Znam, čujem i čitam kako je ove godine ovdje kod nas u Vrbničkom polju urod žlahtine lošiji za 10 pa i 20 posto, no kod mene nije tako. Kod mene je puno – bolji nego lani, zadovoljno nam je ispričao Nikola Justić poznatiji kao Amiko, vlasnik parcele u znamenitom vinorodnom polju na kojoj posjeduje šest redova dugačkih po stotinu metara.

Berbu u kojoj sudjeluje desetak berača, od kojih je osim obitelji Justić tu bilo još i dosta Kirinčića i Brusića kao i Luka Bušac, započeli su u petak jer ranija zrioba baš kao i loše vrijeme koje će karakterizirati i početak tjedna, naložili su maksimalnu mobilizaciju. Polje je zašarenilo beračima, manjim traktorima i motokultivatorima te stotinama »jupolovih« kanti u koje se lagano, nježno spušta ubrane grozdove. A nakon toga spust do samog mora, do sjedišta Poljoprivredne zadruge Vrbnik u kojoj se u najkraćem mogućem vremenu grožđe pretvara u mošt.

Dominik Gršković i Marinko Vladić / Foto Silvano JEŽINA

– Prinos manji, ali je zato kvaliteta grožđa besprijekorna. Iznimno je zdravo, i ma koliko zadnjih dana kišilo, grozdovi su suhi. Prema prvim mjerenjima količine šećera iznose oko 80 Oechslea što znači da će nam vino u konačnici imati negdje oko 11 ili nešto više postotnog udjela alkohola. Što se tiče naše žlahtine to je idealno, očekujemo dakle kako će ova sezona dati jednu jako dobru, prepoznatljivu žlahtinu, naglasio nam je glavni enolog PZ Vrbnik Dominik Gršković. Ovog puta, za razliku od jedne subote u ožujku kad je iznimno tužno konstatirao kao je mraz već »obavio« petinu berbe, ipak sa zadovoljstvom u glasu.

Teška berba

A berači i njihovi vozači se iz polja u sve većem i većem broju spuštaju na vagu. Razlikom između početne težine praznog motokultivatora i prikolice i napunjenog vozila dobiva se evidencija o težini dovezenog grožđa. Pa opet u berbu. Na jednom od motokultivatora posebno zanimljiva slika: otac i kćer, Ivan i Veronika Jurešić. I dok tata obavlja predaju grožđa, Veronika ima malo vremena za novinare.

Razlikom između početne težine praznog motokultivatora i prikolice i napunjenog vozila dobiva se evidencija o težini dovezenog grožđa / Foto Silvano JEŽINA

– Od ranog smo jutra krenuli jer kako pokazuju meteo najave od nedjelje se ne sprema ni najmanje lijepo vrijeme. Grožđe je odlično, zdravo, još ga nisu napale ose, ali je zato prilično teška berba jer ispod stopala ima puno blata. Iako je bura sve malo posušila, blato jako otežava berbu. Svi smo u teškim gumenim čizmama, ali ipak se uhvatilo dobar ritam, objašnjava nam Veronika.

Na jednom od motokultivatora posebno zanimljiva slika: otac i kćer, Ivan i Veronika Jurešić / Foto Silvano JEŽINA

Inače je učenica trećeg razreda krčke strukovne škole.

– Izabrala sam smjer ugostiteljstvo jer mi ovdje ipak živimo od turizma. S obzirom da se svi stalno žale kako nitko neće u ta zanimanja, shvatila sam da ću tako lakše do posla, zaključuje Veronika dok se penje na motokultivator.

Vrijedni berači u Vrbničkom polju

A mi pak pokušavamo uloviti, primiriti Marinka Vladića, enologa i direktora PZ-a. Svi ga »razvlače«, a i on je sam takav – želi nadgledati pojedine etape od predaje grožđa do njegove prve pretvorbe u ono što će kasnije biti mnogima nam drago vino.

PZ Vrbnik okuplja 126 zadrugara koji iz godine u godinu napreduju u svakom smislu

– Lanjski urod bio je 114 vagona, ove se godine očekuje znatno manje, ne više od njih 90 što je jednako težini od 900 tona. K tome i uvjeti berbe su teški jer po blatu nije ni najmanje jednostavno do prikolice desetke matara nositi i do petnaestak kilograma grožđa. No, tako vam je to s poljoprivredom – nikad se ne može predvidjeti što nas čeka, pojašnjava Vladić.

Svjetionik

Ali istodobno isijava i ponosom dok gleda vrijedne berače. Jer njihova zadruga stabilno okuplja 126 zadrugara koji iz godine u godinu napreduju u svakom smislu. A ono što je posebno zanimljivo, ono što bi Hrvatska morala učiti od Vrbnika je – zajedništvo.

– Mi kilogram grožđa zadrugarima, nakon prodaje vina što zna potrajati skoro do druge berbe, plaćamo po 10 kuna. Ali oni su se složno dogovorili da od svakog kilograma izdvajaju po kunu kako bismo lakše vraćali kredit s kojim smo kupili stare hale »Vrbenke« od kojih ćemo napraviti pravi proizvodno-prezentacijski vinski centar. Ponosan sam na to najviše, a sezona k’o sezona – nekad bolja nekad lošija, tvrdi Vladić.

Grozdove valja nježno spustiti u kante / Foto Silvano JEŽINA

PZ Vrbnik je uistinu svjetionik koji bi i ostali u Hrvatskoj morali slijediti. Osnovana 1904. godine ta zadruga nikad nije prestajala s radom i ma koliko se zadrugarstvo, u jednom dijelu i s punim pravom, doživljavalo negativno, zadrugari iz Vrbničkog polja već dakle 113 godina pokazuju suprotno.

Dominik pak kuša mošt. Zadovoljan je ma koliko permanentno zagrijavanje atmosfere prijeti grožđu silnim mukama.

– Biološki je ciklus zadovoljen. Berbe, prirodno, i inače variraju. Istina je da se kreće sve ranije i ranije, ali osim u nekim specifičnim aromama, drugih poteškoća neće biti. I dalje je to naša prava, elegantna nepcu vrlo draga žlahtina. Mada, nastavi li se tako, drastične promjene su na vidiku, pojašnjava nam Gršković i dodaje još niz zanimljivih činjenica.

Grožđe je uistinu optimalno zrelo, slatko i jako privlačno za – još jednu, i još jednu bobu / Foto Silvano JEŽINA

– Nekad, pa i ne tako davno kako biste mogli pomisliti, u polju se uopće nije uzgajalo vinovu lozu. Pretežito žitarice. Površine od 110 hektara koliko ima polje nisu bile meliorirane tako da se tu nije moglo s vinogradima. Ali je zato, za razliku od danas, Vrbnik imao čak 383 hektara vinograda koji su se nalazili oko polja! Vidite, u svega stoljeće i pol, ma i manje, u cijelosti se izokrenula slika naše poljoprivrede. Vjerujemo da će se uspjeti tehnološkim rješenjima doskočiti i iznimno toplim ljetima koja nam očito slijede, bez dakako miješanja u ono što se ne smije dirati – biološku datost grožđa, završio je Gršković te se opet posvetio kontroli mošta.

Samo još jedna boba

A treba imati i mjeru, koju novinari često gube, ostaviti Vladića i Grškovića na miru. Red za preuzimanje ubranog grožđa se svako malo zbijao, morali smo zadrugare i vodeće ljude njihovog PZ Vrbnik prepustiti njihovom izrazito dinamičnom poslu. Ali, ipak smo se opet i mi vratili u polje. Razgovori ugodni, berba intenzivna, a dok fotoreporter »škljoca«, novinar se prikrio između dva reda i – gušta. Kakvo će biti vino još ne znamo, no grožđe je uistinu optimalno zrelo, slatko i jako privlačno za – još jednu, i još jednu bobu.