RIJEKA – Bila je subota. Bio je 8. studenoga 1997. godine, a onaj kojeg više nije bilo, bio je Veljko Vičević, legenda hrvatskog novinarstva. To je jutro šokiralo ne samo nas koji smo iz dana u dan slovima i fotografijama punili stranice Novog lista, već i sve one koji su ga čitali, a takvih je bio velik broj. Kako na našem području, tako i u ostatku Hrvatske. Zapravo, čitali su ga svi oni koji su cijenili nezavisno novinarstvo, a njega je upravo Veljko Vičević, kao glavni urednik, smjestio na stranice Novog lista. Nama, koji smo živjeli s Veljkom na tom nezavisnom novinarstvu zavidjeli su mnogi kolege onda, a današnji mogu samo osjećati žal što nisu mogli biti dijelom toga olovnog, teškog, a opet tako poticajnog vremena.

Prošlo je 25 godina od te turobne subote, a zapravo kao da je bilo jučer. Mnogi od nas, »Veljkove dice«, kako su nas tada mnogi nazivali, imaju osjećaj da će Veljko upravo sad svoju vječnu traper jaknu i osmijeh »prošetati« redakcijom. Nažalost, samo osjećaj u ovitku prelijepe uspomene.

Govoriti i pisati o Veljku novinaru i uredniku, mogli bi danima, a o Veljku čovjeku još i dulje. Ona crtica koja razdvaja datum rođenja od datuma smrti, kod Veljka bi uvijek i u svakom smislu bila prekratka.

Najprije u korekturu

No, kako nas je Veljko učio – krenimo s činjenicama i samo s činjenicama. A one kažu da je Veljko rođen 14. rujna 1953. godine u Podčudniću, u srcu Grobnišćine. Završio je osnovnu školu u Čavlima, gimnaziju u Rijeci, te komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. S novinarstvom se prvi put susreo 1974. u novolistovskoj Ljetnoj školi novinarstva, a nakon toga novinarstvo je, nakon obitelji, bilo njegova najveća ljubav. Šest je godina bio honorarac u sportskoj rubrici Novog lista i zagrebačkim Sportskim novostima, da bi 1. srpnja 1981. godine dobio stalno radno mjesto u Supilovom dnevniku.

I nije u Novom listu zaposlenje dobio kao novinar, već kao korektor i lektor. Kratko je trajala ta njegova faza lekture i korekture jer je vrlo brzo postao novinar u »sportu«, a potom i novinar ondašnje unutrašnjopolitičke rubrike. Četiri udarne godine njegovog pera protegle su se između 1985. i 1989. godine, kad je za seriju napisa u aferi »Agrokomerc« 1987. nagrađen Zlatnim perom Hrvatskog novinarskog društva. U redakcijski kolegij ušao je 1988. godine, da bi ga 5. srpnja 1990. Radnički savjet Novog lista, prvi put ne direktivom, već voljom većine članova redakcije, s pozicije komentatora unutrašnjopolitičke rubrike imenovao glavnim i odgovornim urednikom Novog lista, stavljajući ga tako na vjetrometinu višestranačja i svih promjena, od političkih, preko tehnoloških, a nadasve moralnih koje je sa sobom donijelo vrijeme rata i poraća.

Dijalozi i monolozi

Veljko je kao glavni urednik potpisao 2.615 brojeva, stvaravši ih u najturbulentnijim vremenima novije povijesti. Posmrtno je nagrađen trima nagradama za životno djelo – Nagradom grada Rijeke, nagradom HND-a »Otokar Keršovani« i nagradom Hrvatskog helsinškog odbora »Joško Kulušić«, a dobitnik je i nagrade za izuzetna postignuća Općine Čavle, te je nedavno postumno postao i počasni građanin Općine Jelenje.

To bi bile »gole činjenice«, a one »osjećajne činjenice« kažu da Veljkovo »pero« nikad nije prestalo pisati. Drže ga »njegova dica« i trude se slijediti njegov put. Koji put uspješno, koji put malo manje uspješno, no kao što je on sam znao reći – i oni s manje talenta mogu biti dobri novinari ako se trude. On se i previše trudio – biti svakom od kolega, neovisno bio on član njegovog kolegija ili tek pridošli honorarac, uvijek na raspolaganju. Pojasniti, pomoći, naučiti… Obožavao je dijaloge i monologe. Dijalozi bi se vodili u desku, jer njemu soba glavnog urednika zapravo ničemu nije služila, njegovo je radno mjesto bila svaka redakcijska prostorija, s naglaskom na desk. Monolozi bi uslijedili kad bi noć prekrila grad i čekalo se da se novina zavrti. Onda bi Veljko došetao u gradsku rubriku i s »poletarcima« provodio vrijeme. Zapravo bi pričao, a mi ga slušali i slušali jer nitko s toliko žara o novinarstvu nije zborio kao on.

Drukčiji od drugih

Stvarajući novinu Veljko je stvarao svjetonazor, znajući da biti drukčiji od drugih ne znači nešto loše, već štoviše – da je to bogatstvo sve do onda dok se vodiš istinom i željom da ovaj nikad, a pogotovo ne u njegovo vrijeme, pošten i dobar svijet, učiniš pravednijim i boljim. Veljkova je ostavština nemjerljiva. Svojim je postojanjem i svojim slovima zadužio mnoge.

Pomogao svakom kome je mogao pomoći i tko je pomoć zaslužio. Onima koji su mu pokušali prestrašiti slova uzvratio je bez imalo milosti, i bez ikakvog straha, a mnogima je dao priliku da se listajući njegov Novi list osjećaju ljudima. Osjećaju ponosno što pripadaju ovom kraju. Živio je poštenje i istinu, imao beskrajan ponos. Bio je čovjek s kičmom i stavom. I te zlokobne subote nije umro ni lektor, ni korektor, ni novinar, ni kolumnist, ni glavni urednik Veljko Vičević – umro je prijatelj.

Veljkove cure – Ljiljana, Ana i Tena

Za Veljka Vičevića će svatko, tko ga je iole poznavao, reći da je imao dvije velike ljubavi u životu – novinarstvo i svoje »tri cure« – suprugu Ljiljanu i kćeri Anu i Tenu. Za razgovora s njegovim curama vođenim 2012. godine, Ljiljana je rekla:

– Veljko se ničeg u svom poslu nije bojao. Pritiskali su ga i zastrašivali mnogi, ali nikad nije popuštao, ni kad su 1987. godine nakon niza napisanih tekstova o »aferi Agrokomerc« noćima kružili policijski automobili s upaljenom rotacijom oko našeg stana s ciljem zastrašivanja, niti teških i sumornih 90-ih godina, kad je svaki dan bio nova prijetnja. Samo bi mi rekao – čuvaj djecu, i to bi bilo sve. Za sebe se nije bojao, ali za nas je. A recimo, s druge strane, imao je silan strah od vode, i to stoga što se kao mali skoro utopio. Njegov prijatelj Marinko i on jedva su izvukli živu glavu iz bujice na Grobničkom polju. Bojao se i visine, i brze vožnje, a za sve drugo bio je neustrašiv.

– Nije volio čekanja u redu, ni kompliciranu hranu. Skuta, grobnički sir, palenta, kapuz i repa, njemu su bile poslastice, a kad bi mu netko ponudio nešto komplicirano, nešto »gospodsko«, zahvalio bi i odbio. Rekao bi da ga od tih delicija boli želudac. Ma, bio je uvijek jednostavan, sve što je bilo komplicirano i s noble predznakom, njega je živciralo. Nije volio ni čekati. Sjećam se da sam ja umjesto njega čekala u redu kad se trebao upisati na fakultet, a on je u obližnjem kafiću pio kavu.

Godine idu, uspomene ne blijede – Ana, Tena i Ljiljana
SNIMIO SERGEJ DRECHSLER

Obožavao je Veljko mamu, tetu Anku, koja je njemu i bratu Miljenku, o Bože, uvijek nam je to pričao, kad su bili mali, donosila mesni narezak s dela, a on ga je i kasnije obožavao. Ta ista teta Anka uvijek bi ga branila, kad god bi napravio neku nepodopštinu. Veljka bi poštedjeli, a Miljenko bi dobio svoje. Teta Anka nam je za vjenčanje kupila pisaći stroj jer ona je ostvarivala svaku njegovu želju. Veljko je obožavao nonića Mira, općenito Grobnik i Grobničane. Svaki slobodan trenutak provodio je gore. Najljepše se opuštao ćakulajući s ljudima kod Vlačine za šankom. Zbilja je u tome guštao, baš kao i u iščitavanju novina kad bi noću došao kući.

Hodali smo četiri godine, oženili se 1977. i onda je došla Ana. Ana je »studentsko dijete«. Nikad neću zaboraviti kad sam jednog dana došla s posla kući, i našla Veljka kako uči za ispit, a Anu s punim loncem vode i krpom kako pere namještaj. A, da, oduvijek je bio dobar organizator. Ani je pronašao zabavu, sebi mir za učenje, a to što je cijeli stan bio mokar, ni jednom, ni drugome nije smetalo.

Ana, Veljkova starija kći, tad je rekla:

– Koliko li smo samo puta plesali i pjevali uz »Film« i Juru Stublića. Toliko smo mlatili glavama da se mama bojala kako će nam se otkučit, a Tena dodala – sjećam se kako su svi išli na kupanje, na more, a mi na Ričinu, ali s njim je, ma gdje išli, uvijek bilo zabavno.

Poseban odnos s Vlačinom od djetinjstva do zadnjega dana

– Do zadnjega dana ja i Vejko imeli smo poseban odnos. Još kod mladići znali bimo na tri ure za polnoćun sidet va autu i ćakulat, ili va njegovoj škodi, ili va mojmu fićotu. Ako bi nas ki slučajno videl, rekal bi: »Bože dragi, ča ovi judi delaju ovu dobu, po celi dan su skupa i sad još side va autu«. Ali z Vejkon si mogal sidet 24 ure, zapravo naslišat ga, i ne bi ti bilo dosadno…, tako je u razgovoru s novinarom Draženom Herljevićem vođenim 2012. godine pričao Mladen Valjan Vlačina, Veljkov prijatelj iz djetinjstva.

– On je zaslužan ča san se ja za Đurđicu oženil, aš je zakasnil z jednun divojkun meni na spoj pa san ja našal drugu. On se j pak već od mladih letih zajubil va svoju Ljiljanu ka j po letu dohajala doma na Jezero, a i on je stalno tu »visel«. Tako da smo ja i Đurđica i on i Ljiljana nastavili prijatelevat i kad smo se oženili, bez obzira ča su Ljiljanini jedno vrime živeli va Zagrebu, a on je gori i studiral. Oni su se i oženili va Zagrebu. Na njegovoj momačkoj, isto va Zagrebu, ja ne znan kako ni ča, finili smo samo nas dva. I opet nan je bilo lipo. Njegovi studentski dani su se svodili na to da j on utorak jutro šal va Zagreb, a već četrtak zapolne bi bil doma. Ni mogal petak i pondijak bit va Zagrebu, ni se mogal gori trpet. Ali obavezno bi šal i vrnjal se z nekin našin ki j delal ili va Autoprometu, ili va Autotransu. On je već znal ki kad vozi tamo, a ki se vrnja.

Kad je Vejko počel delat kod vanjski suradnik Novoga lista, ja san kupil fotoaparat polaroid. On je pisal izvještaji z utakmic, a ja san mu slikal. On bi došal va Novi list z gotovun slikun. Va ‘no vrime to j bila vela stvar, aš inače si moral poć slike razvijat. Već onda se j videla ta njegova strast prema novinarstvu. Počel je z Grobničanon i z utakmican po regiji, a onda se j proširil i na druge stvari. Imel je on i škakjive teme, ćapal se j i Štefana i sih skupa, tribalo j imet onda novinarskoga fajta da se piše već va onon sistemu. A potli kad je postal glavni urednik, vavik je govoril da novinu triba približit juden, da Novi list mora bit va sakoj kući. I uspjel je va tomu, pričao je tada Bućo, kako je Vlačinu Veljko zvao, te prisjećajući se zajedničkih subota, Veljkovog jedinog slobodnog dana, dodao – te sobote su bile pravi ritual, govori Vlačina.

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Najprvo bimo sideli tu pu mene, još je bila terasa, onda bimo šli malo do Marinka Perušića, Srbin smo ga zvali, ki j imel konobu va Gradu Grobniku. Znali bimo skočit nigdi zaboćat, pa se opet vrnut pu mene va oštariju. Najveći mu j gušt bil doć ovdi, videt obični judi, popit onih svojih pet-šest kapucinerih, popušit 20-30 cigaretih. A š njin nikad ni falelo teme za razgovor. Općenito, mi smo njega si voleli naslišat, jer on je nan donesal neke nove vijesti. Čuj, va ‘no vrime mi smo si znali unaprijed ča se j dogodilo i ča će jutra bit va novinah. Mi smo bili važni judi aš smo to prvi doznali. Tako bi prošlo pet-šest ur da nisi ni primjetil. Ki god bi došal, samo bi primaknul stolac i sel naslišat. Bil je strastveni pušač. Jednoga j imel v ruki, drugoga j već palil, noga priko noge, traper jakna i to j bilo to. Skroman, najskromniji čovik.

Noćna ptica

Veljko je bio noćna ptica«. Što to znači? Znači da nije lijegao prije tri – četiri, i nije ustajao prije podneva ako baš nije morao. Nije volio kolegije, obavio bi jedan, a sve ostale obavljao bi u desku radeći s kolegama. Oni noćni nisu se odvijali na adresi Zvonimirova 20a, već koji kilometar dalje.

Kako je prije pet godina napisao Edi Prodan, nakon prvih otisnutih primjeraka slijedio bi prvi pravi istinski – kolegij. I to gdje? U Onyxu, koji je kasnije vratio svoj izvorni naziv – Veseljak. Okupila bi se tako oko 23 sata, za toplih dana na terasi, zimi unutra, ekipa urednika i novinara, no često su dio tog kolegija bili i Dinko, Špar i Zoran, vlasnik i konobari Onyxa. Političke analize i sportski rezultati.

Veljko Vičević promicao je na stranicama Novog lista demokraciju i višestranačje – susret s Vladom Gotovcem i Ivom Škrabalom

Prepričavanje događaja i razgovora s posla, pa tako i ona o letećem jogurtu Temura Ketsbaije. Igrali su Dinamo, istina tada naziva Croatia, i engleski Newcastle u drugom krugu kvalifikacija za Ligu prvaka. Kraj kolovoza, Maksimir. Veljko je u iščekivanju novina naravno gledao utakmicu. Igrala se predzadnja minuta drugog produžetka, svi su očekivali penale, a onda je Dinamovoj obrani promaknuo Gruzijac Ketsbaija i – zabio, a Zagrepčane izbio. Veljko, koji nikad baš i nije bio neki gurman, jeo je tek toliko da ne bude gladan, je u tom trenutku prema televizoru zaždio svoju večeru, čašicu PIK-ovog jogurta i pogodio rub televizora. Nikad nitko nije uspio očistiti plastične utore, baš kao što se nikad ni ta epizoda nije zaboravila.

Dijete Grobnišćine

Veljko je bio pravo dijete prigrada. Zapravo nikad veli šušur nije volio. Ako bi i odlazio na piće negdje na području grada, uvijek bi birao periferiju Rijeke, nikad Korzo.

Na domjenke i raznorazna prigodna druženja nije odlazio. Čak ni na onaj što ga je za medije organizirao predsjednik države dr. Franjo Tuđman. Uvijek je tamo slao svog izaslanika.

Njegova relacija je bila Donja Vežica na kojoj je živio, Zvonimirova 20a, adresa na kojoj je također živio, i njegova Grobnišćina.

Odjeću mu je kupovala supruga jer je njemu odlazak u trgovinu bio čisti štrapac. Odijelo za pir nećaka »na neviđeno« u Trstu mu je kupio sadašnji v.d. glavnog urednika, a Veljkov kolega i prijatelj Ivica Tomić, a po cigarete bi slao »svoju djecu« koja danas imaju koji kilogram više, koji zub manje, ali sve bi dala da čuju opet – ča delaš, evo ti soldi, hodi mi kupit cigareti na pumpu i sebi ča ćeš.