Unatoč strogo definiranom načinu življenja u novicijatu, fra Ivan je pronašao prostor za svoja nutarnja nagnuća i nadahnuća, napose za ljubav prema glazbi. Darom Providnosti, učitelj novaka, fra Kazimir Bučić, bio je glazbeno nadareni franjevac. Uz glazbu, fra Ivan je njegovao i pjesničke sklonosti. Upravo u njegovim novicijatskim stihovima može se čitati nutarnji život mladoga franjevca. Ono što ni u vanjskoj disciplini ni u pedagogiji odnosa s učiteljem novaka i starijom redovničkom braćom nije bilo moguće izraziti, našlo je mjesta u skrovitosti novicijatske sobe i bajnoga Košljuna. U godini novicijata piše svoje pjesničke prvijence. Tako, primjerice, s asocijacijom na psalam 42. (Kao što jelen čezne za izvorima vode) fra Ivan piše: »Ko što jelen za izvorom žeđa/ Bistre, hladne vode,/ Duša moja tak’ za Tobom/ Čezne, o predragi Bože …/ Tebe traži, radost Ti si,/ U Tebi je mir i pokoj;/ Tebe žudi, snaga Ti si,/ Uz Tvoju pomoć bije boj.«
Posve je znakovito da je fra Ivan u tim stihovima ostao na crti duhovne radosti i mira u svim okolnostima života. Već u novicijatu izrastao je u red hrabrih ljudi, odlučnih u svojem uvjerenju, posve čvrst u istini svojih načela i svoje vjere. Mnoge vrline krase ovog dragog Kaštelanca, ali hrabrost u malim i teškim kušnjama života ide u sami vrh fra Ivana Perana, što je na herojski način pokazao u vojsci, kada je bio lažno optužen i osuđen na smrt strijeljanjem. Ono pak što fra Ivana čini upravo herojskim kršćanskim svjedokom jest činjenica da ni nepravedna osuda nikada, baš nikada, nije bila povodom kakva proklinjanja osuditelja. Samo kratki izvadak iz fra Ivanovih osuđeničkih i zatvorskih sjećanja, objavljenih u knjizi »S Kristom i u smrt«, pokazuje duboku vjeru i veliku dušu fra Ivana Pedrana. Prisjećajući se dramatičnih trenutaka, kada je na temelju montiranog lažnog procesa bio osuđen na smrt strijeljanjem – sada u zatvorskoj samici – ovo je zapisao: »Ustanem, šetam po sobi. Nešto je riješeno. Možda još večeras (misli na strijeljanje jer nije očekivao pomilovanje, op. p.)… Pop je glava i kolovođa svega… Kleknem usred sobe, uzdignem oči i ruke k nebu: Oče naš, koji jesi na nebesima… Ovako ću kleknuti pred strijeljanjem… možda već večeras… Bože, opraštam svima, Ti oprosti meni… Ustat ću, skinuti rubac s očiju… Živio Krist Kralj!… Pucajte! Ja sam nevin!… Opet šetam… Navriješe mi suze… A roditelji?… Sestre?… Bit će u crnini… Majko, oče, drage sestre, bit će vam teško kad doznate da me više nema među živima… Ipak, na onom svijetu ćete doznati da me se niste trebali stidjeti!… Nikad nisam bio tako blizu, prisan Bogu. Boga tek što ne vidjeh, ali ga osjećah u sebi i oko sebe. Raj, sveci, sveti duhovi, sve mi je bilo nadohvat.«
Takav će fra Ivan ostati za čitava daljnjeg života: franjevac i svećenik koji ne pamti zlo i zločince, koji oprašta, jer se oslanja na Krista koji je i s križa, nepravedno osuđen i raspet, izgovorio riječi koje smrtni čovjek ne može izgovoriti vlastitim ljudskim snagama: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.« (Lk 23, 34)


TREĆA SLIKA:
Glazbenik, prozni pisac i pjesnik


Naš fra Ivan Peran je imao, iz
među ostaloga, sjajne darove za glazbu i za pisanje. Te svoje darove savršeno je uskladio s redovničkim i svećeničkim pozivom, što je uvelike uljepšalo život njemu i drugima. Zaljubljenost u glazbu, ponajviše crkvenu, išla je neodvojivo s fra Ivanovom zaljubljenošću u duhovni redovnički i svećenički poziv: »Kad bilo što prihvatim (misli na glazbu, op. p.), zašutim, saberem se, pogledam Krista koji je uvijek uza me i rečem: Gospodine, radimo! A oni koji budu pjevali neka čuju Tebe!« U tom poslu fra Ivan – u duhu iskrene poniznosti – sebe nije vidio kao posebnog skladatelja. Iako je uživao glas poznatoga glazbenika – o čemu je dr. Marija Riman, poznata hrvatska muzikologinja, profesorica u Rijeci, objavila veliku glazbenu monografiju pod naslovom »Brat Ivo Peran – franjevac i glazbenik« – fra Ivan je o sebi kao glazbeniku mislio s puno skromnosti. Ni novinarski napisi – doneseni u nerijetkim prilikama – nisu mijenjali stav o njegovoj skladateljskoj »veličini«: »Časopis Gloria je donio slučaj uz Božićni koncert Tereze Kesovije na Košljunu. Veoma opširno, u duhu romana. Nju veliča, a mene popelo do najviših zvijezda, nazivajući me ‘najvećim živim skladateljem sakralne glazbe’. Kanim im to pisati, i napisati stvarnost: Mali sam skladatelj.«
Fra Ivan je, osim bavljenja glazbom, u sebi nosio i drugu nezaustavljivu crtu: pisati, pisati. Vodio je računa i ulagao velik trud u duhovni smisao svojega pisanja, pa i u književnu korektnost, ali ga je potonje – u usporedbi s naglaskom na duhovni smjer – manje brinulo. Njegovo je pisanje u potpunosti bilo u službi evangelizacije Kristovih tajni i navještaja Vjerovanja Crkve. Duboko ga je obuzimala želja da taj navještaj dotakne slušatelje, gledatelje, sudionike, izvođače i puk, da im posvjedoči i navijesti vjeru Isusa Krista. Da, doista, fra Ivan je mnogo pisao, od čega je tek manji dio objavljen. Iz njegovih objavljenih spisateljskih radova – bilo da je riječ o izvornim spisima, bilo o prijevodima – držimo da se najviše izrazio u ovim četirima svojim edicijama, već objavljenima: »S Kristom i u smrt«, »Mali cvijet iz Istre – fra Bernardin Tomašić«, »U tajnu zagledan« (zbirka pjesama i lirskih meditacija), »Igrokazi Božjeg igrača« (scenske igre duhovnog sadržaja).
Pored očita dara za prozne tekstove, fra Ivan je bio i nadareni pjesnik. Franjevac fra Ivan našao se uz velikog sv. Franju Asiškog, Božjeg trubadura i pjesnika-mistika, svetog pisca koji veliča Stvoritelja i sakralizira prirodu, primjerice u poznatom spjevu »Il cantico delle creature«, »Pjesma stvorova«. Fra Ivanova objavljena zbirka stihova i poetske proze pod naslovom »U Tajnu zagledan« izbor je iz njegovog poetskog dara, pa i mističnih uzdignuća. U živom suodnosu sa Stvoriteljem i stvorenjima, životom i riječima slijedi put sjedinjenja s Bogom, stalno u nutarnjoj duhovnoj slobodi: »Dûgu si, Gospode, rastro nebom/ ko ures silnoga hrama;/ dugu si razvio nebom ko odsjev svoje Ljepote,/ ko knjigu svoje Dobrote;/ ko Ljestve što zemske putnike vode/ u Carstvo Tvoje Slobode.«
Velik dio fra Ivanovih spisa – uz pozamašan dio objavljenih – ostaje kao arhivska baština. Primjerice, fra Ivanovi Dnevnici – tek u odlomcima objavljeni – bez dvojbe su najdublji izraz njegovog nutarnjeg života i njegovih zapažanja o svemu što je doživljavao i proživljavao. Fra Ivanovi Dnevnici predstavljaju najopsežnije mjesto u njegovom pisanom tragu. Ujedno su najspontaniji njegovi tekstovi i temelj za upoznavanje njegove vjerničke, redovničke i svećeničke nutrine, nerijetko nepoznate drugima, pa i onima s kojima je živio. Neki od tih zapisa ugrađeni su u ovaj netipičan curriculum, što je kao izvor citata usputno i naznačeno.


ČETVRTA SLIKA:
Sportaš, igrač i pratitelj sportova




Fra Ivan je volio igru radi igre, igru bez interesa. Igra je posebno lijepa kad nije opterećena interesima, zaradama, kakva je, nažalost, razvijena u našoj materijalističkoj civilizaciji. U fra Ivanovoj duši, ipak, jedan je »interes« jako naglašen: da se i preko igre slavi Stvoritelj, da preko igre pokazujemo izvornu Božju sliku nama. Uživljavanje u igri fra Ivan je neizostavno povezivao s kršćanskim odgojem i civiliziranim ponašanjem: »Danas popodne sam igrao nogomet na »Bagatovom rukometnom«, iza doma JNA (Zadar). Bilo je starijih i mlađih. »Upali smo« dvojica naših iz samostana sv. Frane (od kojih i fra Ivan, op. p.). Zagrijao sam se, i išlo je dobro: dao sam tri gola i »stekao« ugled, da sam se mogao zgodno i nametnuti. Bilo je i onih koji su navikli psovati vrlo grdno. Svaka psovka ili gruba igra ‘žuti karton’ – rekoh. ‘Bravo’ – čuo sam odobravanje jednog starijeg koji je promatrao i čekao vrijeme za utakmicu u 15:30. Nisam ni znao da im je to učitelj, a ni on nije znao da sam ja fratar. Ali moje poznavanje nogometa je činilo da su uvažavali i upozorenja u igri koja sam im davao.« Odgojno ponašanje pokazivao je i u časovima kad bi netko sa strane ubacivao neumjesne primjedbe: »’Bravo debeli!’ – čujem odnekud. To su gimnazijalci – đaci, negdje gore visoko ispod krova. Mahnuo sam im rukom i pozdravio ih smiješkom. To im je bilo simpatično, i sad sam stekao još više simpatija. Pljeskom su pratili svaki moj potez, a kad sam glavom dao gol, to je bio aplauz kakav svi ostali skupa nisu doživjeli. – ‘Stekli ste simpatije svih’, nasmijano će naši novaci, kad smo odlazili.«
Kad je imao priliku, fra Ivan je odlazio gledati nogometne utakmice, ne samo kao navijač nego i kao svojevrsni sportski analitičar. Kao zagrijani hajdukovac, u jednoj prilici – u vrijeme svoje provincijalne službe 1974. godine – pošao je gledati utakmicu između Hajduka i Crvene zvezde. Utakmicu prati objektivno, analizira je i, neizostavno, vrednuje moral gledatelja/navijača: »U Splitu smo bili u 16:35; ostavio sam putnu prtljagu u Gospe od Zdravlja, pa na »Plac« (stari Hajdukov stadion, op. p.). Štimung veličanstven, gledalište puno. Bio sam na stajanju na istočnoj strani. Morao sam provirivati između glava, jer su drugi sprijeda mnogo ranije došli. Ipak su mi ljubazno neki mladići uredili mjesto na jednom zidiću: ‘Neka čovjek vidi’ – rekoše. Igra je počela: Zvezda staložena i opasna, Hajduk prestrašen, nesnalažljiv. Zvezda povela 1:0, nitko se ne oglasi. Jedanaesterac za Hajduk. Jerković visoko preko gola. Hajduk izgubljen, i uspjeh je da je poluvrijeme svršilo samo 1:0. U nastavku, to je novi Hajduk – kao vihor; Zvezda se izgubila. Izjednačenje 1:1; u gledalištu oduševljenje, i sad se očekuje. Prošlo je 15 minuta, orkan navijanja, urnebes, i…? Ništa. Psovka i prostota bez kraja i konca.« Uživao je u igri, pa i u igri »protivnika«, ali ga je svaka prostota žalostila.
Kao iskreni rodoljub, u uspjesima Hrvatske na međunarodnim natjecanjima, napose u prvim godinama od osamostaljenja države Hrvatske, fra Ivan je vidio dar Božji: »Novine, dakako, pune naše bronce (brončane medalje, op. p.). Slave naše slavljenike. I s pravom. Brazil tuguje uz srebro (2. mjesto), Hrvatska u trijumfu s bronzom. Trijumfalni dolazak naših vitezova u Zagreb, gdje ih je dočekalo preko 100.000… Ovo je Hrvatskoj dar Božji, svijet je doznao za nju i upoznao je. I ovdje je pobijedila krunica – rodoljublje kao i u oslobodilačkom ratu. Naši vitezovi su igrali srcem, pretvorili se u srce, a ne u ekonomiju!«
Svoje bavljenje sportom fra Ivan je dizao u duhovnu i civiliziranu razinu, s ljubavlju prema »svojima«, nikad s ponižavanjem i izrugivanjem »onih drugih«. Mogao bi, usuđujemo se kazati, postati i primjer i zaštitnik pravih sportaša i navijača.


PETA SLIKA:
Navjestitelj Mira i Dobra svim ljudima


Fra Ivan je na svojem duhovnom putu – baš zato što je taj put bio jako duhovan – ostvarivao ono što ljudima teško ide: u dobru suglasju povezivati »zemaljske« i »nebeske« ciljeve. Rijetki su kojima su duhovni ciljevi viši smisao života. Među takve rijetke ide naš fra Ivan. Znao je svemu – pa i u zemaljskim događajima – dati crtu vječnoga, crtu svetosti. Veoma je poučno kako je on to sam zapisao u posve običnim ulogama svojega redovničkog i svećeničkoga poslanja. Osvijetlimo to s dva fra Ivanova »mjesta«: kao duhovnog voditelja posjetitelja Košljuna i kao putnika autostopom.
Fra Ivan je bio svjestan da znatiželjni svjetski putnici na otočiću monaha i redovnika, na Košljunu, nisu privučeni samo prirodnom ljepotom i tragovima sakralne umjetnosti, nego – još dublje – pitanjima susreta sa živim redovnikom: »Jedna grupica, par njih… Zaustave se, pa (skrenu razgovor) kao o nečemu već pripravljenome: – Neki misle da je vaš život lagan… (misli se na redovničko zvanje) – Nasmijem se: ‘Treba mnogo nastojati, i to svaki dan, da bi takav postao. Ali ne postaje lagan zato što bi bio lagan i bez interesa, nego zato jer se učimo ljubiti taj život… – Taj život… Kako mislite? – Život darivanja svakom čovjeku, bez razlike. Konkretno, ovog trenutka vama. Darivamo vam vrijeme; radost da se vi osjetite veseliji i zadovoljniji; da iskreno ne čekam kako bih vas se otarasio jer me ‘nešto čeka’… Ovog časa, čekate me samo vi! Pogledaju se međusobno.«
Fra Ivan je blizak sa svima, bez obzira na nacionalnost: »Četrdeset turista iz Mađarske. Voditeljica Vesna. U crkvi im nešto odsviram na orguljama. Kasnije ih pratim idući pred njima s voditeljicom. Odem do obale s njima. – Pitaju vas zašto toliko volite Mađare? – Volim svakoga, rekoh, a s Mađarima smo kroz povijest zajednički dijelili dobro i zlo. – Zahvaljuju vam da ste im iskazali toliko ljubavi, topline, ljudskosti. S leđa mi daju znak da ih blagoslovim… Digao sam ruke i učinio znak križa. Križali su se i slali mi poljupce…!«
Takav, »zemaljski« spontan, duhovan i radostan, fra Ivan se pokazivao na brojnim putovanjima. Ostao je trag jedinstvenog »fratra autostopista«. Iz njegovih Dnevnika čitamo: »Već četrdeset godina stopiram. Naravno da bih mogao ići autobusom, ali ovo je puno zanimljivije. Što je najneobičnije, kad god krenem, uvijek stignem prije autobusa, a upoznam nove ljude, razgovaramo… Služim se s nekoliko jezika, pa nemam problema ni sa strancima. Oni meni skrate put, ja njima vrijeme! Osim hrvatskog i klasičnih jezika koje sam učio u školi (grčki i latinski), učio sam i francuski, a kasnije sam samostalno učio talijanski, njemački, engleski, španjolski, ruski i slovenski.« Ta znakovita putnička crta autostopom ostaje poseban i osebujan pečat fra Ivanove želje da živi krajnje jednostavno – »kao putnik i pridošlica na ovomu svijetu«, kako je volio govoriti sveti Franjo Asiški (Oporuka svetog Franje) – da svjedoči vjeru i evangelizira »u zgodno i nezgodno vrijeme« (Tim 4, 2). Fra Ivan, redovnik vazda u franjevačkom habitu, iz nekoliko je razloga uporno putovao autostopom. Na prvom mjestu iz želje da bude ovisan o pomoći drugih, da bude siromašan, i da bude slobodan, što ga je učinilo legendarnim putnikom – fratrom autostopistom. U jednom dnevničkom zapisu izražava tu »franjevačku« notu svojih putovanja autostopom: »Više puta se pitam: Kako doživljavaju ljudi fratra u habitu? Pa i na cesti, i na predavanju? Promatrajući fratra u habitu u svjetovnim sredinama, kakvih je bilo, doživljavao sam fratra kao onoga koji je aktualan, koji je poželjan! Tako mora biti i kod stopiranja, promislim. Mnogi su mi i rekli da im je vrlo simpatično vidjeti fratra kako stopira. Konačno, to je prošnja, molitva, ovisnost o dobroti bližnjega, a opet tu je s naše strane darivanje…«
Fra Ivan je umro u samostanu na Poljudu u Splitu 14. rujna 2003. Na njegovu sprovodu na Košljunu poznati teolog i bibličar fra Bonaventura Duda ovako se izrazio: »Pater Ivo Peran je najistaknutiji franjevac u nas, i to pod mnogim vidovima. Napose ističem njegovu radosnu žrtvu sebedarja u zatvoru, a onda njegov založeni liturgijski pastoral…, njegov nadahnuti glazbeni rad, koji ima vrhunac u »Peranovoj misi« i u pjesmi »Hvalite i slavite Gospoda«, njegovo radosno i vjerno posluživanje hodočasnika i posjetitelja na Košljunu, njegovo spremno pješačenje i »autostop«… Ja ga smatram čovjekom sveta života. I već sada potpisujem molbu da u svoje vrijeme, što prije, započne njegova Kauza (Postupak za proglašenje blaženim)«. U travnju 2011. godine pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim, što se vodi u Nadbiskupijskom ordinarijatu u Splitu pod predsjedanjem nadbiskupa splitsko-makarskog mons. Marina Barišića. Taj posao se približio kraju i nadamo se da će biti svečano zaključen u jesen ove godine.