Nikad nitko neće znati što se točno dogodilo u kući nalik na dvorac u Alhmabri pored Los Angelesa u kobnoj noći 2. veljače 2003. kad se na nasilan način ugasio život glumice Lane Clarkson. Kuća se zove Pyrenees Castle, vlasnik je Phil Spector, a sud i porota su utvrdili da joj je u njoj upravo on prosvirao mozak, iako je čitavo vrijeme tvrdio da je bila riječ o „slučajnom samoubojstvu“, štogod to značilo. Čudak koji je volio mahati pištoljem tako je završio iz zatvorskih rešetaka na 19 godina, ali istek kazne nije dočekao. Preminuo je u zatvorskoj bolnici u 81. godini života od posljedica zaraze korona virusom.

O liku Phila Spectora dalo bi se ispričati priča iz mnogo kutova gledanja, ali što se tiče njegovog djela, jedno je neupitno. On je jedna od ključnih i najutjecajnijih figura pop glazbe kakvu poznajemo, posebno njenih početaka. Uz njega se veže famozna etiketa „Wall Of Sound“, o metodi aranžiranja i snimanja pjesama koja će promijeniti lice pop glazbe. „Wall of Sound“ se različito definira, ponekad i sasvim krivo kao metoda postizanja glasnijeg zvuka, kao buk i distorzija. Jednostavnim rječnikom „zid zvuka“ bi u ovom slučaju zapravo značio puniji i bogatiji zvuk. U pedesetima snimke su bile rudimentarne i siromašne, sa suhim zvukom nekoliko instrumenta i glasom u prvom planu. Spector je došao na revolucionarnu ideju koja je danas standard da koristi više instrumenta, da nasnimava iste instrumente više puta, da melodije imaju slojeve, da koristi zvučne „trikove“ poput snimanja istih tonova na klaviru i na električnom pianu koji se miksaju u cjelinu, da se u pjesmama služi obilato zvukovima orkestra klasične glazbe tada netipičnim za pop glazbu, sve kako bi postigao bogatiji zvuk…

Sam Spector je slikovito i precizno svoj pristup pop produkciji nazvao wagnerijanskim i pjesme malim simfonijama za mlade.

Spectoru, rodom iz Bronxa, vrata glazbene industrije su se otvorile još kao tinejdžeru. Predvodeći grupu The Teddy Bears 1958. je došao do svog prvog broj 1 singla “To Know Him Is to Love Him“, no brzo ga je zainteresirala produkcija i već s 21 godinom postaje najmlađi vlasnik jedne diskografske kuće u SAD-u. Phil Spector radio je danonoćno otprilike šest godina, definirao na neki način modernu pop glazbu, neizmjerno utjecao na sve eksperimetatore sa zvukom tog doba počevši od Briana Wilsona i njegovih Beach Boysa. A onda se naglo povukao iz posla dok valjda nije dobio dovoljno dobar razlog da se vrati. U pitanju su bili najveći, pozvan je u pomoć da napravi nešto smisleno od snimki slavnih Beatlesa iz njihove završne faze, što je rezultiralo albumom “Let It Be“. Nedugo nakon toga Spector se još intenzivno bavio solo albumima Johna Lennona i Georgea Harissona, da bi do tragičnog ubojstva 2003. radio vrlo sporadično s bendovima koje bi inače teško mogli dovesti s njim u vezu, s punk prvacima Ramones  i brit pop bendom Starsailor.

U nastavku donosimo kronološki poredanih deset najboljih i najvažnijih glazbenih trenutaka Phila Spectora kao autora, odnosno producenta.

Curtis Lee – Pretty Little Angel Eyes – 1961.

Rana najava Spectorove produkcijeske revolucije. Sam je znao govoriti da kad materijal nije nešto posebno, orkestracija i angažman može povećati privlačnost pjesmu. Upravo je to ovdje slučaj. Više slojeva gitara, višeglasje, obilato korištenje puhaćih instrumenta nose pjesmu.

The Crystals – He’s a Rebel – 1962.

Pjesma važna zbog svog društvenog utjecaja i zato jer je s njom Spector kao producent prvi put došao do broja 1 američke top liste. Spector ju je zapravo snimio s The Blossoms, a pripisao The Crystals, ali to je duga priča vezana uz Spectorovu ćudljivost. Nekarakteristična za njegov opus, u njoj nema nikakvih žičanih instrumenata.

The Crystals – Then He Kissed Me – 1963.

Opet The Crystals, samo s novom pjevačicom Dolores Brooks jer originalna pjevačica Darlene Love nije imala boju glasa da uživo oponaša „njihovu“ stvar „He’s a Rebel“. Stvar su poznatijom 1965. učinili Beach Boysi u maniri Spectorovog „zida zvuka“ koji je kasnije na višu razinu podigao Brian Wilson na remek-djelu „Pet Sounds“.

The Ronettes – Be My Baby – 1963.

Ključni primjer „The Wall of Sound“ metode snimanja pjesama. Višeslojna i vokalno i instrumentalno, nasnimavana raznim instrumentima i jedna od prvih stvari u kojoj je Spector koristio cijeli orkestar. Po mnogim publikacijama ova stvar kojoj je Spector i koautor je pozicionirana u sam vrh najboljih pjesama moderne glazbe uopće.

The Righteous Brothers – You’ve Lost That Lovin’ Feelin’ – 1964.

Mnogi smatraju ovu stvar koju kasnije Elvis Presley nije skidao sa svog repertoara vrhunac producentske i aranžerske genijalnosti Phila Spectora. Rani blue-eyed soul pomiješan s bogatim orkestracijama je prava mala simfonija u 3 minute 45 sekundi koliko pjesma traje.

Ike & Tina Turner – River Deep-Mountain High – 1966.

Spector se oduševio s Tinom Turner dok je još bila nepoznata klupska pjevačica, čak i platio velik novac za to doba da potpiše za njegovu Philles Records. Na originalnoj snimci glazbu je odradio njegov studijski orkestar The Wrecking Crew, Ike Turner nije sudjelovao. Spectorov orkestrirani original s velikim zborom u pozadini kasnije su Ike i Tina snimili u rokerskijim izdanju i tako je izvodili i uživo. Neprimijećena po izdavanju tek je kasnije prepoznata kao jedna od važnih pjesama moderne glazbe.

The Beatles – The Long and Winding Road – 1970.

Jedan od primjera gdje je moguće iz prve usporediti kako je to izgledalo sa i bez Spectora. Za razliku od Lennona i Harrisona, McCartney nije bio oduševljen orkestralnim ukrašavanjem glazbe, pa je kasnije inicirao izdavanje „Let It Be Naked“, sa snimkama na kojima nije intervenirao Spector. U ovom slučaju, čini se da McCartney ipak nije u pravu, „gola“ verzija zvuči kao demo snimka, naspram monumentalne Spectorove verzije.

George Harrison – My Sweet Lord – 1970.

Prvi i najveći hit tihog Beatlesa, snimljen je pod paskom Spectora, a kako se postiže „zod zvuka“ objasnio je sam Harrison: „u studiju je simultano  sviralo pet gitarista na akustičnim gitarama, dva bubnjara, dva klavirista i jedan basist“. A onda se na to još dodatno nasnimavalo, da bi se došlo do sjajnog zvuka i nezaboravne pjesme.

John Lennon – Imagine  1971.

Sudjelujući u snimanju Spector je bio svjestan trenutka, znao je da je „Imagine“ istovremeno politička pjesma i mora biti komercijalna da dopre do što više ušiju. “Uvijek sam gledao na Imagine kao na nacionalnu himnu” – govorio je.  Misija uspješno izvršena i ovdje se vidi još jedan primjer kako dvostruko nasnimljeni klavir s diskretnim gudaćim instrumentima u pozadini može biti u savršenoj simbiozi s pop ritmom.

Ramones – Baby i Love You – 1980.

Treba reći da Spector nije dobar izbor za bendove poput Ramonesa. Oni su htjeli proširiti svoju publiku, a on se nije snalazio u brzim i bučnim punk stvarima. Sve zajedno nije ispalo dobro, legendarna je priča da su sukobi u studiju kulminirali i Spectorovim potezanjem pištolja na članove benda. Ipak, „Baby I Love You“, Spectorova stvar iz 64-e je iznimka, što zbog produkcije, što zbog Ramonesa u neobičnom izdanju, koji ovdje (milo)zvuče ukroćeno poput janjadi.