RIJEKA – »Kino Sloga«, nova zbirka priča uglednog hrvatskog književnika Ivice Prtenjače privlači sve veću i veću pažnju jer na dojmljiv način obrađuje odrastanje generacija koje su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bile mlade. Knjiga je posebno tražena u Rijeci. To je i logično jer Prtenjača piše o djetinjstvu i mladosti u Rijeci. Na početku razgovora pitamo ga kakve su početne reakcije javnosti, je li zamišljeno i ostvareno, odnosno što je bio cilj i želja napraviti kroz ovu zbirku kratkih priča?

– Da, nova knjiga je vani, nastajala je nekoliko godina s naravno pauzom da u međuvremenu napišem roman »Sine, idemo kući«. Započeo sam je pisati odmah nakon što sam dovršio svoj dosad najobimniji roman »Plivač«. Iz potrebe da pišem jednostavne, malene stvari, nastalo je »Kino Sloga«. Kad me pitate o tome je li ono što je zamišljeno i ostvareno, s radošću mogu reći da jest i neusporedivo više od zamišljenog. Vrijeme i prostor djetinjstva sami su se otvarali i oblikovali priče koje su u knjizi, moje je bilo da proberem motive i događaje te da ih onda književno uobličim u nešto što mogu posjedovati svi koji čitaju. Posao književnosti je prije svega spoznajni i doživljajni užitak, otkriće sličnoga, identitetska bliskost i mogućnost duboke unutarnje interakcije sa svijetom na stranicama knjige. Pisanje je stvaranje svijeta, tako je i u ovoj knjizi. Manje je važno je li sve bilo baš tako ili slično, ili uopće nije bilo tako.

Zadovoljan sam prvim reakcijama, one se kreću od oduševljenja do ignorancije. Svakom sam svojom knjigom rasvijetlio sebi put i mnoge odnose. I uvijek se iznenadim kad vidim koliko je malo čitatelja na filozofskim fakultetima, a koliko mnogo po mnogim drugim mjestima. Biti izvan modernih tendencija raširenih društvenim mrežama, i to je uspjela ova knjiga.

Nostalgija

Oni koji su pročitali vaš prethodni roman, sjajnu knjigu »Sine, idemo kući«, prepoznat će neke okvire i likove. Već tada ste krenuli u svojevrsno prisjećanje na dane djetinjstva i mladosti u Rijeci. Potom je kroz »Hotel Wartburg« sličnu tematiku obradio i Zoran Žmirić. Eto nam sad kroz »Kino Sloga« još jednog prisjećanja na sedamdesete i osamdesete. Radi li se tu o svojevrsnoj RI nostalgiji?

– Dragi Zoran Žmirić pisac je i čovjek kojega vrlo cijenim, na samoj promociji krasno je govorio i primijetio jednu sjajnu stvar: ova knjiga lako je mogla biti i roman, ali, kako je i on rekao, ja sam to izbjegao. Nije roman sam po sebi nešto važnije od knjige priča ili pjesama, važno je jedino radi li tekst ili ne radi. Maruna lijepo kaže, na kraju jedne gorčinom prelivene pjesme: znam da moja pjesma radi, ne može drukčije, merde!

U pravu ste, neki su likovi, motivi, teme i prostori već skicirani u »Sinu«, a ovdje su samo malo razrađeniji, situacijski uobličeni i postavljeni na prednji dio pozornice. Obje su ove knjige, i Zokijeva i moja knjige o Rijeci, ali prije svega o obiteljima i vremenu u kojem smo obojica bili dječaci i mladići. U našem gradu, na sličnim i istim mjestima. On je pronašao hotel, to privremeno pribježište i sklonište, ja sam u tom smislu ušao u kino. Obojici nam je bilo potrebno snažno metaforičko mjesto bijega i tišine, anonimnog bivanja u turbulentnim godinama odrastanja. Nostalgija kažete? Da, uvijek i zauvijek.

Izbor forme ovoga je puta kratka, rekao bih vrlo kratka priča, odnosno svojevrsni spoj lirskog i pripovjednog. Je li vam baš ta forma najviše odgovarala s obzirom na temu?

– Da, nakon »Plivača« u kojem sam baš pustio ruku i boravio u dugačkim, ljepljivim i obilatim rečenicama, teksta u kojem sam se isprobavao i jačao svoju proznu smirenost, ove su priče nastale u kontrapunktu, kao nešto jednostavno i kratko. Neke bagatelice, uvjetno rečeno. Ja sam zadovoljan s tom jasnoćom, ova se knjiga pred svoj kraj mijenja i posljednja napisana priča naslovljena »Kiša« pokazuje da sam pišući »Slogu« pomalo promijenio i svoj jezik, da sam opet zašao u gustu, poetičku rečenicu i da je vrijeme da sad krenem u nešto novo.

Pisanje oslobađa

Znači li za vas obrada ove teme i snažno emocionalno iskustvo? Pretpostavljam da nije uvijek lako i bezbolno vratiti se u prošlost, oživjeti sjećanja?

– O da, ali meni to nije bolno, ja uživam u blistavosti toga sjećanja u njegovoj snazi da me kao pisca toliko nagrađuje. Istina, mnogi ljudi iz ove knjige više nisu živi, neki životi iz ove knjige bili su nesretni, potraćene sudbine pune gorčine, ali opet, neki su bili lijepi i dobri, vedri i nezaboravni. A kad govorimo o tom vremenu, naravno da ovo nije idealizacija, ali nije niti prešućivanje bolje prošlosti.

Ima li ova zbirka za vas i svojevrsni terapeutski učinak?

– Nisam bolestan, pa uzimam samo preventivnu terapiju (smijeh). Moja prva knjiga, zbirka pjesama zove se »Pisanje oslobađa«. Čini me slobodnijim i punijim čovjekom, da.

Izvrsno su oslikani likovi oca i majke. Što vam znači pisati o njima?

– To je nešto poput nagrade, izazova i tuge istovremeno. Sretan sam da to mogu, moje su uspomene lijepe i kako rekoh blistave, gledam u njih kao što djeca gledaju u sunce, ne trepćući, pa koliko mogu izdržati. Svojim roditeljima dugujem toliko toga, ali nisam dok pišem opterećen tim dugovima. Jednostavno, stvaram taj tekst kao neko mjesto na kojem iznova živimo. Meni je to jako puno.

Novi roman

Odlični su i brojni sporedni likovi – teta koja je časna sestra, trgovac Rade, nesretni Savo, sinjor Guido, Žgela, ljubitelj rocka Miljenko… Pretpostavljam da većina nije izmišljena, već se temelji na stvarnim ličnostima?

– Niti jedan lik u ovoj knjizi nije izmišljen, samo su im promijenjena imena i od njihovih osobnosti uzete su one verzije koje su mi odgovarale u priči. Svaki lik spoj je više likova, i naravno moje imaginacije. Ali drago mi je da vam se čine živima, s obzirom na to da su svi već mrtvi, mislim da bi im to bilo drago.

Kako je i koliko dugo nastajala knjiga? Ima li još priča?

– Knjiga je nastajala tri godine, s pauzama, dionicama koje sam proveo pišući druge tekstove. Ostalo je nekoliko priča koje se nisu baš uklapale, njih sam bacio. Ali ova knjiga je neočekivano odradila i još nešto, snažno je razbudila taj svijet i premda je knjiga vani, svakodnevno mi se rađaju nove ideje i sklapaju novi likovi. Trebao bih napisati jedan roman, sad opet o djetinjstvu, toliko je toga. Humoristički, recimo.

Što trenutačno radite?

– Pišem roman o našem piscu koji odlučuje ostati na jednom književnom festivalu u Parizu, traži tamo posao i gubi se po ulicama tog grada. Sve mu nekako polazi za rukom, natuca malo francuski, bijelac je i nema što izgubiti ako pokuša.

O piscu

Ivica Prtenjača rođen je 1969. u Rijeci, gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Radi od svoje petnaeste godine kao čitač vodomjera, naplatničar plina, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik. Živi i radi u Zagrebu.

Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, novinske kolumne, a često vodi i književne festivale, promocije ili književne sajmove. Pojedine pjesme, ciklusi ili knjige prevedeni su mu na dvadesetak jezika. Uvršten je u više antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti. (HDP)