Goran Ivanišević/D. JELINEK
Gledao sam snimku desetak puta, ali ne cijelu, samo dijelove. Posljednji gem... Ne znam što sam radio, kako sam ga dobio. Ludilo. Bio sam tamo, a nisam znao što radim. Hvatao sam lopte koje su išle van, pogađao duple... Kao luđak koji ne zna gde je. Ne serviraš baš svaki dan za Wimbledon. A doček, o tome neću ni pričati - rekao je Goran
ZAGREB Trideseto izdanje umaškog ATP-a bit će obilježeno dvjema ekshibicijama. Druga od njih, što će biti održana u srcu turnira, u srijedu, 17. srpnja, bit će dvoboj teniskih velekana Gorana Ivaniševića i Australca Patricka Raftera. Osamnaest godina i osam dana poslije njihova finala Wimbledona, okončanog 9:7 u petom setu za tada 125. igrača svijeta, dobitnika pozivnice…
– Dolazi moj dobar prijatelj Patrick, koji je obilježio moj najveći uspjeh. Njemu nije drago što je izgubio… – kaže Goran Ivanišević. – Lawrence Frankopan je krenuo u pregovor s njim i počeo ga lomiti. Sada smo se i vidjeli u Australiji. Ja sam ga malo i zamolio, nikad nije bio u Hrvatskoj. Doći će sa suprugom, a mi ćemo odigrati najbolji meč što možemo u ovom trenutku. Nije mu se drago micati iz Australije, kupio je farmu, uzgaja krave. Poslao mi je neki dan poruku, rekao da se sprema, ali isti mu je vrag. Sada nije važno, ja sam svoje dobio prije 18 godina…
Umaški turnir za svoje 30. Izdanje zaista priprema spektakl. Ne samo zbog ove ekshibicije, koja će podsjetiti na taj ludi ponedjeljak 2001. godine. Goranova sjećanja još su uvijek svježa.
– Jedva sam čekao da sve to završi. Toliko čekanja, toliko godina razočarenja, izgubljenih finala… Dočekao sam svoju zadnju priliku, u ponedjeljak, kada je sve drugačije. To kao da nije bio Wimbledon, jer tog dana na tribinama se događalo sve što se kosilo s onim za što se Wimbledon zalaže… Zato sam ga valjda i osvojio. Fascinantno je i to koliko ljudi pamte taj finale. Bilo je toliko boljih, ali atmosfera više nikad neće biti takva.
Na putu do trofeja nosio ga je Draženov duh, poster Petrovića u dresu Netsa visio je iznad kreveta.
– Rekao sam da ću igrati i probati osvojiti Wimbledon za njega. Sve kao da je bilo podređeno da se dogodi moj Wimbledon. Znam da je Dražen negdje odozgo gledao taj finale i bio ponosan na mene.
Posljednji gem trajao je cijelu vječnost…
Goran je igrao finale prvog umaškog turnira 1990. i pratio je njegov rast.
– Umag je dokaz da se nešto može održati 30 godina, turnir je sve bolji i bolji. Mi smo odlučili napraviti nešto sprecijalno za 30. izdanje, reprizu finala Wimbledona. Zato ova ekshibicija nije mogla biti bolja. Nisam rekao da će biti odličan meč, stariji smo, deblji, puno sporiji, bit će kao usporeni film, ali bit će interesantno, jer to je meč koji nije obilježio samo moj život. Možda će nas biti lijepo vidjeti izdaleka… Ali drago mi je što ćemo imati mini »rematch«.
